Vjerujem da je većina vas upoznata s novom digitalnom trgovinom koja se pojavila na osobnim računalima. Naravno, govorim o Epic Games Storeu, ili jednostavno EGS-u, no za one kojima još nije jasan razvoj situacije ili pak nisu čuli za EGS, priča je, vjerovali ili ne, povezana s Fortniteom, neizbježnom temom kada se u zadnjih godinu i pol priča o igrama. Epic Games, developer Fortnitea, zaradio je masne pare na uvjerljivo najpopularnijoj igri današnjice, no kako bi se posvetili isključivo daljnjem razvoju Fortnitea, zarađeni novac odlučili su uložiti na tržište videoigara te je krajem 2018. pokrenut Epic Games Store, servis koji je trebao biti konkurencija Uplayu, Originu, GOG-u, ali ponajprije najvećem gigantu industrije – Steamu.
Očekivanja su bila velika, a zaslugu za to ima odlična marketinška kampanja kojom je sama trgovina predstavljena usred dodjele TGA nagrada u prosincu 2018. Već je tada udarna metoda marketinga bila reklamiranje igara koje će se nalaziti ekskluzivno na njihovom servisu pa su se na njemu pronašle igre kao što je Hades, novi naslov Supergianta, ekipe poznate po Bastionu, Transistoru i Pyreu ili pak Ashen, igri koja neodoljivo podsjeća na Dark Souls. Također, svaka dva tjedna kroz čitavu 2019. na EGS-u se dijeli jedna besplatna igra. Mora se priznati, primamljiva ponuda. Vrlo snažna premijera na TGA dodjeli podigla je hype u gamerskoj zajednici, no stvarna slika EGS-a postala je jasnija tek krajem siječnja
Nedovršenost na samom početku
Problemi su krenuli odmah, servis nije nudio ništa više osim same trgovine. Nije bilo recenzija koje su korisnici mogli ostavljati, nije bilo ni regionalizacije cijena, zbog čega su neke igre koštale skuplje na EGS-u, nego na Steamu prije nego što je kasnije uvedena regionalizacija. EGS je također zahtijevao konstantnu internetsku vezu, bez obzira je li riječ o singleplayer ili multiplayer igri, nešto što je zasigurno nepraktično za neke gamere. EGS također ne nudi spremanje vašeg napretka u cloud, nešto što je postalo standardno za industriju. Ne postoji ni mogućnost za hvatanje i spremanje fotografija iz igara koje igrate. Zvučat će čudno, no ovo su tek manji problemi naspram nekoliko velikih te u jednu ruku i opasnih.
Prvi od tih većih je sistem povrata novca. Jedan korisnik Reddita objavio je listu informacija koju je potrebno pružiti Epic Gamesu kako bi zahtjev za povratom novca bio valjan, tek da bi nakon toga taj zahtjev možda bio odobren ili ne. Među tim informacijama se treba nalaziti posljednje 4 znamenke kreditne kartice s koje je kupljen proizvod, vaša IP adresa, datum kada ste se posljednji put ulogirali, datum izrade Epic Games računa, datum kada ste povezali svoj Epic Games račun s drugim računima kao što su PSN ili Twitch te mnoge druge informacije. Naknadno je poboljšana metoda povrata novca te je sada gotovo identičan upravo Steamovom sistemu.
Sigurnosni propusti i lažan marketing
Jedan od razloga iza toliko potrebnih informacija je sigurnost podataka kupca što je pomalo ironično iz dva razloga. Prvi je taj da je većinski vlasnik Epic Gamesa kineski gigant Tencent, tvrtka koja je osumnjičena za prodaju informacija kineskoj vladi, dok sam Epic Games uzima vaše Steam podatke o igrama koje ste igrali te o vašoj listi prijatelja. Ovo je vrlo sličan problem koji je i Origin imao zapisan u svojem EULA-u gdje je pisalo kako EA ima pravo pristupiti podacima na vašem računalu. Riječ je o problematičnom ponašanju tvrtke koja tvrdi da se brine za sigurnost i privatnost svojih korisnika, dok potajno emulira spyware. No to nije sve, sam Epic Games je imao već sigurnosni propust koji je u opasnost stavio čak 80 milijuna korisničkih računa!
Posljednji od tih većih problema bi mogao zapravo gamerima pokazati koliko je pre-order igara sklisko tlo, a riječ je o lažnom marketingu. Metro: Exodus bila je, sasvim opravdano, jedna od najiščekivanijih igara 2019. 4A Games je isporučio već dva kvalitetna naslova u serijalu te je Exodus trebao predstavljati vrhunac njihove kvalitete. Interes za serijalom porastao je i na konzolama, unatoč tome što je većina publike dolazila s teritorija PC-a. Wishliste na Steamu bile su popunjene Exodusom i sve je izglednije bilo da ćemo biti počašćeni još jednim istočnoeuropskim draguljem gaminga. Nažalost, kvalitetu same igre i trud developera zasjenio je skandal. Svega dva tjedna prije izlaska igre, objavljeno je kako će Metro: Exodus biti vremenska ekskluziva od jedne godine za EGS te se neće moći kupiti na Steamu. Zbog vijesti koja je iznenadila i sam Valve, pre-orderi koji su napravljeni na Steamu također su i igrivi na Steamu, no svaka daljnja kupnja do isteka godine dana ekskluzivnost vršit će se na EGS-u.
Zbog čega se to događa? Pa, osim onih primamljivih ponuda na premijeri na TGA, EGS nudi nešto više izdavačima i developerima. Steam uzima 30% od zarade na prodane igre na svom servisu. Taj postotak se smanjuje na 25% ako je ukupna prodaja veća od $10 milijuna te na 20% ukoliko je onda veća od $50 milijuna. Zauzvrat, Steamovo ime je poprilično važno u PC gamingu te je definitivno najpopularniji servis gdje će se igra najlakše doći do što većeg broja ljudi.
Jedino što je na kraju važno su brojke
Epic Games, pak, nudi malo drukčiji deal. Prvo, developerima/izdavačima uzima 12% ukupne zarade te drugo, za tu ekskluzivnost im daju sve pare svijeta. Osobno mi se čini da je upravo ovaj drugi razlog primarni u odluci da se neki izdavač ili developer odluči za ekskluzivnost na EGS-u. Naime, ako je stvar u postotku koji servis uzima, onda je najlakše otići na Discord koji je nedavno također otvorio svoju trgovinu te uzima svega 10% zarade.
Sama odluka nekoga da svoj proizvod stavi ekskluzivno na EGS nije toliko skandalozna sama po sebi, no kada se dogodi situacija kao s Metro: Exodusom te se takav potez izvede svega dva tjedna prije izlaska, tada postaje puno ozbiljniji problem. Tada to postaje problem lažnog marketinga, a tu najveću štetu ima sam kupac. Nažalost, ima i noviji slučaj. Obsidianov The Outer Worlds je na svojoj premijeri na TGA je u svome traileru jasno naznačio da dolazi na Steam, dok je nedavno isto odlučeno da će se pojaviti na EGS-u te Windows Storeu, a na Steamu tek nakon jedne godine.
Možda najgori slučaj takvog marketinškog trika je igra koja je nastala upravo zbog igrača. Za one koji ne znaju, Phoenix Point je dijete originalnog autora XCOM-a te su izradu igre financirali sami igrači putem Kickstartera. Onima koji su podržali razvoj igre obećan je key koji se može iskoristiti na GOG-u ili na Steamu, no zbog odluke Juliana Gollopa, idejnog kreatora igre, ti ključevi moći će se iskoristiti jedino na EGS-u. Reakcija ljudi je bila burna i krenuli su zahtjevi za povratom novca, a činjenica da je izdavača baš briga kako će igru plasirati igraču govori i to da su usred AMA-a na Redditu priznali da ni sami ne znaju kakvu potporu za modove nudi EGS, dok je s druge strane obećana određena podrška za modove.
Nedavno smo dobili i podatke o rezultatima prodaje igara na EGS-u među kojima najveću pažnju privlači upravo Exodus. Naime, prema podacima s ovogodišnjeg GDC-a, Exodus se prodao u 2.5 puta više primjeraka nego njegov prethodnik, Last Light, u istom tom razdoblju. To je svakako uspjeh, no idemo malo dublje pogledati. Prvi razlog za skeptičnost prema uspjehu igre je taj da je bilo u potpunosti očekivano da se igra proda bolje od Last Lighta. Last Light je nastao u doba kada je Metro većinom bio poznat PC publici i to ne velikom broju. Štoviše, marketing za Exodus bio je odlično odrađen, no sam nedostatak konkretne brojke prodanih primjeraka pokazuje da taj broj možda i nije koliko se očekivao. I dok je Deep Silver definitivno zaradio, pitanje je opravdava li manji postotak koji EGS uzima potencijalno slabiju prodaju zbog animoziteta prema EGS-u od strane PC publike?
Ekskluzivnost vs. Ekskluzivnost
Smatram da je od izuzetne važnosti napraviti distinkciju između unutarplatformske i međuplatformske ekskluzivnosti. To što je igra ekskluzivna za konzolu ili za PC ili za mobitele, to nije od istog značenja kao i ekskluzivnost na jednoj digitalnoj trgovini. Naime, ako gledamo igre na različitim platformama, one se razlikuju po svome kodu. Da, to je ista igra, to je ista radnja, mehanike, likovi, gameplay, to sve stoji, no u kodu ima razlike ovisno o tome za koju se platformu prilagođava igra. Tu je uključen dodatan rad, dodatno financiranje i dodatno vrijeme koje se mora potrošiti na poliranje igre.
S druge strane, igra koja je ekskluzivna za jednu digitalnu trgovinu se apsolutno ni po čemu ne razlikuje od one koja bi bila dostupna na svim trgovinama. Metro: Exodus je apsolutno identičan i na EGS-u i na Steamu.
Isto tako, vrijedi spomenuti da je djelomična ekskluzivnost već prisutna na PC-u godinama, no ona se ponovno razlikuje od one koju gura Epic Games. Uplay i Origin su respektivno Ubisoftov i EA-ev servis za prodaju videoigara te njihov pokušaj konkurencije Steamu. U tome su segmentu isti kao i EGS, no ono gdje se razlikuju je u tome što su igre koje nude kao ekskluzive isključivo one čijeg su imena oni vlasnici i čiju izradu financiraju. To su „njihove“ igre te, iako se ponovno stvara ekskluzivnost, donekle je razumljivo s obzirom da izdavač ima priliku promovirati svoju trgovinu vlastitim igrama.
Nema sumnje da Epic Games ima iza sebe snažnu financijsku potporu. Fortnite te vlasništvo nad Unreal Engineom 4 stvaraju nenormalni profit koji pak omogućuje Epic Gamesu da kupuje ekskluzivnost. Mislim da je pravo vrijeme za reći kako ovaj problem ekskluzivnosti nije toliki problem zbog toga što je igra dostupna na samo jednom mjestu. Ovdje je problem što je EGS nedovršeni servis koji napreduje puževim korakom te se nalazi u stadiju u kojem se nalazio Steam sredinom prošlog desetljeća. Jednostavno je neprihvatljivo da u 2019. se na tržištu pojavljuju proizvodi koji ne zadovoljavaju određene standarde, no još je neprihvatljivije da Epic Games umjesto da aktivno ulaže u svoj servis i radi na poboljšanju istoga, prioritet stavlja na kupovinu prava na ekskluzivnost kojim tjera korisnika da koristi njihov servis umjesto da ih privlači kvalitetnom uslugom.
Štoviše, unatoč tome što je servis besplatan te se preko njega kupuju i pokreću igre, može se donekle usporediti s već skoro sveprisutnom politikom videoigara u kojima se nedovršeni proizvod naplaćuje po punoj cijeni u nadi da će dovoljno ljudi kupiti igru kako bi oni nastavili podržavati razvoj igre te s vremenom dovršiti. Takva situacija dogodila se prošle godine s Falloutom 76, a ove godine s Anthemom. Sve više proizvoda dolazi nam nedovršeno jer su korisnici u potpunosti pasivni, no upravo su reakcije na Fallout 76, Anthem i sada EGS primjeri da se ljudi lagano shvaćaju da ovakav način industriju jednostavno ne vodi u svijetlu budućnost.
Riječ je o vrlo opasnoj politici koja ukoliko bude uspješna postavlja presedan da nije uopće potrebno razviti kvalitetnu trgovinu, dovoljno je samo bacati novce u lice biznismena koji nisu u doticaju s developerima, a za kupce ih baš briga jer će ih ionako natjerati da kupuju od njih. Ako vam je sada već dosta imati jedan korisnički račun za Steam pa jedan za Uplay pa još jedan za Origin, zamislite situaciju u kojoj svatko odluči svoju digitalnu trgovinu pokrenuti pa kada ćemo morati imati 250 različitih računa samo da bismo pristupili svojim igrama za koje nema nikakve sigurnosti da naše pravo na korištenje istih neće samo ispariti ukoliko trgovina propadne. Jer podsjetimo se, trgovina neće biti napredana, bit će najosnovnija fronta na koju će bacati ekskluzivne igre, a ne napredni servis koji kvalitetom zadržava kupca.
Vrijeme je odluke
Monopol je opasna stvar za tržište, no Epic Gamesov pristup borbi protiv Valveove dominacije je u potpunosti kriv. Ako išta, pokušavaju preuzeti taj monopol, a odobravanje takvog ponašanja će potencijalno dovesti do dvije stvari koje će na kraju najviše koštati gamere. Pojavit će se hrpetine launchera i digitalnih trgovina koje će biti u rangu Steama na početku svojeg razvoja te će omogućiti da ako nekome ne ide, da samo zatvori trgovinu i ide dalje, a igrača koji je kupio igru, tko njega šljivi. Drugi rezultat takvo poslovanja je dodatna kupovina ekskluziva, ukoliko EGS nastavi ovakvim postupanjem, vrlo vjerojatno će i Steam morati reagirati pa također kupovati prava na ekskluzive, a zatim i još neke veće trgovine, dok će manje, kao što je GOG, ispaštati zbog toga.
Postavlja se pitanje toga što je važnije developeru? Je li važnije jednokratno zaraditi novac i izgubiti poštovanje trenutnih i potencijalno budućih kupaca ili je važnije zaraditi na igrama zbog svoje reputacije koja se gradi kvalitetnim proizvodima i potezima koji umjesto da stvaraju jaz između kupca i developera, ih približavaju u nadi da će zajedno stvoriti najugodnije gamersko iskustvo. EGS je u svakom slučaju pokrenuo utrku prema budućnosti gaminga, a ta budućnost je u potpunosti u našim rukama – u rukama gamera.
