Zaboravljene igre PlayStation 2 ere

Shadow Hearts 2, ili kako su ga nazvali za naše tržište – Shadow Hearts: Covenant, razvijan je od slabo poznatog studija Sacnoth Inc., kasnije poznatog pod nazivom Nautilus Inc. Možda ih pamtite preko Koudelke – legendarnog taktičkog JRPG-a koji je bio poprilično mračan i čudan u najmanju ruku.

Ovaj naslov prati tu tmurnu atmosferu, a direktno se nastavlja na prvijenac u serijalu. Tamo smo imali prilike igrati kao Yuri i upoznati se sa svijetom koji je igra predstavila. Iako mi prvi naslov nije kvalitetom blizu drugoga, način na koji je igra prezentirana je genijalan. Sve se odvija u nekom paralelnom svijetu tokom 1. Svjetskog rata, kombinirajući nadnaravne elemente, horor, demone i slično. Covenant je ipak uveo i malo humora i to se pokazalo kao dobar potez, a svaki fan žanra prepoznao je kvalitetu.

Ovo je jedan od onih JRPG-a koje ćete pamtiti. Uz genijalne likove, zrelu priču, drugačiju i mračniju od uobičajenih JRPG-a, odličan, dinamičan i zabavan combat ring sistem i bogatu paletu side questova koji su sve samo ne dosadni – postavljen je standard visoko u svim smjerovima. Sve ima svoj smisao. Što se više angažirate oko sporednog sadržaja, više ćete naučiti o likovima. Također, nagrade su odlične i uz vizualne promjene svakog novog oružja rado su prihvaćen benefit. Svaki sat proveden u ovoj igri nosi određeno zadovoljstvo.

Kod samog razvoja vaše ekipe i RPG elemenata, klasika: skupljanje EXP, kastomizacija ringa koji služi za izvršavanje napada, hrpa specijalnih poteza, magija, pretvorba u demone…Ova igra ima sve. Ovakva borba je definitivno nešto što mi fali u svakom modernom RPG-u. Kada napadate, bitno je okinuti gumb točno kada kazaljka dođe u crveno područje toliko puta koliko imate postavljenih zona. Specijalni napadi imaju drugačije patterne, te naravno svaki lik ima svoj grid. Micromanagment done right. I stvarno je zabavno.

Malo je reći da je ovo top ponude na PS2. Gdje su ovakvi naslovi sada? Tek poneki ispliva, no kvalitetom se rijetko koji približi. Žalosno je što je ovaj studio napravio i treći nastavak, podosta lošiji, te je studio netom poslije i zatvoren. Ako već dobivamo silne remastere i remakove, dajte nam ovaj onda.

Ahhh, Airblade. Jedna od igara koja se nalazila na demo DVD-u uz prve verzije debelih PS2 konzola. Zbog toga će se većina gamera s nostalgijom sjetiti igre i koliko su izlizali taj jedan nivo do krajnjih granica. Sigurno će vas iznenaditi činjenica da je na igri radio Criterion, koji je puno poznatiji po Burnout serijalu te ponekim Need For Speed nastavcima. Prije nego su se počeli baviti isključivo arkadnim trkaljkama, u Criterionu su početkom milenija okušali u nečemu sasvim drugačijem.

Što se dobije kad se križa Tony Hawk’s Pro Skater 3 sa hoverboardom iz filma Back to the Future? Dobije se – Airblade! Za razliku od tadašnjeg skaterskog velikana, Airblade je imao priču zbog koje su općenito formirane misije koje treba prijeći na pojedinim nivoima. Prisjetimo se da je Neversoft tek s Tony Hawk’s Undergroundom počeo s nečim sličnim. O čemu se radi? Vi ste u ulozi skejtera koji se zove Ethan, a vaš cimer Oscar je smislio hoverboard čiji je projekt odlučio ugasiti GCP Corporation. Prije nego ga bivši šef kidnapira, Oscar skriva hoverboard u stanu kojeg Ethan pronalazi. Zajedno sa hakericom Kat kreće u potragu i oslobađanje Oscara.

Airblade je totalni primjer svega karakterističnog za početak milenija: edgy likovi, način oblačenja, glazba koja kao da je ispala iz Jet Set Radio Futurea, struktura misija i tajmer kao da je ispao iz Tony Hawka, loš voice over i gluma itd. Ima to svoj neki šarm, ali se osjeti zub vremena. Kao prvo, igra je vrlo kratka, a misije praktički imaju redoslijed rješavanja čime se tajmeru dodaju sekunde. Trikovi ovdje uopće nisu bitni jer se sve svodi na destrukciju okoliša, vozila, opreme i slično. (hmmm, pitam se otkud im ideje za Burnout?). Jednom kad se upamti sve, svaki nivo se može prijeći za svega par minuta.

Grafički se za igru izašlu 2001. godine Airblade drži sasvim dobro. Gameplay mehanika i fizika kretanja hoverboarda je čak vrlo uvjerljiva i kada bi zamišljali kako bi se dotični u stvarnosti kretao, vjerojatno bi bilo točno tako kao u igri. Problem je što u gameplay smislu kontrole ispadaju previše “floaty” i neprecizne što u nekim trenutcima zna vrlo iritirati. Na sreću, igra oprašta dosta toga te će Ethan pasti samo kad zvekne zid. Samih trikova i akrobacija nema puno, ali kao rekoh, uopće nisu bitni za bodovanje nego su tu samo… Tek toliko da podsjećaju na “konkurenciju”.

Šteta što Criterion nije probao razraditi formulu kroz koji nastavak i debelo nadograditi elemente. Airblade je po meni bio solidan temelj iako je sama igra ispala vrlo prosječna. Solidan temelj na temelju kojeg se mogao stvoriti nastavak u stilu kao što je Tony Hawk 4 ili Underground bio u odnosu na THPS2 ili 3. Ovako smo ostali s hidden gemom koji se, realno, može odraditi u jedno popodne. Taman za predah između neke dvije duge igre.

Iza čudnovatog imena krije se ugodno iznenađenje.  Metal Saga je zapravo peta izdana igra iz Metal Max serijala! Nekim divnim čudom izlazak na engleskom jeziku dogodio se u travnju 2006. godine na području Sjeverne Amerike.

Grafički na razini igara s originalnog PlayStationa, ali bogata sadržajem (za kompletan prelazak potrebno cca 50 sati igre), Metal Saga svojim jedinstvenim militarističkim stilom uvlači igrače u nezaboravnu avanturu.  Najkraće rečeno – Metal Max igre su kombinacija tradicionalnog gameplaya iz Dragon Quest serijala fuzioniranog s postapokaliptičnim open world settingom (u stilu Wastelanda).Unatoč nelinearnosti i velikom broju opcionalnih misija,  igra je prošla nezapaženo među fanovima žanra.

Srećom, unatoč neuspjehu, serijal je nastavio živjeti. Metal Max Xeno je dostupan za PlayStation 4, a Metal Max Xeno: Reborn u Japanu izlazi 10. rujna za PlayStation 4 i Switch.

Britpop pokret sredinom devedesetih je barem na kratko maknuo oči javnosti sa SAD-a. Oasis i Blur borili su se za nadmoć na stanicama radija, a Guy Ritchie je sa svojim kultnim naslovima „Snatch“ i „Lock, Stock and Two Smoking Barrels“ vratio interes gledatelja za britanskim gangsterskim filmovima. Inspirirani i potaknuti nedavnim uspjesima, ljudi iz razvojnog studija Team Soho odlučili su napraviti igru smještenu u Londonu koja će više podsjećati na jedan od spomenutih filmova nego na još jedan GTA klon.

The Getaway je sandbox igra iz trećeg lica koja je izašla 2002. te vas vodi kroz svijet kriminala Cockney Londona. Prvi dio igre provest ćete kao Mark Hammond, bivši gangster koji je povučen natrag u taj svijet kriminala nakon što mu je žena ubijena a sin otet od strane nekoć suparničke bande. Šef bande, Charlie Jolson, koristi otetog sina kao ucjenu te vas tjera da radite prljave poslove za njega. Drugi dio igre igrate kao detektiv Frank Carter, koji se pojavljuje kroz čitavu igru zbog isprepletenih priča ovih dvaju likova.

Iako za današnje standarde ne izgleda sjajno, igra ima karakterističan realistički stil, lijepe animacije i vizualno je ugodna oku. Prvo što ćete primijetiti je nepostojeći HUD, stoga ćete većinu vremena promatrati ponašanje protagonista ne bi li shvatili u kojem vam je stanju energija, koliko metaka vam je ostalo, ili pak s kojim se to oružjem napucavate. Ono što igru izdvaja iz mediokriteta je inovativnost. Umjesto mape imate žmigavce koji se pale kad trebate negdje skrenuti, naslanjanjem na zid regenerirate energiju, a licencirani auti prava su rijetkost u igrama otvorenog svijeta.

The Getaway je dobio svoj nastavak dvije godine kasnije, ali Black Monday nije imao isti kritički a ni komercijalni uspjeh poput prvog nastavaka. Kao i sve druge igre, The Getaway također ima svoje mane. Izostanak HUD-a, iako daje igri filmski izgled, nosi sa sobom niz problema. Pokazivači smjera na autu nisu pretjerano jasan vodič po mapi i često ćete se naći kružeći po gradu ako ulaz u misiju nije dovoljno vidljiv. Igra također sama bira koja oružja ćete pokupiti s poda, te će se često događati da umjesto long-range oružja pokupite shotgun, samo zato što je igra tako odlučila. Usprkos svim tim manama, igra ima neku čar zbog koje će vam se zavuči pod kožu, a vožnje Punta po ulicama Londona sjećati ćete se zauvijek.

Šta se desi kada Ubisoft odluči napraviti iskorak iz svoje sigurne zone u vidu „cartoonish“ platformera malo mračnije atfmosfere i „ozbiljne priče“, kao glavnog lika stavi jednu od najzgodnijih gaming heroina kojoj će kroz nevolje pomagati vjerni joj „ujak“ rokenrol prasac…pardon, vepar?

Dobije se Beyond Good & Evil, igra koja se nalazi na gotovo svim listama skrivenih dragulja kao jedna od najboljih zaboravljenih odnosno manje poznatih igara. Apsolutno nezasluženo mora se napomenuti, jer BG&E je jedno malo remek-djelo koje briljira u gotovo svakom pogledu.

Pokret otpora zvan IRIS Network zapošljava Jade kako bi istražila misteriozne nestanke stanovnika Hillysa te moguću umiješanost Alpha Centaury (privatne vojske) u cijelu tu priču. Jade će avantura odvesti kroz nekoliko maštovitih lokacija diljem Hillysa pa čak i na mali planet satelit. Pritom će Jade svojim fotoaparatom slikati životinjske vrste kao popratni posao za Znanstveni muzej, kojim će zarađivati prije potrebne novce za hranu, struju, lijekove, oružje…ma uobičajene stvari.

Osim fotografiranja, Jade je mogla tamburati i to iznimno glatko i agilno te je bio gušt uletjeti u grupicu protivnika i porazbacati ih štapom. Kada galama nije prolazila, tu je bio odličan stealth pa se moglo pažljivo provući kroz veće dijelove lokacija. Platformski je dio bio također odlično odrađen te je zaista zabavno bilo pentrati se i skakutati maštovitim, a opet mračnim nivoima. Zagonetke nisu bilo jako česte, ali su bile zabavne i jednostavne.

Priča je pratila zle vanzemaljce DomZe, koji su otimale stanovnike Hillysa te moguću urotu sigurnosne tvrtke Alpha Sections, koja je potpomagala tim zlim DomZima. Dijalozi su dobro napisani te su odlični glumci koji su posudili glasove dignuli cijelu priču na viši nivo.

Igra je osim u borbama briljirala grafički te sam se znao uhvatiti kako se okrećem naokolo i čudim se kako svijet lijepo izgleda. To je pogotovo bilo izraženo u Xbox verziji, gdje su neke lokacije izgledale zaista spektakularno. Soundtrack je bio vrhunski, nenametljiv, a opet je nabrijavao atmosferu, pogotovo u borbama.

Nažalost, igra je po izlasku 2003. bila potpuni financijski promašaj. Iako ju je kritika iznimno hvalila, kao i sami igrači, iznimno loši prodajni rezultati su nastavke stavili na led. Iako je načelno zamišljena kao trilogija, već se dugih 17 godina čeka na nastavak. Srećom, Ubisoft zna povući dobar potez pa se nadamo skorašnjem izlasku nastavka, koji će biti prequel prvome dijelu. Najtoplije se nadam da će Beyond Good & Evil 2 polučiti bolje rezultate kako ne bi morali čekati penziju da odigramo i kraj trilogije.

Jedna od zaboravljenih igara koja zaslužuje mjesto na popisu je ObsCure. Riječ je o kratkom, ali slatkom survival horroru iz 2004. godine kojeg je razvio Hydravision Entertainment, kasnije preimenovan u Mighty Rocket Studio. Igra je prvotno puštena u prodaju u Europi, a tek je naknadno objavljena na ostalim tržištima.

Radnja je smještena u mističnu srednju školu Leafmore High i prati skupinu tinejdžera — djevojku, sestru i dva prijatelja popularnog Kennya Matthewsa koji je prethodne večeri nestao na području škole. Oni se odlučuju pritajiti do zatvaranja kako bi ga pokušali pronaći, a uskoro se nađu u paklu beštija i mutanata pobjeglih iz tajnog podzemnog laboratorija koji potajno vrši eksperimente nad kidnapiranim učenicima.

Iako su priča i mehanika igre prosječni, ono što je ObsCure učinilo kultnom igrom je fenomenalna atmosfera. Ambijent američke srednje škole u kombinaciji s beštijama, mističnim soundtrackom te srednjoškolcima kao glavnim protagonistima stvorilo je specifičan ugođaj koji je igrače oduševio, a kritičare ostavio ravnodušnima. Treba spomenuti i kako se u uvodnoj špici našla poprilično poznata pjesma „Still waiting“ benda Sum 41, kojom se kroz pop punk nastojao prikazati klasični „high school vibe“ dvijetisućitih.

Freedom Fighters je jedna od onih koje se uvijek pronađu na popisima igara čije bismo nastavke (ili barem remaster) željeli odigrati. Istina, pronađe se na začeljima takvog popisa i često ostane neprimijećen što je valjda dovoljno dobar argument da ga smjestimo i na listu zaboravljenih igara gdje će sigurno bolje kotirati.

Jeste li se ikada zapitali što bi se dogodilo da je Rusija pobijedila u Hladnom ratu? Taj alternativni razvoj događaja korišten je kao inspiracija za mnogo filmova i igara, a jedna od takvih je i Freedom Fighters. Electronic Arts je financirao, a IO Interactive (Hitman serijal) je pokušao izvesti za ono vrijeme nevjerojatno ambicioznu igru.

Dakle, Rusija radi invaziju na SAD, Meksiko i Kanada već su pali, a SAD je na konopcima. Rusi okupiraju New York i tu započinje naša priča. Igramo u ulozi najobičnijeg vodoinstalatera koji spletom okolnosti postaje vođa pokreta otpora. Kroz kanalizaciju se diskretno krećemo među kvartovima New Yorka, te na marginama polu–otvorenog svijeta regrutiramo nove “fightere” što je odličan RPG element u ovoj, prije svega, pucačini iz trećeg lica.

Gradnja vlastitog pokreta i zapovijedanje istim zaista je dodalo dozu imerzije po kojoj i pamtimo ovu igretinu, a kada smo kod imerzije, spomenimo samo da kako vrijeme prolazi, kroz godinu se u New Yorku izmjenjuju sva 4 godišnja doba, a naš lik usporedo zarasta u dugu kosu i bradu. Freedom Fighters je na starim CRT-ovima uspio stvoriti bolju atmosferu apokalipse u New Yorku nego jedan The Division 15 godina poslije.

Misije oslobađanja New Yorka su raznovrsne i zahtijevaju dozu taktičkog razmišljanja. Što je element koji do onda nije bio prisutan u igrama takvog tipa te je, prilično sam siguran, to i razlog zašto se Freedom Fighters nije dobro prodavao. Takvim pristupom IO Interactive bio je ispred svog vremena, a 2003. igrači su od jednog TPS-a tražili upravo to – pucačinu iz trećeg lica bez previše okolišanja. Nažalost, marketing je bio promašen, a mi vjerojatno nikada nećemo dobiti nastavak jedne od najboljih igara PS2 generacije.

Prva igra koju sam uživo vidio svojim očima na PS2 je bila Zone of the Enders. Druga je bila Mister Mosquito. Idealni prikaz što nas je sve čekalo u monolitnoj generaciji.

Čudno je, jer ZOE i Mosquito su zapravo slične igre kad malo bolje razmislite. U obje igre letite po velikim otvorenim mapama i imate određene mete za uništiti. Naglasak je na ograničenju vremena, energije ili nekog trećeg faktora. U ZOE vam se prati brzina i očuvanje okoliša, ali u Mosquito je najbitnije zgrabiti što više krvi, poželjno bez naglih pokreta ljudske mete. Mosquito je zapravo stealth ZOE, a nitko nije ni skužio.

Kao simpatični komarac dužni ste uništiti ljetne dane jedne jednako simpatične japanske obitelji Yamada. Ignorirajte njihove engrish glasove, nema veze, to je neki japanski trend tada bio. Nema nekog većeg zapleta, sve je jako jednostavno – svaka razina je prostorija u Yamada kućanstvu sa jednim članom obitelji. Svaka soba ima svoje opasnosti, poput snažne klime koja vam otežava letenje ili otrova za kukce točno tamo gdje ne treba biti u ostavi. Jasno, ne bi to bila prava japanska igra da nema bar jedne razine sa kupaonicom i mladom, ljupkom kćerkom u pjeni sapuna.

Prvo morate pronaći komadić kože pogodan za isisavanje krvi. Ako ga nema, morate smisliti neki način kako doći do njega – nije sve moguće bez dodatnog truda. Ima par kreativnih rješenja kojih neću spoilat. Kad ste probili kožu, morate postupno isisati krv tako da nema iritacije, vrtnjom analogne palice. Ovisno u kakvom je stanju čovječna meta, to može mijenjati tempo i/ili brzinu. Napunite par tenkova krvi i gotovi ste. Jasno, što više krvi skupite, teži ste i tromiji u zraku. A u zraku jedino možete izbjegavati divovske ruke i sprejeve protiv komaraca samo ako ste laki… Ako vas obitelj primijeti dok zujite ili bodete, imate šansu se boriti protiv njih – akupunkturom. Probijete žalac na specifične točke koje se jako kratko pojave na raznim mjestima po tijelu i misteriozno se „opuste“ u prvotni položaj.

Mr. Mosquito je pravi primjer koliko je PS2 bio divlji zapad za čudne i manje igre japanskog teritorija. Vrlo vjerojatno ne bi ni došao na englesko tržište da je izašao nešto kasnije. Postoji čak i nastavak na Havajima, ali avaj, samo u Japanu. Danas zvuči kao neki Unity projekt na Steamu, ali upravo zato mislim da je bitan – zabavne i originalne ideje poput Šjor Komarca su te koje će potaknuti nekoga na nešto novo i divlje, a ne neki ustaljeni AAA čušpajz komiteta i odbora. Mosquito je uvijek bio i ostao čest gost u PS2 ladici. Kupaonica se najviše igrala. Zbog izazovnih mehanika, jasno, čega drugog?