Sve ima svoj početak, pa tako i ljubav prema igrama. Neki su svoje simpatije prema gamingu počeli gajiti još u osamdesetima na prvim konzolama i arkadama, dok su se drugi upoznali s videoigrama krajem prošlog stoljeća. Upravo na pragu tog novog milenija igraća industrija stječe sve veću popularnost. PlayStation je bio najveća božićna želja većine klinaca, a na prvoj Sonyjevoj konzoli mnogi su od nas ostvarili svoje prve gejmerske korake.
Ti koraci su bili spori i pažljivi, o svakoj kupljenoj igri danima se odlučivalo, a prelazak iste značio bi ogroman uspjeh. U nedostatku interneta te s njim i informacija, jedina pomoć pri prelasku igre bio bi susjed ili školski kolega čije bi savjete objeručke prihvaćali. Naravno, u moru korisnih savjeta uvijek se nalazilo i nekoliko mitova. Mit o skrivenom pištolju u Driveru 2 kružio je mojom osnovnom školom mjesecima, dok se izvorni lažov u sebi smiuljio iz zadnje klupe.
Danas, s 30 godina na leđima, pomalo sjetno se prisjećam djetinjstva. Nostalgična je činjenica da smo prije dvadesetak godina po posljedni puta upalili svoju najdražu igru bez da smo toga bili svjesni. Dok smo kao djeca maštali o budućnosti i letećim autima, danas se melankolično osvrćemo na neka jednostavnija vremena. Prisjetite se s nama igara koje su označile vaše i naše djetinjstvo i bez kojih bi upoznavanje sa svijetom gaminga izgledalo potpuno drukčije.
Dragon Age: Origins
Kada govorim o igri koja mi je obilježila djetinjstvo, mogao bih napisati tisuće i tisuće riječi. Od starih klasika poput Lucky Lukea i Lion Kinga pa do borbe protiv nacista usred beogradskog zoološkog vrta u Commandosu. Kako sam među kikićima u redakciji, ipak bih istaknuo jednu noviju igru, tek 11 godina staru (ajme meni).
Dragon Age: Origins jedan je od najboljih RPG-ova ikada napravljenih. Ma fućkaš to, jedna je od najboljih igara ikad napravljenih. Točka. Meni je pogotovo bitna jer je prva RPG igra koju sam igrao. Otvorila mi je vrata jednom nevjerojatnom žanru koji je ubrzo postao moj najdraži žanr u kojem sam ostavio stotine sati igre. Teško je precizirati što me točno privuklo Originsu jer je riječ o toliko kompletnom paketu. Na prvu ruku imamo nevjerojatno kvalitetno napisanu priču koja vješto manevrira prostorima fantasy klišeja pomoću predivno karakteriziranih likova. Od nesigurnog Alistaira do mistične Morrigan i hladnokrvnog Stena, svi su od reda imali svoj razlog zašto su se priključili vašoj ekipi i bili su posve prirodan dio jedne ogromne avanture koja je svakom igračevom odlukom ostavljala veći trag na svijetu Thedasa.
Atmosfera je drugi snažan adut ove igretine. Od palete boja koja je za svako područje bila jedinstvena pa do glazbe Inona Zura koja je i dalje vrhunac njegove vrlo bogate karijere u industriji igara. Svako je područje pričalo svoju priču i činilo dio povijesti svijeta s kojim se igrač prvi put susreće, a dobiva dojam da je tu već stoljećima. U pamćenje mi je urezano hodanje pod vodopadima magme u podzemnom gradu patuljaka – Orzammaru – na putu do arene kako bih odlučio koji će od dva kandidata naslijediti kralja nakon njegove iznenadne smrti, dok oko mene svijetle božićne lampice, a vani trpa snijeg.
Kasnije sam, kroz više igara, shvatio da je Origins možda jedina igra koja je uspjela vjerno prenijeti cRPG borbu klasika kao što su Baldur’s Gate i Icewind Dale na moderni sistem praćenja iz trećeg lica s mogućnošću kontroliranja udaljenosti kamere za bolju preglednost mape. Igra nudi toliko mogućnosti taktiziranja da je moguće imati spremne predloške za borbu protiv određenih neprijatelja. Dubina priče i atmosfere jednako je prenesena i na gameplay zbog čega je igra jedan nevjerojatan fantasy paket za kojeg bez zadrške tvrdim da je Gospodar Prstenova videoigara.
Mortal Kombat
Bilo je to ranih ratnih 90-ih kod susjeda koji su bili imućniji pa su shodno tome njihovi klinci, generacije kao i ja, imali Sega Mega Drive i igre kao što su bile Mortal Kombat dok sirotinja poput mene tada nije ni znala što je to. Prvo što je razvalilo moj mladi um bila je mogućnost da utječem na ono što se događa na TV-u. Dakle, da upotrebom gamepada radim nešto i nekakva akcija se događa – kao interaktivni film.
O tome kako starci nisu znali kakvu krvavu igru igramo i pokušavamo izvesti razne fatality poteze neću. Da su znali što igramo, vjerojatno bi nam doživotno zabranili igranje nečeg tako, prema njima, besmislenog i nasilnog. Dovoljno je reći da, za razliku od SNES verzije je baš Sega imala necenzurirani, odnosno krvavi Mortal Kombat. Ta igra kao i odličan platformer Aladdin te Super Mario Bros ili Contra na Super Comu su bili dovoljni da se nepovratno iskvarim i odem u gaming vode. Od tada više ništa nije isto.
Dangerous Dave
Nisam siguran koja mi je prva videoigra. Tetris je vjerojatno najizgledniji – stariji čitatelji će se možda sjetiti onih kineskih 120-in-1 sivih prijenosnih „konzola“, o tome se radilo. Jasno se sjećam kratkog susreta s originalnim Princom Perzije na uredskom PC-u. Tetak je imao dobri stari Atari s hrpom disketa (Lunar Lander, npr.).
Prije nego što je krenula PlayStation manija, sa samo nepunih par godina životnog staža, znao bih provesti par sati svakih par dana kod susjeda na njegovom PC-u. Hrpa igara me čekala na DOS sučelju; Sokoban, Dune, Aladdin, Descent, Prehistorik, Heretic, ali ona koja mi je najviše ostala u sjećanju je Dangerous Dave. Tako je, igrao sam Romero igre prije DOOM-a!
Dave je bio Romerov klon Super Maria, pa nije ni čudo da mi je bio najdraži. Skakućete po ciglama, čudovištima, skupljate dijamante i pehare. Vrlo jednostavno za shvatiti, ali jako teško za odraditi. Davea nikad nisam prošao koliko god bih se trudio, ali nikad mi Dave nije dosadio. Probajte Davea i Romerov rani rad, dostupan je na GOG-u.
Broken Sword: The Shadow of the Templars
Iako sam igre počeo igrati na C64 davne 1991. godine, neću nikada zaboraviti 12. mjesec 1996. godine. Dan danas se sjećam strašne zime koja je bila vani. Bilo je toliko hladno da su prozori u sobi koju sam dijelio s puno starijim bratom bili smrznuti. Kad je majka stigla s posla, a ja iz škole, naložili smo tadašnju peć da nam zagrije sobu jer ja sam trebao učiti. Majka je u ruci imala žutu kuvertu koju je poštar ostavio njoj, iako sam mu strogo rekao da isključivo meni donosi moju poštu. Znala je mama da smo brat i ja opet naručili igre, ali nije imala više snage prigovarati.
Došlo mi je 5 igara (igrali smo tada svi pirate) koje sam platio oko 200kn. Naručio sam sve što sam želio, no bila je tu i jedna igra koju nisam naručio, ali sam je dobio gratis jer sam kupio pet. Bila je valjda 5+1 akcija. Ta igra zvala se Broken Sword: The Shadow oft he Templars. Nisam imao pojma kakva je to igra jer sjetite se da je ’96. godina. Ubacio sam je u PS1 nakon nekih 8 dana što je stajala na hrpi igara koje ću možda nekada odigrati ili puno češće – nikada.
A onda…ako postoji ljubav na prvi pogled bio je to Broken Sword. Od prve animacije sam se zaljubio. Iako do tada nisam igrao puno P’n’C avanture (Maniac Mansion kod susjeda na NES-u ne mogu računati jer je bio na njemačkom jeziku), i nisam baš znao engleski jezik, ja sam bio zaljubljen. U boje, atmosferu, likove i mistiku koja se krila iza (za mene) novog žanra kojeg tada nisam najbolje shvaćao.
U meni se probudio nekakav inat da moram riješiti zagonetke i shvatiti što se tu događa. Upravo mi je Broken Sword pomogao da naučim engleski jezik, a ne mogu vam opisati osjećaj satisfakcije koji sam proživio svaki put kad sam uspio riješiti neku zagonetku. Kad sam nakon 4 dana što sam zapeo uspio prijeći onu prokletu kozu (bio je zapravo jarac) u igri – probudio sam čitavu kuću. Nikad nisam bio ponosniji nego tada. Zamislite da 4 dana igrate igru, vraćate se konstantno na početak, klikate po ekranu kao ludi jer vam nije jasno što treba napraviti i onda sasvim slučajno uspijete – teško je dočarati taj osjećaj zadovoljstva koji sam dobio kao klinac koji nikada nije nešto slično igrao. Broken Sword: The Shadow of the Templars mi je i dan danas najdraža i najomiljenija igra koju ću pamtiti dok sam živ. Posebna je za mene u svakom mogućem smislu – od ushićenja, frustriranosti do ponosa i osjećaja sreće koju ne doživite tako često. Ne na taj poseban način.
102 Dalmatians – Puppies To The Rescue
102 Dalmatians – Puppies To The Rescue za PC. iz 2000.god, prva igra koja mi padne na pamet kad se sjetim svojih prvih gamerskih dana. Prešla sam je valjda 100 puta u razmaku od nekoliko godina i nikada mi nije dosadila. Bila je odlična igra za djecu, imala je stvarno zanimljive levele i mehanizme i voljela bih da naprave remake, totalno bih je i dan danas odigrala. Sjećam se da mi je sve bilo tako preslatko, sve životinjice koje pomažu putem i cjelokupan dizajn igre je fantastičan.
Driver 2
Igranje video igara započelo je kod mene davnih 90-ih na SEGA konzolama. Znate one “žute kazetice” koje su se prodavale kao sladoled u centru grada. Naravno da me sjećanja vežu uz Contru, Super Maria, Punishera, Tetris i ostale igre iz tog doba, ali prava ljubav i žar prema igrama rodila se kupnjom PlayStationa 1. Taj stari rabljeni sivonja za kojeg sam dao tog dana posljednju ušteđevinu stigao je u sobu mojih roditelja s dvije igre: Syphon Filter 2 i Driver 2.
Uzeo sam DualShock u ruke i odvozio prvu misiju u Driveru 2, koju sam naravno 20 puta fejlao prije nego što sam ju uopće završio. Ta 3D grafika, prekrasan zvuk automobila, živi grad i ljudi koji hodaju (naravno bile su to samo loše teksture), hardcore fizika vozila i općenito teška igra postala mi je toliko srcu draga da se danima nisam odvajao od nje. Kroz Driver 2 počeo sam usavršavati engleski jezik. U free roamu istraživao sam svaki kutak grada, sve animacije i filmiće, 10 puta ih pregledavao. Bio sam doslovno opsjednut igrom.
Do tada nisam znao koliko jedna video igra može biti kompleksna te koliko realno poput filma može izgledati. Sav taj svijet djelovao mi je nestvarno dobro, a težina me natjerala da usavršim vozne sposobnosti. Svakog dana budio sam se rano ujutro kada bi roditelji otišli na posao te se kradomice ušuljao u sobu i pokrenuo sivonju na jedinom televizoru u kući. Bila su to nestvarna vremena, kada je svaka interaktivna sitnica u igri izgledala kao revolucija u mom svijetu.
U tom vremenu YouTube nije postojao. Prodavali su se samo PSX časopisi koje su kupovala najbogatija djeca. Moja saznanja o Driveru 2 bila su ravna nuli. Napomenuo sam ovo jer prelazeći igru nisam niti znao da se u Driveru 2 može izaći iz automobila i šetati gradom te promijeniti auto. To sam nažalost saznao tek kada sam prošao već polovicu igre. Dogodilo se sasvim slučajno – u bijegu od policije razbio sam automobil i čekao da se pojavi game over ekran.
Ništa se nije dešavalo, pomislio sam da je konzola zaštucala i da ću morati resetirati sistem. Čekajući tako, ugledao sam kako ljudi još uvijek šeću gradom dok moj razbijeni automobil nepomično stoji. Hmmm.. ako se igra vrti – to znači da nije ništa “zaštekalo”. Počeo sam nekontrolirano pritiskati sve gumbe na DualShocku i odjednom je moj glavni protagonist Tanner izašao iz automobila. Suze su navrle na moje oči. Zvao sam prijatelja kućnim telefonom i vikao: “Čovječe, u Driveru se može izaći iz automobila i šetati gradom!!” Prijatelj ne vjerujući mi, morao je doći do mene da se uvjeri na svoje oči…
Enduro, Atari 2600
Sredinom devedesetih, dok sam bio srednjoškolac, vršnjaci su se uglavnom igrali na Nintendu NES/SNES (odnosno njihovim klonovima tipa Super Com) ili Commodoru odnosno Amigi. Kako brat i ja nismo bili nešto fascinirani idejom da imamo „kompjuter“ doma, na placu je kupio Atari 2600, odnosno neki kineski klon s 1001 pred-instaliranom igrom.
Iako je konzola imala hrpetinu tada zaista zaraznih i igrivih igara, od Tarzana, nogometa, kuglanja, biljara, slaloma, čak i boksa, meni je nekako najviše zapela za oko racing igra za koju sam kasnio doznao da se zove Enduro. Možda je i u meniju konzole pisalo Enduro, ne sjećam se više.
Utrkivanje je bilo jednostavno; po ravnoj i zavojitoj cesti se vozi i izbjegava druge aute, koji dolaze u ravnoj liniji ili u cik-caku. Za tadašnje pojmove, postojala je nevjerojatna dinamična izmjena dana i noći. Po noći bi se vidjeli samo farovi drugih automobila, dok bi u jutarnjim satima bila magla, koja bi smanjila „vidljivost“ na minimum i tražila zaista izvrsne reflekse da se izbjegnu sudari. Sudari pak nisu predstavljali ništa strašno, jer bi na par sekundi usporili igrača dok bi ga drugi prestigli. Ništa što se nije moglo brzo nadoknaditi u narednih 30 sekundi igranja.
Cilj igre je bio prvi dan prestići 200 auta, odnosno protivnika te svaki sljedeći dan njih 300. Za one iznimno uporne i koncentrirane, koji bi uspjeli izdržati 5 dana ili više na ekranu bi iskočio trofej. Activision je tada za sretnike koji bi slikali taj trofej poslao „Activision Roadbuster“ bedž.
Na duge staze, igra je znala umarati i oči i mozak zbog repetivnosti dosadne vožnje na jedno-te-istom ekranu, prestižući jedno-te-iste aute, ali je u isto vrijeme bila prokleto zarazna i nije mi dala da pustim kontroler iz ruke. Sjećam se da sam imao kazetu s nekim skroz cool techno pjesmama te kad god bih bio sam doma bih stavio tu kazetu, odvrnuo do daske i satima vozio taj Enduro dok mi oči ne bi prokrvarile, pritom zamišljajući da vozim Nissan Skyline R32 s nekom zgodnom plavušom kao suvozačem.
Danas kad gledam gameplay na YouTubeu, čudim se sam sebi kako sam mogao biti gotovo ovisan o toj igri i kako me je takva repetivnost mogla držati satima i satima prikovanim uz TV. Iako sam na toj konzoli tonu sati potrošio na biljar, nogomet i slalom (izrazito teška igra koja je tražila filigranske pokrete joysticka da se u savršenoj putanji prođe staza), ništa me nije toliko okupiralo i oduševilo kao taj čudnovati Enduro. Toliko banalno jednostavan, a opet toliko zarazan.
Super Mario Land
Moji gaming koraci počeli su uz dobar stari sivi Game Boy. U vrijeme rođenja i postizanja svjesnosti stariji brat već je posjedovao navedenu konzolu i nekoliko tada aktualnih, a danas kultnih igara kao što su The Legend of Zelda: Link’s Awakening, Tetris, Kirby’s Dream Land, Dr. Mario itd. pa ne mogu reći koja mi je igra bila prva, no izdvojit ću onu koju sam najčešće igrao.
Super Mario Land fenomenalan je platformer koji je odgojio mnoge gamere. Bio je to Game Boy launch naslov prodan u fantastičnih 18 milijuna primjeraka, a često je percipiran kao manja i kraća verzija Super Mario Brosa. SML igrao se pomičući Maria i svladavajući prepreke prema desno s nemogućnošću povratka na prijeđeni dio levela, a cilj igre je spasiti princezu Daisy od zlog vanzemaljca Tatange.
Igra nije imala mogućnost snimanja pozicije, što s obzirom na kratkoću igre i nije predstavljalo problem, no znalo je donijeti stres, frustraciju i unaprijed izgubljenu borbu s vremenom u situacijama kada su se AA baterije primicale kraju, a slika na ekranu blijedjela. Sama igra mogla se proći za otprilike sat vremena, a paralelno s progresijom postajala je sve teža te je, s obzirom na nemogućnost snimanja pozicije, trebalo dobro pripaziti kako se ne bi ostalo bez života.
Iako za današnje pojmove, kao i za nastavke izbačene na istoj konzoli, djeluje poprilično primitivno, igra je veoma izazovna i zanimljiva, a može se, uz malo guglanja, odigrati na internetu.
Mr. Do!
Ako bih trebao izdvojiti igre koje su oblikovale moje rano djetinjstvo, prvo bih se sjetio Donkey Kong Countryja 2 i Super Mario All-Starsa. DK mi se posebno urezao u sjećanje zbog svoje raznolikosti. Različiti dizajn levela, mogućnost kontroliranja raznih životinja, kao i fantastičan soundtrack bili su savršen recept da uvuču maloga mene u svoj zabavni svijet.
S druge stane, Super Mario All-Stars bio je kolekcija sva tri Bros nastavaka i njegovi jednolični, mazohistični, ali prokleto zabavni leveli bili su prava distinkcija od lakših nivoa Donkey Kong Cuntryja 2. No, moja prva igra bila je potpuno drukčijeg karktera.
Na prvi pogled kopija Pacmana, Mr. Do je igra koja vas stavlja u ulogu klauna čiji je zadatak skupiti sve trešnje u levelu te pritom izbjeći beštije poznate pod nazivom creeps. Da ne budete lak plijen uvijek dosadnim i napornim creepsima pomaže vam vaša vjerna kugla koju možete ispaliti i pritom barem nakratko odahnuti.
Mr. Do! je prvotno izašao kao arkadna igra, ali je kao većina arkadnih igara tog vremena pronašao svoj put do Super Nintenda. Upravo na SNES-u sam imao priliku upoznati se s tim strašnim klaunom. U ovom slučaju strašno lošim klaunom.
Zašto je petogodišnjak pored Super Maria, Zelde i svih ostalih boljih igara igrao klauna s fetišem za trešnjama? U devedesetima Trst je bio go-to mjesto za obavljanje špeže. Osim pašte i maslinovog ulja, povoljnije su bile i konzole. Talijani su već tada bili upoznati s marketinškim trikovima i uz kupljeni SNES dijelili su besplatnu igru po izboru. Moj otac, koji se razumije u igre kao ja u povijest feničana, izabrao je upravo Doa. Taj skandalozni izbor dandanas je tema obiteljskih druženja, a koliko god da je Mr. Do bio loš, prva igra se uvijek pamti.
Disney’s Hercules
Najranije uspomene na igranje vežu me za one “300 igara u jednom” konzole koje su nam na izoliranom otoku moje mladosti prodavali kao najnovije čudo svjetske tehnike za puno previše novca. Ozbiljnije sam se počeo igrati tek na Super Nintendu, a budući da je ovih dana sve u znaku PlayStationa, kao svoju igru djetinjstva izdvojit ću jednu upravo s prve Sonyjeve konzole.
Kada bih došao kod bogatijeg prijatelja divio bih se uvezenom PlayStationu njegovog tate na kojem smo smjeli igrati samo Hercules igru. Za moje neiskusne oči Disneyev Hercules na PS1 bio je kao Davoru Vugrincu slika naive Ivana Generalića. Pojam!
Kao akcijski platformer s Herculesom smo otkrivali lokacije stare Grčke, mlatarali mačem, skupljali novčiće i uglavnom pratili radnju popularnog Disneyevog animiranog filma, a sve to zajedno u paketu meni je bilo u mislima svakog trenutka svakog dana. Sve dok prijateljev tata nije otišao 4 mjeseca na brod (jedva smo dočekali), a mi ispod kreveta nismo pronašli ostale igre odmah pored “igrački” za koje sam tek godinama poslije shvatio čemu služe. Poskrivečki smo igrali Driver, Crash Bandicoota, Oddworld, nakon čega sam shvatio koliko smeće od igre je ustvari bio Hercules. Ali prvi se pamte. A ja sam siguran kako je mnogima od vas upravo Hercules bio prva igra.
