Na vrata je došao listopad i s njime novi Ghost Recon. Breakpoint je direktni nastavak Wildlandsa, igre koja je dio publike oduševila evolucijom definicije Ghost Recona, dok je dio u potpunosti razočarala svojim pojednostavljivanjem mehanika koje su serijal činile jedinstvenim. Novac je ipak rekao svoje te je fenomenalna prodaja Wildlandsa omogućila nesmetani razvoj Breakpointa koji osim nadogradnji na postojeće mehanike nudi i uvođenje novih, nekih koje nismo do sada vidjeli, a nekih koje su prisutne u ostalim Ubisoftovim igrama.
S obzirom na to da je igra ogromna (i stvarno je ogromna), htio sam vam dati kratak pregled iskustva koje sam imao s igrom u nekoliko dana igranja ranijeg pristupa prije nego li detaljno uđem u pojedinosti svakog dijela igre i donesem konačan sud o Breakpointu.
Ako ste igrali beta testiranja, sve će vam u početku biti poznato. Za one koji nisu imali priliku posjetiti Aurou, utopijski otok blizu Novog Zelanda, postrojba 32 Ghosta upustila se u istraživanje nestanka američkog teretnog broda te prilikom prilaska otoku biva napadnutom. Pomahnitala vojska dronova ruši helikoptere naših heroja, dok naš protagonist – Nomad – ustaje, previja rane, uzima pljucu i kreće u tiho eliminiranje neprijateljskih trupa.
Čim preuzmete kontrolu, primjećuje se sporiji tempo igre. Kretanje ima težinu kao i oružja koja koristite. Kontrola trzaja prilikom pucanja od velike je važnosti te može značiti razliku između života i smrti. Samo kretanje me podsjetilo na Red Dead Redemption 2 iako ovdje još uvijek ima dozu arkadnog kako bi se imala ta brza reakcija prilikom akcije.
Nomad ostavlja tragove u blatu, snijegu, prašina i zemlja ostaju na dijelovima odjeće, a sve to pridodaje atmosferi i doživljaju da ste baš vi dio elitne postrojbe koja za javnost ne postoji. Doživljaj ubija novi sistem levela opreme. Naime, iako Nomad ima svoj level, glavni način uspoređivanja jačine neprijatelja je preko levela opreme zbog čega igra efektivno postaje looter shooter, nešto što ne odgovara identitetu Ghost Recona. Dodatan problem predstavlja to što ti leveli i nemaju neki učinak. Ljudski neprijatelji će moći preživjeti sto metaka u tijelo, no metak u glavu i dalje je koban. Da se razumijemo, to je nešto što je dobro za igru, ali sistem levelanja čini beskorisnim. Štoviše, čak ni dronovi ne postaju spužve za metke, već ih se može nizom gadgeta poraziti.
Ako išta, to dodavanje levela samo tjera igrača da svakih par minuta mijenja oružje na neko bolje, čisto da dosegne taj viši level i da ga se malo pusti na miru. Gubi se osjećaj taktiziranja prilikom ulaska u sukobe. Znam da je meni besmisleno izrađivati oružja prema nacrtu (što se također može) jer znam da mogu napraviti ludilo od oružja koje će 10 minuta kasnije biti slabije od onoga što pronađem.
S tehničke strane igra izgleda predivno. Animacije lica znaju ponekad razočarati i zna uskočiti pokoje kasno učitavanje tekstura, ali cjelokupni dojam je i više nego pozitivan. Raznolikost flore Auroe stvara nezaboravne trenutke svako malo. Od šumovitog područja New Argylla pa do močvarne prašume Sinking Countryja. Tu je i Liberty, ogroman tehnopolis za najbistrije umove Skell Techa te još nekoliko zona kao što je Mount Hodgson, planinski lanac gdje se možete stopiti sa snijegom i postati prava ubojita mašina.
Nažalost, sve je popraćeno s podosta bugova koji nisu izglađeni još od zatvorene bete, a među njima ima nekoliko stvarno frustrirajućih. Više mi se puta dogodilo da kamion koji trebam zaustaviti te ukrasti njegov teret nasumice eksplodira dok se vozi autoputom što rezultira ponavljanjem misije. Prijevozna sredstva znaju naglo izgubiti kontrolu, kao da su zapela za nevidljivi zid. Tu je i problem zapinjanja između nepremostivih prepreka što dovodi do ponovnog učitavanja igre jer ste zapeli na jednome mjestu.
Co-op je vrlo zabavan i s obzirom na veličinu Auroe, pružat će sate i sate zabave ukoliko si nađete dobru ekipu. Štoviše, pomalo zamjeram što je igra očito dizajnirana da bi se igrala samo kooperativno. Baze su većinom krcate neprijateljima koje nećete moći sami poraziti, a od velike pomoći i neće biti činjenica da je sync shot iz prethodna dva Ghost Recona zamijenjen neobnovljivim dronovima koji rade posao umjesto AI suboraca te se moraju svako malo konstruirati kako bi ih imali dovoljno za idući napad. Ako igrate s još tri prijatelja, koliko igra dopušta, možete eliminirati 12 neprijatelja u isto vrijeme što je stvarno vrhunski doživljaj, no ako igrate sami, najčešće su zone tako dizajnirane da će sve završiti aktiviranim alarmom.
Kad smo kod alarma, AI je solidan, nekada malo preglup, no nekada iznenadi svojim taktikama zaobilaženja. Najčešće će izazov predstavljati brojnost neprijatelja, a ne njihova efikasnost, jer je dovoljan malen broj metaka kako bi Nomad nastradao. Daleko je od AI-a Metal Gear Solida, ali moram priznati da je šuljanje kroz ogromne baze neodoljivo podsjetilo na MGSV i šuljanje kroz Afganistan.
Najveću zamjerku koju imam su mikrotransakcije. Ubisoft je do sada znao implementirati mikrotransakcije na razuman način koji nije previše utjecao na cjelokupni dojam o igri, no ovo što su napravili u Breakpointu je u potpunosti bezobrazno. Kamuflaže i oprema koja je bila dostupna u beta testiranjima samo je do pola dostupna u samoj igri, dok je ostala polovica ostala zaključana iza paywalla te ih možete dobiti ili korištenjem pravog novca ili rješavanjem Daily questova, što me pak dovodi do još jednog problema.
Za igru sporijeg tempa, panično igranje Dailyja je u potpunosti nelogično. Forsiranje MMO komponenata u igru koja bi trebala nagrađivati strpljenje uzrokuje više frustracija nego zadovoljstva. Još je veći problem što prvo poglavlje traje do 3. prosinca te se ne zna mogu li se osvojiti iste nagrade ponovno nakon toga datuma. Nagrade se dobivaju ovisno o tome koji ste tier kod određene frakcije. Ima ih sveukupno 50, a nagrade uključuju kamuflaže, opremu, prijevozna sredstva i dodatne materijale.
Spomenuo sam jako puno negativnih stvari, no one su negativne jer utječu na gotovo savršen gameplay koji predstavlja kulminaciju truda Ubisofta da napravi vojnu igru nalik Armi, no ujedno i jednostavniju kako bi privukla veću publiku. Kretanje, napucavanje pa čak i model vožnje, sve je dobilo napredak, no dodavanje elemenata iz drugih Ubisoftovih igara pomalo je narušilo jedinstvenost Ghost Recona.
Zaključio bih ovaj tekst time da sam više zadovoljan nego nezadovoljan početnim stanjem Ghost Recona, no za konačan sud će mi ipak trebati još neko vrijeme jer, ponavljam, igra je stvarno ogromna. Radnja nije fokus ove igre, ali njen svijet je. Za detaljno otkrivanje tog svijeta trebat će dulje vrijeme, no ono što je sigurno je da unatoč svemu, igra ponovno ima određeni šarm Wildlandsa koji tjera igrače da istražuju, otkrivaju i unaprjeđuju sami sebe.
Čujem zov džungle, a s njime i zujanje dronov. Vrijeme je da se vratim dalje igri, a uskoro se čitamo s puno detaljnijim pregledom igre i konačnim dojmovima.
