Recenzija | Rogue One: A Star Wars Story

Otkako je Disney taj koji je sada glavni, kao da im se nameće jedno naizgled jednostavno pitanje: “Kako napraviti univerzalno prihvatljiv film Star Wars tematike?”

Pod terminom “univerzalno prihvatljiv” smatram to da film u jednakoj mjeri razumiju i prihvate djeca, novopridošli fanovi i stari okorjeli Star Wars fanovi. Nije to baš tako jednostavan zadatak, ali se čini da Disneyu, unatoč uspjehu ,nije baš pošlo po pitanju sedmog nastavka. Hype jeste bio na razini kao i gledanost, no uvijek se mogu čuti argumenti kako je film eventualno solidan (barem bolji od prva tri nastavka) pa do komentara kako je užasan. To bi možda poslužilo filmu Rogue One na način da bi očekivanja bila manja pa bi film zadovoljio mase.

Prvo što mogu primijetiti je to redatelj Gareth Edwards nije razvlačio radnju niti u jednom jedinom trenutku u tih nešto više od 2 sata filma. To je plus utoliko što film od početka do kraja drži vašu pozornost i ne pušta do kraja, ali je svojevrsna mana jer nema previše vremena za detaljnu karakterizaciju likova. Priča počinje prikazom obitelji Erso u idiličnom okruženju kako žive mirnim životom sve dok ih ne odluči posjetiti jedan od glavešina Imperijala po imenu Orson Krennic (Ben Mendelsohn) kako bi porazgovarao s Galenom Ersom (Mads Mikkelsen), imperijskim inženjerom koji je dizajnirao Death Star. Prilikom posjete, Galenova žena, Lyra (Valene Kane) upućuje njihovu kćer Jyn (glavnu protagonisticu filma) na skrivanje prema uvježbanoj proceduri u slučaju neželjenih posjetitelja. Razgovor između dvojice bivših kolega baš i ne ide u prijateljskom tonu iz čega se može iščitati atmosfera koja će vladati filmom. Lyra nastupa na scenu i puca u Krennica okrznuvši mu rame, a za uzvrat prima smrtonosni hitac. Moglo se već pretpostaviti da će nastupiti takav klišej gdje je obitelj razorena tako da majka umire, otac je uhvaćen a kćer uspješno skrivena tako da je ne mogu naći. Nakon što je mnogo litara Save prošlo ispod Savskog mosta, ili možda drugačijim rječnikom, mnogo puta planeti zarotirali oko Sunca, Jyn je adolescentica zarobljena u vozilu s ostalim zarobljenicima. Nakon “totalnog nepredvidljivog” napada na vozilo i oslobođenja nje i ostalih, upoznajemo ekipu na čijim će krilima pobunjenici krenuti u akciju krađe nacrta Death Stara radi uništenja istog.

Tu već nastaje prvi problem koji sam ranije spomenuo, a to je nedovoljna i nerazrađena karakterizacija likova. To dovodi do toga da ih u jednom trenu upoznajemo previše, a niti jedan se dovoljno ne ističe da ga upamtimo.Da se razumijemo, svi glumci su solidno odglumili svoje uloge, ali tekstovi su im neupečatljivi kao i one lineri. Jedini lik koji je meni osobno, a vjerujem i svima koji su gledali film, bio upečatljiv je, ni manje ni više, nego robot pod nazivom K2SO. Izgleda da su ga isprogramirali za sarkazam ili ironiju jer gotovo 99% svog teksta će izreći uz dozu takvog britkog humora da će izmamiti smijeh na lice svima. Dokaz tome bio je smijeh u kinodvorani na svaki njegov monolog ili dijalog. Svi ostali likovi su manje više (pre)ozbiljni, da ne kažem težu riječ – dosadni.

Radnja implicira tešku, turobnu, ozbiljnu i tjeskobnu situaciju s izvjesnom dozom čupanja živaca s obzirom na to da se ratuje, ali ipak malo više diverzifikacije i distinkcije među njima ne bi bilo naodmet. Stapaju se do te mjere da su mi svi postali isti. To za sobom povlači i mračnu i ozbiljnu atmosferu koja se proteže kroz film uz dozu drame i, na trenutke, osjećaja bespomoćnosti nad promjenom sudbine. Da ne bude sve tako sivo, vizualna prezentacija je na razini baš kako treba biti i tu nema zamjerki. No, moram priznati da sam bio pomalo razočaran prikazom 3D-a. Očekivao sam pošteni Sci Fi 3D vizualni showcase koji bi opravdao postavljanje naočala na glavu i uživanje u svim 3D čarolijama i gimmicima. No 3D je bio primjetan samo u tragovima i definitivno ispod razine koje je pružio, primjerice, film Fantastic Beasts. Šteta, jer CGI efekti su super, a grandiozne borbe i lokacije su prekrasne. Na glazbu ne postoje zamjerke jer točno prati i naglašava situacije po potrebi, a borbe čini epskima.

Film Rogue One: A Star Wars Story vas neće oboriti s nogu, niti će vam pružiti nešto novo, divlje i nedoživljeno što se tiče tog univerzuma, ali to što nudi biti će vam sasvim dostatno da “utaži žeđ” do izlaska novog filma. Iako je predvidljiv, dovoljno je dinamičan da će vas zainteresirati do kraja i ubacit će dovoljnu dozu fan servisa i hommagea septalogiji da će vam izmamiti smiješak na lice i podsjetiti vas koji film gledate. Možda nije loša ideja promatrati film kao zaseban, a ne kao Star Wars film. Tada je zapravo vrlo dobar, dok ovako, iako solidan, ostavlja dovoljno prostora za napredak i ostvarivanja nečeg novog i neviđenog. U svakom slučaju, sve i da niste fan Star Warsa, pogledajte film jer je, osobno, bolji od sedmog nastavka zbog jednog razloga. A koji je to razlog u pitanju? Ostavljam vama čitateljima da ga otkrijete.

Ocjena: 70%