FFA Focus

Driver 2: Od nule do četiri otpadnute ratkape u 10 sekundi

Mnoge igre upisale su se u povijest igraće industrije zbog svoje nevjerojatne kvalitete i uvođenja značajnih promjena koje su skovale smjer razvoja modernih igara. Driver 2 nije jedna od njih. Unatoč aljkavosti koja je čekala iza svakog ugla Chicaga i Havane, John Tanner je mnogima ostao u lijepom sjećanju.

Dan danas se sjetim euforije nastale prilikom prvog izlaska iz auta. U tadašnje vrijeme bez interneta i lako dostupnih informacija, znanje i vijesti su se prenosile usmenom predajom i sama činjenica kako je bilo moguće ući u bilo koje vozilo u gradu proširila se školom i susjedstvom brže od Severininog uratka. Usmena predaja dovodila je i do zločestih laži koje su pričala djeca željna popularnosti. „Ako si dovoljno brz možeš ući u vlak u Chicagu i voziti se po gradu“ i „Pucao sam s Tannerom, vidiš da se u sjeni vidi kako drži pištolj“ bile su klasične laži školskih prevaranata koji su iskorištavali lakovjernost mladih gejmera.

Kvaliteta cutscena je bila na zavidnoj razini za PS1.

Iako spomenute egzibicije nisu bile moguće, igra je skrivala nagradu za najvjernije istraživače gradova. Pronalazak američkog muscle cara s išaranom haubom na stadionu Chicaga i Mini Morrisa u podzemnom kompleksu na rubu Havane još uvijek je jedan od mojih najvećih životnih uspjeha. Nekoć su nas male stvari činile sretnima.

Mr. Bean odobrava.

Driver 2: Back on the Streets, kako je glasio puni naziv igre, nastavak je kritički prihvaćenog Driver naslova poznatog po bezobrazno teškom tutorialu koji vas tjera da izvodite kirurški precizne piruete s autom unutar demonske garaže gdje vrijeme prolazi brže nego na Interstellarovom planetu valova. Unatoč tome, Driver je bio ogledni primjer igre fokusirane na vožnju i jurnjavu automobilima sa zavidnom razinom destrukcije u to vrijeme. Mnogi su očekivali veliki skok u kvaliteti izlaskom nastavka, ali očekivanja su ipak bila malo previsoka.

Pamtimo ga puno boljeg nego što je bio

Nedostatak kvalitete nije značio i nedostatak zabave. Otrežnjujuća je činjenica kako smo kao klinci bili manje kritički nastrojeni i kvaliteta nije bila u tolikoj mjeri ključna kao što je danas. Mogli bi do sutra secirati scenarij, grafiku, igrivost i sve ostale detalje koji čine igru jednom cjelinom. U slučaju Drivera to nikada nije bilo potrebno. Malo tko se još uvijek sjeća čitave priče, ali gotovo svi znamo što znači „Take a Ride“.

Vježba prije jurnjave.

Zarazne melodije i dan danas povremeno zapjevušim, a animacija otpadanja ratkape nakon prvog zavoja zauvijek će mi ostati urezana u pamćenje. Tko bi mogao zaboraviti i mogućnost sjedenja na stolici, iako bi to gotovo uvijek završilo zgličanim Tannerom u zgradi ili squatom pored stolice. Ganjanje pješaka koji bi prolazili kroz zidove zgrada, preskakanje mosta u Chicagu prilikom njegovog podizanja, nestajanje auta ako bi se odmaknuli od njega na samo par metara, zbunjena policijska blokada koja bi vas gledala kad bi došli pješke do njih. Nedostataka je bezbroj, ali sve je to činilo jedinstveno iskustvo na kojemu su mnogi odrasli.

Gledajući iz današnje perspektive, najveći neprijatelj Driver serijala nisu bili njegova nedovršenost, nesavršenstvo ili čitav skup spomenutih nedostataka, već jedan drugi serijal koji je otkrio formulu kako privući širi spektar igrača. Grand Theft Auto je preuzeo štafetu i do današnjeg dana ju nije ispustio. Putem kojim megapopularni serijal danas ponosno korača popločen je Driverom, odnosno svim njegovim prednostima i manama bez kojih bi današnji gejming vjerojatno malo drukčije izgledao. Na kraju krajeva, možda Driver ipak zaslužuje imati svoje ime ponosno zapisano u povijesti igraće industrije. Dvadesetak godina mlađe inačice nas samih bi se svakako složile s tim.

Oznake

Povezano

Back to top button
Close
Close