Prije početka nogometne sezone, volim se posvetiti jednoj nogometnoj igri kako bih se postepeno uveo natrag u magični svijet nogometa. Ove godine je to bila FIFA.
Slaganje Fantasy momčadi već je krenulo, a s njom i upoznavanje s potencijalnim hitovima nove sezone. Dosta velikana nema, Totti, Lampard, Gerrard, Lahm otišli su u zasluženu mirovinu i vrijeme je da ih nasljede nove talentirane snage Lukakua, Rashforda i Santinija.
Nakon otprilike stotinjak odigranih igara, vjerujem da slobodno mogu napisati dojmove ovogodišnje FIFA-e. Svake godine igram neku, ako ne i više, sportskih igara jer mi jednostavno treba nešto kompetitivno. Nekad je to NBA, nekad je to FIFA, nekad je to PES (iako dugotrajno nije još od 2010.), nekad je to Football Manager… Ove godine to je bila FIFA 17 čiji me demo oduševio. No svi znamo EA-ovu tradiciju da demo nije ni blizu konačnom proizvodu, a bome FIFA 17 spada u taj koš. Valja napomenuti da jedina FIFA koju nisam igrao je bila prošlogodišnja – FIFA 16
Pitate se tko je jači? Pa odgovor je jasan. Onaj protiv kojeg igrate!
I FIFA-u i PES igram iz istog razloga kao i Football Manager – Career Mode/Master League/simulacija života menadžera dok se svađaš s Tevezom jer si mu za jednu minutu smanjio minutažu i sad traži da mu omogućite prelazak u Slaven Belupo. Uvijek točno znam što očekivati od koje igre. Od FIFA-e uvijek dobijem točno ono što tražim, casual mikromenadžment igrača i taktika čiji algoritam prijelaza igrača uvijek dopušta stvaranje onakve momčadi kakvu želim iskusiti. U sedamnaestici je točno takav slučaj. Gušt mi je bio vraćati život u Liverpool dovođenjem jednog Aubameyanga ili pak restrukturirati West Ham zamjenom Carrolla s Vardyjem. Uz to se tu našao i zanimljiv sustav razvoja mladih talentiranih igrača koji me motivirao da ih svako malo stavljam u prvi tim protiv slabijih timova (Ryan Ledson je čudo, ljudi moji, čudo). Taj dio je sasvim dobro odrađen. Štoviše, odlično je odrađen jer nudi točno ono što treba nuditi da dobije dubinu potrebnu za kvalitetnu imerziju.
Melem za oči, muka dok se igra
Frostbite pokretač se ne primjećuje isprva, no kada krene igra vidi se niz detalja koji opravdavaju korištenje istoga. Nasumične erupcije kapljica koje lete iz lokvi nakon što igrač krene u šprint, zemljani tragovi na dresovima igrača nakon što padnu na pod, povlačenje majice brzonogog napadača… Sve su to detalji koji uvelike pridonose atmosferi. Na to treba nadodati stvarno impresivno skenirana lica poznatih, ali i nepoznatih igrača te zavidan broj istih. Ti isti igrači po prvi put izgledaju živo, prvenstveno zbog puno boljih očiju čime se gubi osjećaj da trče voštane figure. Još kada u to uključimo i fenomenalnu zvukovnu prezentaciju. Devedeseta je minuta na Anfieldu, rezultat je 0-0 i niotkuda se pojavi Milner te zabija za pobjedu, a tijekom i poslije slavlja se ori You’ll Never Walk Alone. Martin Tyler se dere da je ovo zasigurno pobjednički gol i ne može vjerovati što je vidio, igrači polako dižu ruke u slavlju, tribine su oživile, navijači u crvenim dresovima skaču od veselja. Ako vam to ne pruži trnce, ništa neće. Već sam sad bio nabrijan na novu sezonu kada sam vidio silna imena koja nas čekaju u Premier Ligi.
Prijatelju, i ja se držim za glavu.
Međutim, tu je kraj veselju. Jer ću sada govoriti o gameplayu, segmentu koji mi je uništio svaku volju za praćenjem nogometa. Točnije, pričat ću o odvratno lijenoj umjetnoj inteligenciji koja u potpunosti uništava užitak igranja. Počeo sam igrati na professional težini koju mi je igra preporučila nakon prve utakmice i ta težina mi je većinom odgovarala. Zabavljao sam se, često dobio, ponekad izgubio, ponekad nije ni bilo golova. Bilo je stvarno taman. Naravno, nakon nekog vremena igranja, kao i svi, poboljšao sam se te su utakmice postale moj vlastiti izbor želim li pobijediti jedan ili tri razlike. Tu se dogodio kobni trenutak kada sam prebacio na višu težinu, na world class. Mnogi će reći: “Joj, ljutiš se jer gubiš”, no to ne može biti dalje od istine. Ljutim se zbog načina na koji gubim.
Pogledajte taj podli smješak. Točno se vidi da zna da ću izgubiti u devedesetoj.
Jasno je da umjetna inteligencija, računalo, mora imati neke cake kojima će pokušati dobiti živog igrača. Međutim, metode kojima raspolaže FIFA su apsolutno odvratne. Krenimo od nekih sitnica. Ako se ne varam, FIFA 12 je prva uvela novu metodu, FT greške u kojima igrači pod pritiskom rade kriva dodavanja ili pak loše pucaju. Zvuči odlično, zar ne? I je, odlično je, kada radi. No kada je tim nesposoban to implementirati na korektan način, FT greške postaju isključivo sredstvo kažnjavanja igrača kada mu ide dobro jer ga se nekako mora zaustaviti kada ide prema pobjedi. Protivnicima se to rijetko događa, većinom imaju savršena dodavanja koja prate matematički izračunatu putanju koja je potrebna za predivno precizno dodavanje u režiji Andresa Inieste. Samo zamijenite Iniestu s lijevim veznim njemačkog drugoligaša i dobili ste pravu sliku FIFA-e. Čak i lopta koja ne bi trebala proći, prolaze zbog kriminalno loše umjetne inteligencije suigrača o kojoj ću malo kasnije pričati nakon što dovršim ovaj rant o protivnicima.
Utrčavanje suigrača je vjerojatno trebalo doći kao DLC za sitnih $9.99, no od toga ipak ništa pa imamo… Ovo.
Naravno, osim što im svako dodavanje prolazi u napadu, fascinantno je kako svaki put kada panično izbacuju loptu iz vlastitog šesnaesterca, ta ista lopta smireno i precizno dolebdi do njihovog napadača koji ju primiri mirnoćom na kojoj bi zavidjeli i najiskusniji Šaolin majstori. Ajde, idemo na to još nešto nadodati. Idemo nadodati supersnagu i überskok Lorenza Insignea koji bez problema uspjeva savršeno nadskočiti Pera Mertesackera. Ili činjenicu da jedan Sterling svojim građenjem baca na pod Akinfenwu, hodajućeg tenka.
Beskorisna korist suigrača
Tu nije kraj, o ne. Sada tek kreće detaljna analiza ponašanja vlastitih suigrača. Naime, sve bi to bilo bajno i krasno kada bi se igrač mogao učinkovito braniti. Jedan od tri glavna problema igre je neučinkovitost suigrača naspram protivnika. Da to malo objasnim. Zamislite si da napadate protivnički gol. Lopta je došla do vašeg brzog i spretnog veznog. Naravno, poželite se malo probiti kako biste zatim učinkovito u stvoreni prazan prostor dodali loptu slobodnome suigraču. Vi to učinite, no lopta ide sporo jer je baš tada vaš igrač bio u duelu s braničem te nije uspio uputiti najprecizniju loptu. Naravno, logična je reakcija da će vaš suigrač, onaj kojemu ste dodavali, htjeti potrčati malo kako bi došao do lopte. E pa prevarili ste se. On će čekati. I čekati… I čekati… I dok čeka Godota, suparnički igrač će vješto reagirati, presjeći to dodavanje i stvoriti nezaustavljivi kontranapad.
Možda će sada htjeti utrčavati…
Idemo sada na drugi slučaj. Dok vi napadate, u isto vrijeme vašeg igrača zna zatvarati i po tri suparnička. Jedan koji vas čuva kako bi kontrolirao napredovanje. Jedan koji postepeno prati i zatvara mogućnost dodavanja i jedan koji vam stvara pritisak te naposljetku oduzima loptu. Kada se vi branite, situacija je podosta drukčija. Čak i kada se koristi uvedeni contain sistem, teško je da ćete doživjeti da više od jednog i pol vašeg igrača napada suparničkog. Štoviše, ponekad će biti u potpunosti nezainteresirani što lopta prolazi brzinom puža pokraj njih te će samo proći pokraj nje na putu do svoje pozicije gdje će sasvim sretno stajati i čekati da se lopta vrati na centar nakon što primite neizbježan gol. Umjetna inteligencija suigrača, njihova nezainteresiranost, toliko uništava užitak igranja i dojam timske igre da sam odmah izgubio volju za nastavkom. Čak i igranje s formacijama i različitim taktikama nije pridonijelo aktivnijoj igri suigrača, razlike gotovo i nije bilo! Da ne govorim o činjenici da igrači gotovo pa uopće ne žele utrčavati, već čekaju u pozadini da vi magično predriblate četvero suparnika.
Da nije do stadiona, rekao bih da su mene snimili nakon derbija Manchester United – Wycombe
Drugi najvažniji problem su slideri koji služe za personaliziranje igre. Čovječe, al’ su ti slideri beskorisni. Situacija je stalno ista, igra se može usporiti, može se ubrzati, možete nekim stvarima pojačati učestalost, nekima smanjiti, razumijete me, jel? Istu stvar ima i NBA 2K serijal, no glavna razlika je što u NBA-u ti isti slideri zapravo rade, dok ovdje to nije slučaj. I to me najviše smeta! Postoji toliko opcija, a gotovo nijedna ne radi kako bi trebala! Uopće se ne može toliko personalizirati iskustvo i izgubi se sav potencijal i kvaliteta koju igra ima.
Posljednji, i možda najveći, problem je jednoličnost momčadi. Apsolutno svaka momčad igra neku verziju svemoguće tiki-take koju se ne može zaustaviti, bila to Barcelona, Chelsea, Burnley, Bournemouth ili pak Indija. Svi igraju isto. Na kraju krajeva, ostaje dojam da stalno igram jednu te istu utakmicu jer protiv svake momčadi moram primjenjivati istu taktiku. Krasne su opcije polaganog branjenja ili pak brzih kontranapada, no protivnici koriste jednu te istu taktiku svugdje što automatski ubija i vaš arsenal taktika kojim raspolažete jer uvijek morate primjenjivati istu.
Iduća utakmica na redu je protiv Barce – ovaj – Midtjyllanda.
I dok muku mučim s ekipama donje polovice engleske prve lige, polagano se bliži i ona nevirtualna. Nažalost, umjesto da se zagrijem za novu napetu sezonu, FIFA je ubila svu želju da pratim. Prvenstveno time što trenutno mrzim svaku momčad koja nije West Ham (ekipa s kojom igram) jer su svi nadnaravni. Zatim nadodajmo činjenicu da se ne veselim ni FIFA-i 18 jer vjerojatno neće donijeti poboljšanje na offline razini igre. Na kraju, ne veselim se jer od svega što sam htio dobiti, nisam dobio ono najvažnije – zabavu. Kako ću sada uživati u mančesterskom derbiju kada mi je u glavi vizija FIFA-e koja mi podlo šapće u uho da je Lukaku slabiji od Sterlinga? Gotovo svaka utakmica se pretvorila u frustraciju zbog nelogičnog dizajna, a ta ista frustracija mi je samljela volju za praćenjem ovoga sporta do negdje prosinca kad ću se ohladiti. FIFA, bilo mi je drago, no mislim da je vrijeme da malo prekinemo. Vidimo se neki drugi put, u nekom drugom dvoznamenkastom nastavku.
