Gledajući američke srednjoškolske filmove redovito se prisjetim vlastitih školskih dana. Nije bilo svakodnevnih partija, promiskuitetnih cheerleaderica i crvenih čaša, ali ne mogu se požaliti. Išlo se na školsko, raspravljalo o Carmen Electri i Jessici Albi, slušao Stadium Arcadium i igrao PES do dugo u noć. Lijepi su to bili dani. Sve dok se ne sjetim njega.
Još danas me prođu trnci kad se prisjetim animacije nakon bezazlenog faula na sredini terena, koji bi po svim zakonima fizike i zdravog razuma trebao proći bez ikakve opomene. Strah se u većini slučajeva pokazao ispravnim jer bi se pojavio on – Kazuki Ito. Adriano po tko zna koji put dobiva crveni karton jer sam se išao rugati frendu sa šutevima s centra. Njegov body balance 99 Kazuki interpetira kao krvoločni start s dvije noge. Tek tada kreće nervoza koja rezultira s još nekoliko crvenih kartona i gubitak već dobivene utakmice.
Pet dugih godina je gospodin Ito dijelio (ne)pravdu po travnjacima Pro Evolution Soccera. Počevši od PES-a 3, lomio je živce, joysticke i prijateljstva sve do PES-a 2008. Bilo je to zlatno doba najpopularnije nogometne simulacije. Blago onome tko je doživio Kazukijev crveni karton Castolu ili Minandi, a blago i nama što smo iz svega izašli (mentalno) zdravi.
U japanskom folkoru postoji priča da je jednom prilikom Kazuki pokazao žuti karton, ali samo zato jer ga je zabunom stavio u stražnji džep. Njegova povijest je tmurna baš kao i sadašnjost. Nitko ne zna otkud je došao, a još manje gdje se sada nalazi. No koliko god nas je znao iznervirati, voljeli bismo se barem na jedan dan vratiti u ta neka bolja vremena. Dobiti crveni, otići na školsko bez da moramo tjedan dana nakon toga odmarati i bezbrižno poslušati Stadium Arcadium.
Kako popularna pjesma Pipsa ide ili bi barem trebala ići: „Koliko si puta plakao, glavu u pijesak zabijao. Koliko je puta molio, a Kazukiju je bilo svejedno.“ Proklet bio Kazuki.
