Na ovogodišnjem infoGameru, nakon četiri sata čekanja u redu, uspjeli smo isprobati Steam VR, uređaj koji Valve radi u suradnji s tajvanskim HTC-om.
Zadnja osoba ispred mene ušla je “unutra”, polako izlazim iz višesatne hibernacije, krv je opet krenula strujati kroz vene i polako dolazim k sebi. Bliži se kraj ovoj višesatnoj agoniji. Iscrpljen i dehidriran, prazne baterije na mobitelu, razmišljam kako mi je ovo čekanje jedno od većih postignuća u životu. Inače sam osoba koja brzo odustaje, ali ne i ovaj put. Danas ipak imam priliku isprobati ono o čemu cijeli život sanjam, uz dužno poštovanje Oculus Riftu i Samsung VR-u koji su također bili na sajmu, ali se nisu potrudili posjetiteljima ponuditi kvalitetnije prezentacije, kao što je to uradio HTC Hrvatska.
Otkucava zadnjih 15-ak minuta, koliko je naime trajala prezentacija po osobi. Zarobljen u svojim mislima, napokon je izblijedila ona vražja koja je prevladavala svih 14400 sekundi čekanja, da napustim red i odjurim do šanka na hladno pivo. Kako to obično biva, jednu vražju misao zamjeni druga, pa me sad kopka što to radim sa svojim životom. Isplati li se stvarno čekati preko 4 sata za 15 minuta bilo čega? Kao i mnogi od vas, čekao sam godinama i za jedva dvije minute nečega, ali to se ipak ne može usporediti. Na sreću, ovih 15 minuta prolazi prilično brzo. Kolega mučenik, koji je čekao u redu ispred mene napokon izlazi van, a kroz sad otvorena vrata improvizirane prostorije u kojoj se odvija prezentacija, HTC-ov djelatnik me kulerskim potezom ruke poziva unutra. Okrećem se, pogledavam red iza sebe, vidim oči iscrpljenih gamera koji me s prijezirom gledaju, baš kao što sam i ja pogledavao svaku osobu prije mene koja bi došla na red. Mašem im rukom, prkosno se nasmijem i ulazim.
Soba u kojoj se odvijala prezentacija je površine otprilike 4m2, te nešto više od 2 metra visoka, što se kasnije pokazalo nedovoljno visokim za moju visinu od 187 cm kad bih mahao rukama. Prostor je mračan, no nisam siguran je li to tako zbog potrebe prezentacije, ili im jednostavno organizatori sajma nisu dostavili izvor svijetlosti, kao što nisu osigurali ni dovoljno visoki prostor za odvijanje prezentacije.
Sobom dominiraju zelene laserske zrake, a uređaji koji ih emitiraju smješteni su dijagonalno u same gornje kutove prostorije. Sistem tih uređaja naziva se Lighthouse, a zaslužni su za mapiranje prostora te praćenje položaja tijela samog igrača. Osim Lighthouse sustava, u prostoriji je još samo PC, monitor, te pripadajući stol i stolica.
Lighthouse sustav
Momci iz HTC-a su me postavili u sami centar prostorije, dodali mi headset i dopustili da ga stavim na glavu. Ono što me iznenadilo je težina samog headseta koja, po mojoj slobodnoj procjeni, ne iznosi ni pola kilograma. Što zbog iznenađujuće niske težine, što zbog plastične izrade, a opet glomaznosti samog uređaja, moram priznati da su mi se ruke malčice zatresle dok sam ga stavljao na glavu, vođen strahom da nešto ne slomim.
Headset je na glavi te slijedi period privikavanja od desetak sekunda na dva OLED ekrana, oba rezolucije 1200×1080. Vidim bijelu prazninu oko sebe, a nijanse su opet dovoljno duboke da imam osjećaj prostora. Na prvu ruku, izgleda kao da slika nije dovoljno izoštrena. To sam i prigovorio momcima, na što su oni uzvratili da ćemo kasnije kalibrirati ako bude potrebno. Već sam uživljen u taj prostor praznine, kad me na trenutak iz takta izbaci dodir po ruci. Djelatnik pokušava postaviti kontrolere u moje šake. Kombinacija osjećaja dodira po rukama i osjeta vida, gdje svoje ruke ni ne vidim, stvara moju refleksnu reakciju povlačenja ruku k sebi, što predstavlja komičnu situaciju za oba djelatnika. Ja sam i dalje totalno zbunjen. Uz podosta muke uspiju mi postaviti kontrolere u ruke te se polako prilagođavam. Momci mi se sad obraćaju preko slušalica, pozadinska buka je velikim dijelom izolirana, a razina imerzivnosti je trenutno skoro potpuna. Stojim na mjestu, oko sebe vidim kako se stvara zelenkasta mreža, Lighthouse sistem mapira prostor. Prostor je mapiran, granice do kud mogu ići su postavljene i dobivam dopuštenje da se pokrenem.
Virtualna stvarnost je prevladala. Djelatnici pokušavaju kontaktirati sa mnom, uputiti me kako pokrenuti prvi demo, ali ja sam i dalje opčinjen najobičnijom prazninom. Podižem ruke u zrak, koje i dalje ne vidim, ali ipak vidim Steam kontrolere. S njima mašem uokolo te se koprcam u kabelu kojim je jedan od njih spojen s računalom. Zatim hodam, oprezno kako se ne bih zabio u zid prostorije, ali kako se primičem zidu, sofware prilično uvjerljivo sugerira zelenkastom mrežom granicu koju ne bih trebao preći. Momci iz HTC-a, već vjerojatno prilično iznervirani mojim ignoriranjem, napokon uspijevaju pridobiti moju pažnju. Kažu mi da se okrenem iza sebe, okrenem se i vidim kako u zraku lebdi nešto što će svaki PC gamer prepoznati – Steam Hub. Upućen sam da usmjerim desnu ruku prema njemu te da dodirom na touchpad kontrolera pokrenem prvu demo igru.
Demo je pokrenut, no ja se i dalje nalazim u onoj istoj bijeloj praznini. Sugerirano mi je da pogledam ruke. Na moje iznenađenje, u lijevoj ruci se nalazi kao neka paleta, a u desnoj kist. Instinktivno, desnom rukom izaberem boju, pogledam naprijed te poput Slikara Paleta iz Čudesne Šume, projiciram ispred sebe. Nastavljam izabirati druge alate, te kreativan koliko jesam, ispred sebe stvaram vjerojatno jednu od gorih 3D projekcija koje je svijet ikad vidio. Ali nema veze, zabavno je i vrijeme leti. Prenašanje mojih pokreta ruke je prilično vjerno izvedeno. Tek ponekad, kod naglih pokreta, kao da senzori na trenutak “izgube” moju ruku, nacrtana linija bude prekinuta ili samo ravna. Ako se sjećate, ranije u tekstu sam primijetio kako slika koju vidim nije dovoljno oštra. Do ovog trenutka, vjerojatno su se oči već prilagodile te je sad prikaz uvjerljiv. HTC-ovci me postepeno zaustavljaju i pripremaju me za novi demo.
https://www.youtube.com/watch?v=a3zpp33w-QI
Sada se nalazim na palubi potopljenog gusarskog broda. Iako je u stvarnosti tlo poda mnom čvrsto, prikaz je toliko uvjerljiv da sad već polako grčim noge u koljenima i širim ruke, pokušavajući uspostaviti novu ravnotežu. Pogled prema površini seže daleko, tek se pomalo, sramežljivo, nazire sunce i njegove zrake koje se prelamaju kroz vodu. Stvoren je dojam da smo prilično duboko ispod površine. Atmosferu potpomaže i vjerna zvučna podloga. Stojim i dalje ukopan na mjestu, u jednu ruku i prestrašen, dok kroz slušalice nisam dobio savjet da se slobodno pokrenem s mjesta. Dižem ruke u zrak, mašem prema jatu riba koje se izmiču pod mojim pokretima. Okuražen, prilazim ogradi broda. Demo prilično vjerno prikazuje ogradu i daje do znanja da smo s prave strane sigurni. Želio sam vidjeti što bi se dogodilo kad bih pokušao prevariti demo i proći kroz nju, ali podsvijest mi to jednostavno nije dopuštala. Vraćam se na sigurno, što dalje od nesigurne ograde i u tom trenutku mi glas kroz slušalicu sugerira da pogledam desno gore. U daljini vidim ogromnog kita. Ide u mojem smjeru. Sad me već panika hvata. Sve je veći i veći kako se približava brodu na kojem stojim te je uistinu impresivno koliko se sitno osjećam naspram njemu. Kit je sad zaista blizu meni, prolazi pokraj i kad sam već pomislio da je opasnost prošla, vidim rep koji se opasno svija u mojem smjeru. Instinktivno se saginjem i izbjegavam udar. Vrijeme ističe, momci me požuruju dalje i tu je demo gotov.
https://www.youtube.com/watch?v=MFKbL-GU-_U
Nalazim se u pustinji ispod crvenog mosta. Na postolju ispred sebe vidim oružje. Kroz slušalice dobivam upute da ga uzmem te da se uvježbam za nešto što me čeka. Uzimam pištolj, klikom na joystick pucam, a dodirom na touchpad mijenjam šaržere. Pucam boce i ne mogu se pohvaliti nekom preciznošću. Obično u FPS-ovima imamo točku ispred sebe koja označava u što pucamo. Toga ovdje nema. Za svaku bocu mi treba i po četiri metka da je pogodim, što me sramota i priznati kao dugogodišnji igrač virtualnih pucačina. Vježbanje je gotovo, sad kreće ono pravo. U iščekivanju me hvata nervoza, hodam od kamena do kamena. Sad vidim i drugi pištolj na postolju, uzimam njega i spremam se da me napadnu. Najednom čujem jezivi glas, poznat svim obožavateljima The Walking Dead serijala. Zombi trči prema meni, refleksno podižem ruku i pucam u njegovom smjeru. Meta je ovog puta veća, stoga je i moja preciznost bolja. Zombi pada, iza sebe čujem još jednog, okrećem se i njega dovršavam. S treće strane mi prilazi još jedan, a ja po uzoru na neke druge klasične videoigre se sad postavljam u zaklon, odmičem, izbjegavam te koristim ostale mehanike viđene na filmovima i igrama. Čujem helikopter, okrećem se, naglo prilazi mojoj poziciji, instinktivno, ni ne znajući je li prijateljski ili ne, jednom rukom pucam njega, a drugom zombije. Helikopter uništavam, krhotine lete u mojem smjeru, prestrašeno se izmičem i pokušavam se obraniti rukama…
https://www.youtube.com/watch?v=YyfRjyocVpI
Gotovo je. Čujem glas u slušalicama da je vrijeme isteklo, razočarano i nevoljko pristajem skinuti headset s glave. Dok sam čekao u redu, zapitkivao sam se isplati li se isplati čekati toliko dugo za 15 minuta ovakve virtualne stvarnost. Odgovor je, definitivno i jedno veliko DA! Hoće li VR u budućnosti skroz zamijeniti gaming kakvog danas poznajemo? Moje mišljenje je da neće. Zašto ne?
Na temelju iskustva s Steam VR uređajem, oduševljeno mogu reći da su već u prvim prototipovima uspjeli postići nezamislivu razinu virtualne stvarnosti. Međutim, takvo nešto ima i svoje mane. Primjerice, kad sam stavio VR headset na glavu, trebalo mi je neko vrijeme dok se ne priviknem na virtualnu stvarnost, kretanje kroz nju i korištenje dostupnih virtualnih objekata. Isto tako, kad sam skinuo headset s glave, trebalo mi je određeno vrijeme da se opet naviknem na pravu stvarnost. Ispočetka je to bilo održavanje ravnoteže na što sam se relativno brzo priviknuo, ali nagli povratak u gužvu Rebootovog sajma bio je pomalo čudan. Nisam 100% bio svjestan okruženja oko sebe. Petnaestak minuta poslije sam već bio u autu i moram priznati da se nisam osjećao 100% sigurno prvih par minuta, manevrirajući kroz gradsku gužvu. Možda je samo pitanje prvog dojma i oduševljenja virtualnom stvarnošću, a možda i nije. Ali ono što je sigurno je to da neće svi ljudi jednako reagirati na doticaj s virtualnom stvarnošću, što automatski smanjuje tržište VR gigantima i klasični gaming ostavlja u još uvijek u velikoj prednosti.
S vremenom će i VR tehnologija napredovati, koristiti će se i u drugim sferama društva i kao takva će biti uspješna. Školstvo, zdravstvo, nažalost i vojna industrija će profitirati. Nakon svojeg iskustva vjerujem da je VR budućnost gaminga, ali ne isključivo, nego samo kao jedna grana i takvom mu se izrazito veselim.
