Skoro pa je točno 11 godina prošlo otkad smo dobili prvi film unutar Marvel Cinematic Universea. Danas gotovo nema osobe koja nije čula za Iron Mana, no nije oduvijek situacija bila takva. Prije nego li krenemo pričati o ovome filmu, potrebno je prisjetiti se početka i kako smo uopće došli do toga da je MCU postao globalni fenomen na razini Star Warsa. Ako ne i veći od njega. Ukoliko vas zanima sam osvrt na film i niste raspoloženi za trip down memory lane preskočite prvih nekoliko paragrafa do “A sad o samom filmu” naslova.
Vraćamo se skroz u godinu 1990. kada je prvi put potegnuto pitanje Iron Man filma. Universal je otkupio pravo na film s naumom da napravi budžetni superherojski film podoban za kino dvorane. Planiralo se to dugih 6 godina, kada je Universal ipak odustao od snimanja Iron Mana te prodao prava kompaniji 20th Century Fox. Iz Foxa su prvo poželjeli Nicolasa Cagea u glavnoj ulozi, a zatim i Toma Cruisea, dok je glavni neprijatelj trebao biti MODOK. Ako ne znate tko ili što je MODOK, upišite u Google i pogledajte kako je trebao izgledati prvi neprijatelj Tonya Starka.
Scenarij je navodno bio kvalitetan, toliko kvalitetan da je Quentin Tarantino bio prva opcija za režiju, no iz Foxa su vremenom odlučili kako imaju jednostavno previše Marvel filmova u stand-byu kao što su bili X-Men, Fantastic Four, Daredevil i Elektra. Uz to Fox je radio i na Star Wars prequel trilogiji i jednostavno su odlučili kako ne mogu napraviti baš sve te su 2000. prodali Iron Mana kompaniji New Line Cinema koja je upravo tada radila na LotR trilogiji.
Iz New Linea su odmah kontaktirali Jossa Whedona, čovjeka koji će eventualno režirati The Avengers i Avengers: Age of Ultron, no film je upao u petogodišnje prepravljanje scenarija. Zadnji scenarij je bio onaj u kojem se Tony Stark bori protiv svoga oca Howarda Starka koji je trebao biti War Machine. Probajte si to predočiti danas kada znate sve što znate o MCU. Produkcijski kaos je doveo do toga da je New Line Cinema odustala od filma te vratila prava na lik Iron Mana natrag Marvelu.
Marvel je bio u izuzetno lošoj financijskoj situaciji kroz devedesete i početkom 21. stoljeća. “Infinty Gauntlet” i “Infinity War” priča je u stripovima izašla još tamo 1991. i 1992., a tek smo tamo negdje od 2004. nadalje dobili priče kao “Avengers Disassembled”, “House of M”, “Annihilation”, “Civil War”, “World War Hulk” koje su sve redom bile uspješnice za Marvel. Da skratimo priču, Marvel nije zarađivao dovoljno novca, te se firma održala tako što je prodala nekoliko svojih likova raznim filmskim studijima i dobivala određeni, ne preveliki, postotak od zarade. Marvel do tad nije baš radio samostalno na filmovima. Film u kojem su imali najviše utjecaja i za kojeg bismo mogli reći da su ga radili samostalno je bio “Hulk” iz 2003. koji nije prošao dobro ni financijski ni kritički. Marvel je morao naučiti kako raditi filmove i krenuti od nule. 2006. napravili su najbolju stvar koju su mogli, angažirali su Jona Favreaua misleći si “pa jebemu čovjek je snimio film u kojem Will Ferrell glumi vilenjaka od Djeda Mraza i zaradio 220 milijuna dolara, valjda može i ovo.”
Favreau je bio veliki ljubitelj samog lika, pročitao je nekoliko scenarija koje su razni scenaristi pisali i pretočio to u jednu priču. Kada ju je imao na papiru, u glavi je imao samo jednu osobu koju je vidio kao stvorenu za lik Tonya Starka, a to je bio Robert Downey Jr. Iz Marvela naravno nisu htjeli ni čuti za to jer RDJ nije bio baš miljenik Hollywooda. Dapače, tek se par godina ranije vratio nekakvom normalnom životu nakon dugogodišnje opsesije s opijatima i drogom. Favreau je upravo tu vidio prednost, objasnivši čelnicima kako je čitavi život RDJ-a, sve ono pozitivno i sve negativno, bio dostupan javnosti isto kao što je u stripovima čitav život Tonya Starka bio dostupan svima. Da ne govorimo o tome kako su imali slične badboy probleme. Marvel je u konačnici pristao na tu ideju i započeli su svoj projekt. Utukli su novac koji imaju u izradu filma (nešto u čemu nisu bili eksperti) o liku koji široj javnosti nije bio poznat i kojeg je tumačio glumac kojeg nisu željeli. Tješili su se kako RDJ-a barem nisu platili puno (500,000 $) i kako potencijalno loš film neće narušiti imidžu lika koji je ionako nepoznat široj javnosti. Kada malo razmislite, bi li vas uistinu bilo briga 2008. da je “Iron Man” ispao katastrofalan?
Sve je to dovelo do pokretanja čitavog MCU-a i moglo se nastaviti dalje po planu. Uslijedio je ne pretjerano uspješni “The Incredible Hulk”, no Marvel je bio spreman na to i pokrenuo svoj rezervni plan, a taj je bio snimanje nastavka Iron Mana. Iako na “Iron Man 2” danas ljudi gledaju kao na jedan od slabijih MCU filmova, ljudi su ipak dobili ono što su htjeli, ono što ih je osvojilo kod prvog filma, RDJ-a u ulozi koja je stvorena za njega. To je otvorilo vrata i za Thora i za Captaina Americu, a tu se onda uključio i Disney koji je na stol bacio ponudu koja se ne odbija i otkupio Marvel. Iako se kupovina provela 2010., “Iron Man 2”, “Thor” i “Captain America” još su izlazili pod distribucijom Paramounta, da bi u konačnici “The Avengers” izašli pod distribucijom Disneya. Tu je bilo jasno da nas čeka nešto veliko u budućnosti, a osmijeh na Thanosovom licu u post-credits sceni je bio svojevrsna potvrda.
A sad o samom filmu!
Avengers: Endgame predstavlja kulminaciju filmske sage koja se proteže sad već kroz 22 filma. O ovom filmu je jako teško pisati, a da se ne otkrije dio njegove radnje, no s obzirom da sam i sam uložio 11 godina u gledanje, praćenje i analiziranje ove franšize, znam kako bih se osjećao da mi netko spoila, pa ću se potruditi ne otkriti ništa, no referirati ću se na sve prethodne filmove, kao i trailere za ovaj film, pa ukoliko neki od njih niste gledali, predlažem ili preskok do ocjene ili čitanje nakon što pogledate sve. Odakle krenuti?
Infinity War je završio sa famoznim snapom. Thanos je učinio ono što je rekao da će učiniti, izbrisao je pola života u čitavom svemiru te se povukao na svoju farmu brati masline ili što već. Nakon šokantnog kraja Infinity Wara dobili smo filmove Ant-Man and the Wasp i Captain Marvel. Bio je to svojevrsni odmak od tužnog kraja Infinity Wara ka nešto zabavnijem Ant-Manu te origin priči gospođice Carol Danvers. Oba filma su prošla klasično uspješno za Marvel, kako financijski tako i od strane kritike (posebice Captain Marvel , s obzirom da je zaradila preko milijardu dolara i bacila kontru mišljenju kako film neće funkcionirati), a oba imaju utjecaja i po ovaj film. S tim da je Ant-Man and the Wasp ipak nešto bitniji, no to ste mogli pretpostaviti, kako zbog post-credits scene tako i zbog onog prvog trailera kada se Scott pojavi na vratima baze s kombijem. Gdje završava Infinity War započinje Endgame, no odmah ću vam reći, radi se o potpuno drugačijem filmu od Infinity Wara.
Um caruje, snaga klade valja
Navedenu izreku možemo iskoristiti upravo u kontekstu ova dva filma. Infinity War je definitivno bio snaga, dok je Endgame um. Endgame je film koji postavlja pitanja, daje odgovore i na ta pitanja i na ona prethodno postavljena, te postavlja šlag na tortu rađenu 11 godina. 3 sata filma prolaze kao da su sat i gotovo svaka sekunda filma vas drži ili zaintrigiranom ili na rubu sjedala. Infinity War je film koji je čitavo vrijeme išao na taj “rub sjedala” efekt, dok Endgame ipak kombinira storytelling, character development i rub sjedala, a kad koristi ovo potonje, onda podiže to na granice van onoga što ste mislili da je moguće prikazati na velikome platnu.
Endgame je film koji je u potpunosti namijenjen svima koji su se posvetili i vole ovu franšizu. Ako ste tek sporadično pratili MCU, ako postoje neki filmovi koje niste pogledali, ako tek tako odlazite u kino jer ste čuli za te neke Avengerse, ili vas pak netko tjera, izaći ćete iz kina zadovoljni. Ukoliko ste naravno osoba koja nema problema s blockbuster popocorn filmovima. Ukoliko niste, ne znam ni zašto biste dali novce za ovo kada vam je Cannes film festival sljedeći mjesec i možete u napetosti iščekivati što su novo napravili Lars von Trier, Haneke, Mallick ili Kore-eda. Ako ste onaj drugi tip osobe, koji je s guštom pratio sve filmove kroz godine, pa makar se uključili tek od prvih Avengersa, onda je ovaj film najljepše napisano ljubavno pismo upućeno upravo vama i kao takvo će u konačnici dobiti i ocjenu.
“Avengers, time to live up to your name”
Vrlo vjerojatno ste primijetili da su živi ostali originalni Avengersi (+ nekoliko noviteta kao što su Roaket, Nebula, Ant-Man i Capt. Marvel) i mislim da nije tajna kad vam kažem da je ovo film o njima. Infinity War je bio u potpunosti Thanosov film. Uostalom, on je imao i najveći screen-time, no Endgame je u potpunosti posvećen Avengersima i posljedicama koje su nastale nakon Infinity Wara. Zvuči poprilično jednostavno, no radi se o filmu prepunom iznenađenja, koja unutar tih iznenađenja imaju iznenađenja. Na internetu se moglo pronaći milijun teorija što i kako će se dogoditi, no budite uvjereni kako nitko nije prognozirao sve u potpunosti i to ćete shvatiti svakom sljedećom sekundom filma.
Iako film traje 3 sata, nevjerojatno dobro je pogođen balans likova unutar tog perioda. Svatko dobije svoje veliki trenutak i svaki lik postaje bitan, tako da se ne javlja niti u jednom trenu situacija “ok, ovo me ne zanima, daj da vidimo što se događa s onim tamo.” Iako sam pomalo diskreditirao Thanosa s navodom iz prethodnog paragrafa, ne brinite, Thanos je i dalje sveprisutan kroz priču, te je jasno što je ultimativni cilj.
A Oscara dobiva?
Lord of the Rings: Return of the King je svojevremeno dobio 11 Oscara. Nećemo sada ulaziti u priču je li ta brojka bila zaslužena, no ipak na nju možemo gledati kao na najveći korak ka priznavanju kvalitete fantasy filmova. Moderni comic book filmovi najbliže tome su pristupili ove godine kad je Black Panther odnio 3 komada. Naravno, i tu će uvijek biti rasprave, ali i na to treba gledati kao na priznanje od strane starih prdonja iz kritike – ovi filmovi postoje i rađeni su kvalitetno koliko god oni bili filmovi za mase.
Netko će reći “da to je film za mase, no to nije umjetnost.” No je li to istina? Ukoliko je zadatak nekog filma zabaviti ljude, ukoliko je zadatak nekog filma pružiti emocionalni vrtuljak gledateljima, ukoliko je on stvoren da se danima kasnije priča o njemu i ukoliko pri svemu tome uspije, zar nije on onda ostvario sve ono što filmska djela unutar sedme umjetnosti moraju ostvariti? Endgame je ostvario upravo sve to. Endgame je zaključio priču uz sve navedene elemente, a uz to pružio i audiovizualni spektakl na beskonačnu potenciju. Ako je postojala dvojba koji film u povijesti sedme umjetnosti izgleda najviše kao strip, ona je nestala odmah nakon ovog filma. Sve najluđe što se može dogoditi u stripovima se dogodilo Endgameu i izvedeno je perfektno.
Na navedeno se mora dodati i kako su po tko zna koji puta svi glumci dali maksimum od svojih sposobnosti pri oživljavanju fiktivnih likova, kako će oni zauvijek biti sinonimi za te likove, te ne bi bilo nimalo neopravdano kada bi se neki od njih nagradili – pa čak i Oscarom. Uistinu nemam problema reći to, razina glume u ovome filmu, ali i u nekoliko prethodnih, od strane nekih glumaca je na višoj razini od brojnih dobitnika kroz godine. To je u konačnici i ultimativni dokaz da su kroz filmove i oni živili skupa s fanovima. Naravno, drago im je u džep staviti silne milijune, međutim, isto su mogli napraviti i s bilo kojim filmom Michaela Baya. No oni su se odlučili za ovo, ostali su profesionalni do kraja, a neki su i veliku količinu svog osobnog života isprepleli upravo s likovima koje tumače.
Kako nastaviti dalje?
Iako je neminovno kako nas čeka još mnogo Marvelovih projekata, biti će potrebne još godine i godine kako bismo došli do ovoga što je bila Infinity saga. 11 godina građenja nije mala stvar i Marvelu će biti potrebno još toliko da nas osvoji s nekim novim likovima, da se vežemo uz njih, da nas bude briga kuda ova priča ide dalje i da podigne letvicu opasnosti i napetosti, s ove na kojoj je bila, na onu još višu. Kako će to uraditi ne zna nitko, no nakon što su isplanirali, vjerovao bih Kevinu Feigiju na riječ kada bi mi rekao “slušaj, 2029. ćemo imati još luđu završnicu od Endgamea”. Skoro poput Tonya Starka, krenuli su iz špilje s kutijom smeća, a izgradili tehnološko savršenstvo.
S tim možemo zaključiti i ovu zasigurno najdužu recenziju koju smo imali za neki film, no Endgame je to i zaslužio. Radi se u konačnici o maestralnom djelu koje će biti pamćeno i obožavano od strane svih ljubitelja koje je Marvel kroz godine pridobio i koje je uz enormni fan service pružilo i audiovizualni orgazam prožet jasnom i smislenom pričom te glumom najviše razine. Ovo je film za fanove i kao takvoga ga treba ocijeniti i gledati. I zasigurno će biti onih koji će napisati “autor očito nije pogledao puno filmova” kada vide ocjenu (i tu će se baš pošteno prevariti), no Avengers: Endgame u kontekstu MCU filma bez trunke pretjerivanja zaslužuje maksimalnu ocjenu. Kao što ne biste ocijenili Breaking Bad, Sopranose, The Wire, Seinfelda ili Band of Brothers na temelju zadnje epizode, tako ne možete ni Endgame. Ako je projekcija filma došla negdje gore do Stana Leeja, vjerujemo da je i on zadovoljan što je Marvel zajednica u konačnici ovog putovanja počašćena s prekrasnim i emotivnim posljednjim pozdravom.
Avengers: Endgame recenzija
100
Endgame je završnica kakvu su svi fanovi Marvela zaslužili te će se na nju, kao i na serijal, dugo gledati kao na najveće popkulturno čudo ovoga doba.
