Otimači izgubljenih ekrana: Epizoda #2 – Ubojstvo za tijelo i mozak

Fight Club

Kršenje pravila nikad nije bilo slađe.

---

Izuzetno je izazovno, čak i pomalo nezahvalno pisati o filmu o kojem je gotovo pa već sve napisano. Filmu koji je podijelio kritiku po svom izlasku, dok je običan puk ipak debelo prevagnuo na onu pozitivnu stranu pa je tako danas, 17 godina nakon izlaska filma, „Fight Club“ jedan od najkultnijih filmova ikad, a na iMDB-ovoj ljestvici najboljih filmova ikad drži impresivno 10. mjesto.

Sam izlazak filma popraćen je mnogim kontroverzama, mnogi su se miješali u Fincherovu viziju, a studio nije znao kako bi reklamirao ovaj film pa je promašena marketinška kampanja dovela do teškog flopa na kino blagajnama na kojima je film zaradio „samo“ 37 milijuna $ dok je budžet bio 63 milijuna $. Nije pomoglo ni otkrivanje kraja filma na poznatom talk-showu jedne američke voditeljice, ali srećom po nas nakon izlaska na DVD-u i ostalim servisima film je pronašao mnogo širu publiku i uvukao se na gotovo sve liste najboljih filmskih ostvarenja.

Neću vam lagati, gledanje ovog filma nije jednostavno. — I ne, ovo se ne odnosi na tematiku filma i određene scene koje su izazvale gađenje kod mnogih. Osobno smatram kako u filmu rijetko što može biti previše sve dok služi svrsi onoga što dočarava, pa me tako nije odbila ni kultna scena s kemijskom otopinom.– Prije svega mislim na pažnju, odnosno koncentraciju, koju ovaj film iziskuje. U slučaju da vam nje pomanjka, ovaj bi vas film mogao prožvakati i ispljunuti, pri tome vas ostavljajući u kompletnom stanju neznanja i moguće osude filma, a da ga zapravo niste ni pogledali.

Za mene osobno, ovo je treće gledanje, ali i prvi put da sam se baš kompletno posvetio filmu i pogledao ga u komadu. Nakon prvog gledanja teško ćete moći cijeniti sve što je ugrađeno u ovaj film jer sigurno nećete pohvatati sve, a ovo je upravo jedan od onih filmova koje ćete pogledati nekoliko puta te se i dalje svaki put začuditi kad nađete novi detalj za koji dotada možda niste ni znali da postoji. Kao i „Shutter Island“ ovaj vam film baca mnoštvo detalja na nos koji vode do samog kraja, a koji će poprimiti više smisla tek u drugom, trećem ili nekom od idućih gledanja. Upravo je ta slojevitost filma i posvećenost detaljima ono što najviše impresionira. Ni prvi, a nadam se ni zadnji put da nam je Fincher isporučio ovako nešto. 

Fincher je poznat kao veliki perfekcionist, a to se možda od svih mu filmova najviše vidi upravo u ovom jer kako sam već napomenuo količina materijala odnosno detalja koji su uključeni u ovaj film u najmanju je ruku impresivna i daje mogućnost gledanja filma više puta bez da to dovodi do zamora. Najbolji primjer za to sam je kraj ovog filma koji se i dan danas smatra jednim od većih twistova na filmu općenito. Kad se film toliko oslanja na svoj kraj odnosno zaokret u samoj priči vrlo se lako može dogoditi da u drugom gledanju kompletno izgubite interes i volju za gledanjem, s obzirom na to da znate kraj, ali s ovim filmom to nikako nije slučaj. Kao što sam već napisao, užitak je otkrivati nove detalje svakim gledanjem, a način na koji je film snimljen neće vam dati da se odvojite od ekrana. Čak i u slučaju da vam se film odnosno njegova priča ne svide uživat ćete u svakoj sceni jer film izgleda predivno, a svaki je kadar odrađen iznimno profesionalno. 

Priča filma naizgled je prilično jednostavna, ali ono u što prerasta nešto je mnogo više. U slučaju da još niste gledali film dovoljno je baciti pogled na službenu iMDB stranicu jer sve više od toga moglo bi vam narušiti dojam. Chuck Palahniuk, autor knjige po kojoj je film nastao napisao je slojevito djelo koje će vas „hipnotizirati“, a odlične izvedbe Edwarda Nortona, Brada Pitta i Helene Bonham Carter do kraja će vas uvući u film. Zanimljivo je napomenuti kako je Palahniuk izjavio kako film smatra boljim od svoje knjige, a veću vam preporuku od toga ne bi mogli napisati ni najveći kritičari.

Sam film vrlo je ozbiljan, ulazi u probleme filozofske naravi i bavi se teškim temama konzumerizma i kapitalističkog društva općenito, ali ne valja zaboraviti pohvaliti humorističnu stranu filma. Na trenutke ulazi u sferu crne komedije, a pojedine scene nasmijat će vas bolje od današnjih komedija. Sve navedene stvari čine jedan odlično zaokružen i kompletan film koji će vas u slučaju da ste dovoljno sretni učiniti svojim obožavateljem i uvući vas u svoj svijet.

Za mene osobno, ne i najbolji Fincherov film, ali apsolutno razumijem one kojima je. Jednostavno, toliko opširan, a opet kompaktan film koji u svoja nešto više od dva sata sadržaja zapravo nudi mnogo više. Impresivno je vidjeti tako perfektno složen film u kojem nijedna jedina scena nije prepuštena slučajnosti već je sve dovedeno do tehničkog maksimuma, pri tome stvarajući dojam da gledamo nešto mnogo opširnije od onoga što nam prikazuju „slike“ koje vidimo na ekranu.

NATRAG