S pojavom novih medija i naprednijih tehnologija, iščeznuli su neki stari rituali na koje smo bili “prisiljeni”.
|1|
PlayStation ekran smrti i sve što on izaziva
Svi koji smo se igrali na prvom PlayStationu jako dobro se sjećamo ovog ekrana. Mrzili smo ga. A postoji i razlog tome. Niti današnji znanstvenici ne mogu logično objasniti kako ovaj crni ekran djeluje na, gotovo uvijek, šest-sekundno zatajenje srca. Bilo se usporavalo kroz tih 6 sekunda u iščekivanju hoće li se igra učitati. Ako smo imali sreće, ovaj ružan prizor bi nestao s ekrana, igra bi se učitala, a naši otkucaji srca bi se vratili u normalu. Međutim, ako smo i poslije 6 sekunda gledali PlayStation logo na crnoj podlozi, tlak bi skočio na “trista”, a mi bismo bili prisiljeni na drastične mjere.
Danas predivan a nekad odvratan…
Drastične mjere bile su: puhanje lasera, čišćenje CD-a (kapnuti točno dvije kapljice (ni slučajno više!) vode na CD i prebrisati kružnim pokretima maramicom) te “kickstartanje” CD-a (zavrtiti CD, brzo spustiti poklopac i upaliti konzolu).
|2|
Kampiranje pred kioskom
Današnje mlade generacije nikad neće shvatiti taj osjećaj kampiranja pred kioskom na dan izlaska omiljenog gaming časopisa. PSX, PSM, Hacker, Gameplay, PC-Play… To su bili časopisi na kojima smo odrastali; u doba bez interneta jedini prozor u svijet omiljenih igara i novih tehnologija. Nekima je nedjelja bila glavni dan u tjednu, a nama je bio “taj dan”, koji god dan u tjednu je bio odabran kao “taj” kad će biti izdan novi broj omiljenog časopisa. Na “taj dan” se budilo u zoru, jer trebalo je doći prvi pred kiosk kako bi osigurali svoj primjerak časopisa. A onda se čekalo tetu da otvori kiosk. Teta, koja je redovito bila neka starija, podeblja žena, u našim očima je svakako bila božica.
Neki su teti s kioska donosili bukete s cvijećem i zvali je na maturalni ples.
Prilično često bi se dogodilo da nas naša božica razočara. Sa suzom u oku bismo prihvatili činjenicu da časopis koji iščekujemo danas nije stigao na taj kiosk, a onda smo bili spremni kilometrima pješačiti do drugog. Nije ni čudo da smo onda svi bili zdravi, nepretili, sretniji…
|3|
Čišćenje miša za PC
Sjećate li se miševa s kuglicom? Kad miš više ne bi “lovio”, odvrnuli bismo poklopac ispod “kuglice” te štapićem za čišćenje ušiju nježno prelazili preko “kotačića”. Ako ste ikad vidjeli kutiju punu navedenih štapića postavljenu uz računalni monitor, sad vam je jasno zašto. U te male “štetočine” znalo se nakupiti dosta prašine. Bilo je tu i ostataka hrane, ali i ostataka svih ostalih gadnih gamerskih navika nad PC stolom. A najčešće ne bi bilo ništa. Svojem mišu bismo iskazivali ljubav, pa ga preventivno čistili. A ponekad bismo se samo igrali s kuglicom, koja je bila neobično velike mase i kao takva zanimljiva za kraćenje vremena uslijed predugih učitavanja igara.
Utor za kuglicu je bio čišći od vlastitih ušiju.
|4|
Igranje u igraonicama
Skoro svako mjesto je imalo igraonicu. Mjesto gdje bi lokalni “baja” postavio pet-šest računala/konzola, napunio ih piratskim igrama, umrežio i nama običnim smrtnicima naplaćivao igranje. Takve igraonice bile su omiljeno mjesto školaraca poslije škole, a oni stariji su subotama radije izlazili tamo nego na neka druga mjesta. U svakom slučaju, mnogi od nas su svoje prve gamerske korake radili baš na takvim mjestima. Bilo da se igrao Duke Nukem 3D, Quake, PES, ili se samo gledalo druge kako igraju, igraonice su svima nama ostale u lijepom sjećanju. Kasnije su i one propale, a mjesta mogu naći još samo u ovakvim tekstovima.
Jedna igraonica iz BiH prije 15-ak godina.
|5|
Commodore 64 i podešavanje kuta glave kazetofona
Ovo je za igrače koji su barem dio karijere proveli na računalu Commodore 64 bila gotovo svakodnevica. Igre su se učitavale s kazeta (da, točno ste pročitali, audio kazeta), a na samom uređaju postojala je mala rupica kroz koju bi se preciznim odvijačem morao podesiti kut glave kazetofona. Ako se položaj glave nije dobro namjestio, igra se nije mogla pravilno učitati, a na ekranu bi se pokazala svima omražena poruka “?LOAD ERROR”. Mnogi su koristili program kultnog imena “Štelovanje glave kazetofona”, no bilo je i onih kojima je iskustvo omogućilo da to rade po “osjećaju”.
Naravno, traka u audio kazetama bila je sklona i mehaničkim oštećenjima, pa u nekim trenucima (gotovo uvijek se radilo o nekoj igri koju se baš jako željelo isprobati, a nitko drugi je nije imao) nikakav pomoćni program ni čišćenje raznim kombinacijama sredstava ili dobro staro puhanje nije moglo pomoći kod učitavanja; a frustracije zbog nemogućnosti i bezbrojnih uzastopnih pokušaja učitavanja obožavane igre, koja je vjerojatno nešto neviđeno i nevjerojatno, dovodile su do ludila.
|6|
LAN partyji
Ako ste dovoljno stari, poznat vam je onaj hod srama niz ulicu, s PC kućištem pod jednom rukom i monitorom pod drugom rukom. Obično se taj hod srama događao nedjeljama rano ujutro, a penzioneri koji su išli u crkvu bi vas s prezirom pogledavali ispod oka. Da, vi ste se vraćali kući s LAN partyja.
Slike preuzete s bloga izvjesnog Marka iz 2003. godine. Primjer LAN Partyja pogledajte ovdje.
Interneta nije bilo, a ovo je bio jedini način (uz igraonice) da se okušate protiv drugih igrača u Unreal Tournamentu ili Quakeu. Mrežno igranje u istoj prostoriji imalo je svoje čari, a svi koji su imali prilike prisustvovati ovakvim druženjima će se složiti da nikakav optički internet i headset ne mogu zamijeniti socijalni aspekt ovakvog načina igranja. Neprocjenjiv osjećaj je bio gađati prijatelja kokicama ili praznom limenkom pive, nakon što te ovaj ubije po 1589236. put. A još bolji osjećaj bio je završiti rundu na vrhu tabele i dirty talkati po svima ostalima u prostoriji. LAN partyji su svakako bila događanja gdje se od depresije do ekstaze dolazilo u minuti. Zlatno doba gaminga, a nažalost običaj koji izumire. U modernim igrama je prava rijetkost implementacija LAN modova…
