Kada sam početkom prošle godine pisao o Gran Turismo filmu, nisam bio siguran što napisati, a kamo li što očekivati. Kako? Pobogu, zašto? Kako snimiti film prema jednom racing simulatoru? Doduše, ne prema bilo kojem simulatoru. Ljubitelje automobila Gran Turismo oduševljava već 25 godina, a među 80 milijuna igrača stvorio je i još ponekog strastvenog poklonika. Još friških dojmova, netom nakon zatvorene projekcije kojoj sam prisustvovao, ne znam hoće li Gran Turismo film stvarati nove poklonike sjajne limarije i fine mehanike, međutim, definitivno je jako dobar film.
Osmišljen prema stvarnim događajima i likovima, Gran Turismo prati životnu priču Janna Mardenborougha (Archie Madekwe), gamera kojem se nakon vrhunskih ostvarenja u virtualnom svijetu pruži prilika okušati kao profesionalni pravi vozač. U svrhu dramaturgije, producenti su si dopustili bitne alternacije događaja i likova, što je standardna praksa u biografskim ostvarenjima. Ponekad to ne ispadne dobro, međutim, Gran Turismo pod palicom Neilla Blomkampa (District 9, Elysium i Chappie) u najvećem dijelu ne pretjeruje te u konačnici ostavlja skladan dojam.
Jannu, zanimljivom karakteru, ali nedovoljno interesantnom kako bi samostalno iznio nešto više od 120 minuta na platnu, kao support kreirani su likovi trenera i umirovljenog vozačkog veterana Jack Saltera (David Harbour) te korporativnog middlemana Danny Moorea (Orlando Bloom). Sam početak obilježava hiperbolizacija svojstvena ovom tipu filmova. Jann je klišejizirani gamer neshvaćen od većine svojih prijatelja i ukućana, onaj koji iz sobe izlazi isključivo u gaming igraonicu. Salter ispunjava onu kvotu old-school mačo muškarca, lika ledene vanjštine koja se otopi negdje na polovici kutije kokica, a Mooreu je namijenjena uloga lajkabilnog corpo guya koji će ponekad postaviti glupavo pitanje. Ne smijemo zaboraviti ni Audrey, djevojku koja će ispuniti romantični normativ.
Neozbiljno, pa puno bolje
U prvoj trećini, Gran Turismo je prilično neozbiljan. U nekim trenutcima čak i pretjeruje u, dojma sam, nametnutoj mu lakosmislenosti, jer eto, gaming mora biti vrckast i razigran. Srećom, pritom ne zaglibi. Za razliku od nekih drugih ostvarenja koji na sličan način nastoje zadržati pažnju gledatelja, Gran Turismo u najvećoj mjeri odolijeva i drugim niskim strastima. Bez jeftinog dramatiziranja, pretjeranih romantičnih komplikacija, obiteljskih intriga i drugog, uspostavlja ključne dijelove naracije feel good odnosima i dinamičnim utrkama.
Nešto kasnije nego što bi trebao, ali ne prekasno, film sebe počinje shvaćati ozbiljnije. Adrenalin se prilično vješto dozira tokom utrka, a dostojanstveno pokriva neke tragičnije okolnosti, neizbježne u auto-moto sportu. Sve to prate sjajno pogođeni kutovi kamera i tehnike snimanja, što rezultira jednim od najbolje pogođenih osjećaja brzine u kino dvoranama.
Igrači, fanovi Gran Turismo igara prepoznat će zvukove menija, pozadinsku glazbu, fontove i dizajn sučelja koji je zgodno preslikan u svojevrsnu proširenu stvarnost. U GT maniri, redni broj na stazi iscrtava se iznad automobila, broj kruga pozicioniran je u nekom od kutova, brzinomjer i brojač okretaja, minimapa… Premda prezentacija obiluje Gran Turismo detaljima i easter eggovima, film ipak ne glorificira auto-moto kulturu koliko to rade igre.
U vozačkom sjedalu, ali u kinu
Ako nešto glorificira, onda je to sport kao takav. Filmske ekipe snimale su u autentičnim uvjetima, na stazama Nurburgring, Red Bull Ring, Dubai Autodrome, pa čak i Le Mans. Atmosfera u pit stopovima i tenzija koja okružuje sport vjerno su preneseni na kino platna, ali automobili kao takvi nisu dobili toliko pažnje. Tu su i brzi su, ali film se ne zamara previše kubikažama, snagama motora, okretnim momentima, ovjesima i drugim specifikacijama. Umjesto toga, dodvorava se širim skupinama gledatelja i to radi prilično dobro.
Harbour i Madekwe kao glavni par glumaca stvorili su solidnu kemiju, dostatnu da iznese film svih 120 minuta. Pritom je i radnja, unatoč početku prošaranom stereotipovima, dovoljno zanimljiva, međutim, Gran Turismo najviše briljira u svojstvu stavljanja gledatelja u vozačko sjedalo. Radi to bolje nego ijedan drugi film koji sam gledao. Pomalo ironično, amplifikaciji dojma “stvarnoga” najviše pridonosi pojačana estetika videoigre.
Ako ste ikada igrali igre, sigurno ste barem jednom maštali svoje virtualne sposobnosti prenijeti u pravi svijet. Pobijediti u virtualnoj utrci je jedno, a profesionalni moto sport je nešto potpuno drugo. Kada ste dovoljno uporni, možete sve, a priča Janna Mardenborougha ukazuje upravo to. Priča je to koja, popraćena sjajnom prezentacijom, zaslužuje ponijeti kultno ime. A Gran Turismo zaslužuje da ga pogledate, osobito ako ste gamer. Najbolje u kinu, gdje dolazi 24. 8.
