Filmska recenzija | Ant-Man and the Wasp

Nakon Infinity Wara vrijeme je za malo zabave!

Kad je druga faza Marvelovih filmova dolazila svome kraju, Marvel se odlučio za pomalo neobičan potez. Naime, Avengers: Age of Ultron nije bio zaključak druge faze, kao što su to bili Avengersi za prvu, već je to bio Ant-Man. Teško je shvatiti razloge zašto je tome tako. Možda su od svih do tada najviše sumnjali u uspjeh tog filma, pa je bilo logično da će nakon visoke gledanosti Avengersa ljudi hrliti i na prvi sljedeći film. Bilo kako bilo, Ant-Man je ispao mnogima jedan od dražih filmova MCU-a, primarno zbog kombinacije humora, obiteljske priče i drugačijeg oblika akcije. Slična stvar događa se i sada. Nakon onog završetka u Infinity Waru, Marvel je odlučio servirati opet navedeni miks te je opet, nimalo iznenađujuće, uspio.

Za one koji se najviše brinu oko kontinuiteta filmova odmah ćemo reći da se ovaj film ne događa nakon Infinity Wara već netom prije, odnosno tijekom istoga. Scott Lang je u kućnom pritvoru, kao što je to u IW-u rečeno, dok Hank Pym i njegova kćer Hope Van Dyne istražuju quantum realm u nadi da će Hank pronaći svoju suprugu za koju znamo da je tamo nestala još davnih dana, baš kako je to rečeno u prvom Ant-Manu. Zbog inih razloga koje nećemo imenovati kako ne bismo previše odali o filmu, Lang, Pym i Hope ponovno su u akciji, dok im na putu stoji neprijatelj nastao zbog određenih Pymovih poteza u prošlosti. Poprilično jednostavna, mogli bi reći i tipična Marvel priča, s možda i nešto više mesa nego li prvi Ant-Man s obzirom na to da se tamo radilo o više-manje klasičnom heist filmu.

Draga, smanjio sam… sve živo!

Glumački je ansambl, kao i uvijek u Marvelovim filmovima, sjajan. Paul Rudd je još jednom izuzetno zabavan i simpatičan kao Scott Lang, dok jednako dobro uloge ponavljaju i Evangeline Lilly, Michael Douglas te Michael Pena. Dapače, rekao bih da potonjih troje ovoga puta rade i još bolji posao nego li u Ant-Manu. Evangeline je jednostavno fantastična kao Wasp i podsjeća malo na Kate Beckinsale koliko je prirodna u šorama i akcijskim scenama što je uvijek velika pohvala. Douglas je ovoga puta još više investiran u ulogu, iako je bilo govora da mu se ista ne ponavlja, no odradio ju je profesionalno i nadodao nekoliko novih slojeva u lik Hanka Pyma. Od Pene smo otprilike znali što očekivati i u ovom filmu, no unatoč tome uspijeva mu biti dovoljno zabavan i dobro doziran comic relief.

Većina sporedne postave kao što su Scottova kćer, njegova bivša žena i njen sadašnji muž te Penini zaposlenici su i dalje ovdje te odrađuju solidan posao, pogotovo jedan od navedenih zaposlenika. Od novih ljudi su tu Walton Goggins koji glumi preprodavača oružja i tehnike, Laurence Fishburne koji tumači bivšeg Pymovog kolegu te Hannah John-Kamen koja tumači glavnu negativku Ghost. I dok je Gogginsov lik sasvim generičan, Fishburne i Hannah su svojevrsni pokretači priče koja je za film čiji je primarni cilj humor, zabava i atipična akcija, kao što smo napomenuli, sasvim ok. Ghost možda ne spada u vrh Marvelovih villaina, ali je definitivno zanimljivija nego li Yellowjacket iz prethodnog filma s obzirom na to da joj motivacija ima smisla, da je pokretač za dobro osmišljene akcijske scene te da se na kraju krajeva sama glumica poprilično potrudila da donese nešto svoje u taj lik.

Manje je više

Ono što je definitivno najjači adut ovoga filma je, ponovno, akcija. Osobno sam prvi mislio da je nemoguće osmisliti išta originalno nakon prvog Ant-Mana jer sve smo već vidjeli. Uvećaj malu stvar, smanji veliku, to može proći samo taj jedan put, nije li tako? Na moje ugodno iznenađenje, velika većina akcijskih scena izgledala je nevjerojatno dobro i definitivno treba uputiti sve pohvale ljudima koji su radili na kameri, scenografiji, koreografiji, efektima i ostalome jer akcija istovremeno izgleda tako da je majstorski režirana te da ne možete skinuti osmijeh s lica zbog činjenice koliko tu ima ruganja s fizikom. Samo to uvećavanje i smanjivanje je otišlo korak naprijed, originalnih ideja je na tonu, a upravo je ta kreativnost ono što je, vjerujem, većina primarno i željela od ovog filma.

Pored svega toga, dosta je dobro riješeno i pitanje character developmenta. Naravno, ne možemo u tom pogledu pričati kao kad pričamo o nekim dramama ili sličnim filmovima, no sasvim je jasno tko je gdje od tih likova (emocionalno i fizički, easter egg za one koji su već pogledali film), zašto radi to što radi te kako je i zašto u određenom odnosu s drugim likovima. Jako visoka doza humora je prožeta kroz sve navedeno i u većini trenutaka uspijeva. Fizički humor je gotovo uvijek na dobroj razini, dok su dijalozi klasika kao i za ostale Marvel filmove koji na to gledaju primarno. Da, Pena opet ima monolog, i da, opet se uklopio odlično.

Na kraju krajeva, melem za rane nakon Infinity Wara je stigao. Sve ono što se očekivalo od ovog filma se i dobilo. Nešto zanimljivija priča nego li ona iz prvog dijela prožeta humorom, dobrom glumom i nevjerojatno maštovitom, kreativnom i genijalno snimljenom akcijom. Ako je netko strahovao zbog eventualnog zasićenja, neka ne brine. Ono što je traženo je i isporučeno. Možda i više toga, jer kada se pogleda sve u globalu, radi se o jednom od boljih nastavaka što se individualnih priča u ovom univerzumu tiče.

P.S. Evangeline Lilly, udaj se za mene!

Ocjena: 80%