Nikada nije bilo jednostavnije napraviti i izdati vlastitu igru. Čak i ako nemate nekog programerkog zaleđa ili velikog izdavača iza sebe, dostupan je čitav niz besplatnih alata i svatko može izdati svoju igru. To ne vrijedi samo za gaming industriju, pa možemo konstatirati da je ljudska vrsta danas u zenitu kreativne produktivnosti. Tako danas možete, uz uvjet da posjedujete internet priključak i uređaj za reprodukciju, igrati, gledati slušati i čitati vrhunske sadržaje potpuno besplatno i legalno.
Međutim, isplati li se danas biti kreativan? Isplati li se biti inovativan? Može li se danas u zabavnoj industriji zaraditi veliki novac ulaganjem u kreativu i inovaciju? Može, ali rizik je velik. Prije i nakon Minecrafta i PUBG-a bilo je na stotine inovativnih igara, ali samo se rijetkima sve poklopi. Stoga smo danas svjedoci potpune nekreativnosti i recikliranja sadržaja u najvišim razredima filmske i igraće industrije. Zato što to mi konzumenti tražimo.
Mi se zabavimo, a oni zarade
Teško je kriviti izdavače i ulagače. Kada već investiraš 100, 200 pa i više milijuna dolara u proizvod, želiš biti siguran da će ti se isplatiti te zaraditi što je više moguće. Zaluđeni nostalgijom sami tražimo takve proizvode. Zazivamo remastere nekad omiljenih igara, povratke na stare lokacije u novim igrama, nove priče sa starim likovima… S naše konzumentske strane veliku ulogu igra isti psihički paradoks od kojeg pate ulagači – previše puta smo se opekli s lošim igrama, stoga radije trošimo/ulažemo novac na već provjerene stvari. Nema gubitnika. Mi ćemo se garantirano zabaviti, a oni će sigurno zaraditi.
U gaming industriji još jedino Sony si može dopustiti značajniji rizik ulaganjem u nove IP-eve i kreativu. Sony je povjerenje među igračima gradio proteklih 15 godina snažnim ulaganjem u nove naslove, pritom ne ograničavajući kreativu razvojnih studija. Financijski to i nije najisplativije, pa se ponekad dogodi promašaj u obliku The Last Guardiana koji se gubio u razvoju 10 godina, ali na kraju je ispao dobar. Dapače, radi se o meni najdražoj igri ove generacije konzola, iako sam joj zbog tehničkih problema dao ocjenu od tek niskih 79. Teško je zamisliti da bi ijedan drugi veliki izdavač 7 godina ulagao u igru poput Dreamsa, te omogućio kompletnu kreativnu slobodu za igru koja će u najboljem slučaju tek povratiti investiciju. U 9 od 10 slučajeva kupnja Sonyjeve igre isplati se čak i naslijepo, pa makar to bio i u potpunosti novi IP.
Neki će mi zamjeriti što uz bok Sonyju nisam svrstao i Nintendo, ali realno, nisu ista kategorija. Dok je Nintendo poznat po kreativnosti i inovaciji, posebice na polju hardvera te obožavamo igrati njihove igre, radi se o kompaniji koja je u zadnjih 5 godina uspjela pokrenuti samo jedan novi IP (Splatoon), a u posljednjih 15 godina možda još jedan (Brain Age, ali tko ga se više sjeća). Svi ostali pokušaji su za zaborav, prvenstveno zato što samo vodstvo kompanije nije imalo povjerenja u njih. Istovremeno, impresivna je Nintendova sposobnost izmišljanja varijacija vlastitih igara, pa su tako Super Mario Odyssey i The Legend of Zelda: Breath of the Wild jedne od najboljih igara svih vremena i odišu kreativnošću. Ali Nintendo nije spreman riskirati s novim IP-evima i barem što se franšiza tiče – igra na sigurno.
Dotaknimo se najvećih serijala gaming industrije:
- Iako se radi o najpopularnijem serijalu na svijetu, Rockstar nije imao muda GTA IV i V odvesti u novi grad. Ili im barem smisliti nova imena. Kao što nema ni s GTA VI, jer javna je tajna da ćemo se vratiti u Vice City.
- Call of Duty je s Black Ops 4 reciklirao je sve moguće igre iz podserijala. Zatim je napravio reboot Modern Warfarea, a danas je službeno potvrđen i reboot Black Opsa.
- Assassin’s Creed je serijal koji će u svakoj igri diskretno impelementirati barem jednu inovaciju. Ako je igrači prihvate, naredne 3-4 igre bit će praktički iste i temeljit će se na toj istoj inovaciji. Veselim se Valhalli i novom settingu, ali bit će ista igra kao i prethodne dvije.
- Što drugo reći o Halo serijalu osim da je u šestoj igri najveća inovacija uvođenje kuke?
- O Battlefieldu možemo doslovno prepisati sve od Assassin’s Creeda
- Need for Speed je možda i najveći primjer igranja na sigurno. Kako igrača tako i ulagača. Koliko god bio loš, a lošiji je sa svakim novim nastavkom, NFS nikad neće biti užasan i svake dvije godine zadovoljit će naše potrebe za zabavnim arkadnim racerom. Istovremeno ćemo, kao i posljednjih 10-ak godina, tražiti Underground remake/remaster. Jednom kada bude najavljen, Electronic Artsovi dioničari mogu računati na pristojne dividende.
- Nakon što su kreatori postavili embargo na izmišljanje novih monstera, teško se sjetiti što bi se novoga moglo implementirati u neku Pokemon igru. Ipak, kupit ćemo i mjesecima igrati svaki novi nastavak bez obzira na manjak inovacija, jer ipak je to najomiljeniji serijal na svijetu s daleko najvećom zaradom.
- O Super Mariu neću ništa pisati jer ćete se poklati u komentarima.
- O FIFA-i, PES-u, Maddenu i ostalim sportskim igrama također je najpametnije ne pisati ništa
Osim što se i mi igrači, poučeni ranijim lošim iskustvima, teže usudimo prepustiti novim igrama, naučili smo se i na ustaljene stilove igranja te se teško prilagođavamo gameplay inovacijama.
Daj mi da pucam i ne izmišljaj gluposti
Dishonored je odličan primjer visokobudžetne kreativne igre prepune inovacija, ali oba nastavka nisu doživjela komercijalan uspjeh koji bi zadovoljio Bethesdu. Većina igrača Dishonoredu je zamjeralo što se ne igra kao FPS nego, baš suprotno, na određeni način kažnjava taj način igranja. Sličnu sudbinu će doživjeti i Arkaneova nova igra. Deathloop za PS5 će pokušati inovirati tako da će vas sa svakom smrti vraćati na početak, ali unatoč tome što developeri tvrde da svaki novi početak ima smisla te je dovoljno različit, većina komentara idu u smjeru tipa “daj ti meni pušku, mesnato pucanje i ne izmišljaj mi piz*arije!” Bethesda Arkaneu dopušta iznimnu kreativnu slobodu, ali kako bi se zadovoljili financijski apetiti dioničara dobit ćemo još jedan Fallout 4 ili, ne daj Bože, Fallout 76.
Jedan od kreatora igara koji se neće prikloniti konzumerizmu je Hideo Kojima. Iako će to, hm, pokušati nadoknaditi (pre)skupim holivudskim glumcima. Nisu svi Hideo, ali čak ni njegovu viziju Death Strandinga nije bio spreman financirati nitko od velikih izdavača. Osim Sonyja. Za kojeg je dobro ako čitava suradnja okonča na nuli, dok unatoč golemom ulaganju nije dobio novi first party studio pod svoje orkilje. No pustimo biznis i vratimo se samoj igri koju sam imao zadovoljstvo recenzirati. Recenzirati Death Stranding bilo mi je jedno od najtežih iskustava u životu, jer koliko god mi se svidio, znao sam da iste dojmove neće dijeliti gomila igrača upravo zbog toga što je u svakom svojem pikselu Death Stranding drugačiji od drugih igara. Toliko jedinstven, kreativan i različit, Death Stranding je završio kao pozitivna priča i Kojima je uspio prikupiti kapital za samostalni razvoj svoje druge igre. Što nebi bilo moguće bez podrške Sonyja. Ako ne bude imao jakog izdavača iza sebe i nastavi forsirati svoj stil, Kojima će zatvoriti vrata nakon izdavanja druge igre. Možda čak i prije. Uspjeh Kojiminog studija vidim isključivo ako su glasine točne i radi na novom Silent Hill nastavku. U tom slučaju ponovno je Sony taj koji “gura”, a Silent Hill je ogromno ime koje prodaje samo sebe.
“Remake i ekspanzija”
No da se vratim na glavnu motivaciju pisanja teksta. To bi bio komentar forumaša @Deadwalker koji glasi ovako: “Remake i ekspanzija.” Kontekst su jedine dvije zasad poznate PlayStation 5 launch igre. Spider-Man: Miles Morales i Demon’s Souls. Sad već kužite. Jedna PS5 launch igra svojevrsna je ekspanzija PS4 igre iz 2018. godine, a druga je remake obožavane igre iz 2009. Što se dogodilo Sonyju kojeg sam ranije u tekstu hvalio? Ništa posebno, sve je apsolutno logično. Demon’s Souls je megapopularna igra, preteča potpuno novom žanru, a Spider-Man je globalno popularna franšiza. Obje će prodavati konzolu bolje nego neka nova igra ili pak potpuno novi IP. I ovdje bih se ogradio jer još uvijek ne znamo hoće li Sony ponuditi još neku first-party igru na lansiranju PS5. Mogli bi to biti Gran Turismo 7 (nastavak uspješnog serijala) ili čak novi IP poput Returnala? Ali “remake i ekspanzija” kao udarna postava PlayStationa 5 govore dovoljno o čitavoj zabavnoj industriji.
Da konačno na kraju odgovorim na vlastito pitanje iz naslova – NE. Ne isplati se biti kreativan. Ne isplati se biti ni inovativan. Ali ako želimo raznolikiju budućnost, potpuno nove igre i potpuno nova igraća iskustva, a sve to u AAA kvaliteti, trebat ćemo se detaljnije informirati o novim naslovima, podržavati ih, pričati o njima te kao realna manjina potrošačkog tijela gaming industrije, ponekad i nagraditi igre kupovinom čak i ako to nismo planirali. I da zaključim – tako je u svim granama života. Inače bismo svi vozili Golfove i nosali odjeću s tri pruge.
*Stavovi i razmišljanja kolumnista nisu stavovi FFA redakcije.
