Filmska recenzija | Darkest Hour

Zavirite u podzemne hodnike britanskog vojnog stožera i podružite se na dva sata s Winstonom Churchillom.

Vrijeme događanja, početak 40-ih godina 20. stoljeća. Mjesto događanja, London. Rat bijesni u Europi, svakim danom njemačke trupe sve su bliže konsolidaciji vlasti u Europi. Velika Britanija u svojim je problemima, politika se uplela po tko zna koji put. Na zasjedanju Parlamenta traži se ostavka premijera Nevillea Chamberlaina dok se obruč oko Francuske steže. Nervoza je u zraku, a ulozi za budućnost izrazito su visoki. Traži se osoba spremna učiniti ono čega se drugi boje.

Nakon manje rasprave nalazimo se u zadimljenoj sobi, svjetla nigdje na vidiku. Žigica se pali, poznata kubanska cigara je zapaljena, zastori se rastvaraju i otkrivaju lik Winstona Churchilla u krevetu, spremnog za početak dana. Ovo je samo djelić atmosfere koju „Darkest Hour“ posjeduje. Prvih deset minuta uspostavljaju stil koji će nas pratiti iduća dva sata, atmosfera je tmurna, vrijeme ništa ljepše, a stanje u Europi još manje. Velike njuške britanske politike spletkare, nasljednici i žrtvena janjad traže se gdje je god moguće, a u zraku preostaje samo tračak nade. Ne brinite, film vas neće zatrpati scenama ekspozicije, dapače, ponudit će vam malo toga po tom pitanju. Koja riječ o Churchillovoj prošlosti, to je manje-više to. Režiser Joe Wright od samog početka drži se svoje ideje i hrabro vodi film od početne pa do krajnje minute. Djelić priče, kratki uvid u Churchillovu osobnost i neke od ključnih političkih poteza Wright vodi precizno, a scenarij Anthonyja McCartena čvrsta je poveznica koja sve drži na okupu.

Prethodno znanje

Ekipa iza filma znala je što želi, informacija nema mnogo, samo one najbitnije. Rekao bih da je određeni stupanj poznavanja vremena potreban za razumijevanje čitave situacije, barem nekih ključnih ljudi i događaja. Ljubitelji događanja zasigurno će ovdje pronaći svoj užitak, a ono što bi ih još više moglo razveseliti činjenica je da film zna svoju publiku. Politika igra veliku ulogu, ali ne toliko da će vas izbaciti iz filma. Najveći adut upravo je sam Churchill, njegova osobnost krade svaku scenu, a njegove riječi pokreću radnju i oslikavaju događaje u pozadini. Sad je već očito, Gary Oldman ukrao je show i našao se u ulozi koja će mu obilježiti karijeru. Mogli bi prigovoriti da je ispod sve te silne šminke sakrio dio uloge, ali bili bi apsolutno u krivu jer negdje unutra rodio se Churchill. Maniri, glasovna transformacija i ostale sitnice koje čine osobnost u Oldmanu su našli savršenog domaćina pa je tako svaka sekunda koju provedete u druženju s njim impresivnija od prethodne. Uistinu ne vrijedi trošiti previše riječi na izvedbu jer od svih ćete čuti isto, Oldman je na određeno vrijeme postao Churchill i pružio jednu od onih uloga koje se ne zaboravljaju.

Scene koje možda ne bi bile toliko zanimljive, zanimljive su zbog njegove izvedbe, a sporedni ansambl glumaca samo sve to dodatno potpiruje i dodaje filmu na šarmu. Dijalozi su napisani britko, i koliko god film bio o Churchillu, scenarij daje prostora sporednim likovima i događajima koji su oblikovali njegovu osobnost. Lily James i Stephen Dillane posebno su bitni za priču, a pojavljuje se točno onoliko koliko je potrebno. Orijentacija na jedan događaj dodatan je plus za film, a u slučaju da ste gledali „Dunkirk“ Christophera Nolana, osjećat ćete se gotovo kao na domaćem terenu. Tehnički se radi o odlično snimljenom filmu, kinematografija je čitavo vrijeme na mjestu, rad kamere također, a sve zajedno odaje dojam jednog na trenutke klasičnog, ali i dalje fantastičnog biografskog filma. Uvid u prostorije britanskog Parlamenta i podzemne hodnike ratnog stožera samo pružaju na dodatnoj autentičnosti događaja, a povijesna događanja guraju sve do vrhunca.

We shall fight on the…

Zamjerke su one klasične za žanr, možda previše jednostrano na trenutke i određena doza naglašenog patriotizma, ali moram priznati da me isti nije zasmetao, štoviše, na lijep je način zaokružio priču i pogurnuo je u smjeru ka kojem je ista težila.

Pogonjen nezaboravnom izvedbom Garyja Oldmana, fantastičnom atmosferom i kompaktnom pričom, „Darkest Hour“ je odličan uvid u život jedne velike ličnosti. Svojom strukturom priče i čvrstom direkcijom Joea Wrighta film ni na trenutak ne posustaje, a završni proizvod fantastičan je film u kojem će posebice uživati ljubitelji povijesnih biografija.

Ocjena: 85