Dragi developeri, zar vi doista mislite da ja imam vremena igrati vaše igre po 100 sati?
Baš si nešto ovako bezveze razmišljam dok imam vremena. U zadnje vrijeme mi se previše učestalo dogodi želja da igram nešto od modernih igara, ali se odmah ohladim kad znam koliko ću im se morati posvetiti.
Ja bih doista htio odigrati igre kao što su Witcher 3, Metal Gear Solid V, The Legend Of Zelda: Breath Of The Wild, Persona 5, Nioh, Mass Effect: Andromeda, Dragon Age Inquisition, Skyrim itd. (da ne ispada da sam zapeo u 1997. godini i nisam ni prismrdio ničemu što je mlađe od 5. generacije konzola). Ali kako?
Dovoljan je letimičan pogled na onu famoznu stranicu howlongtobeat i vidjeti koliko se sati treba ulupati u te igre i zaključit kako je bolje ni ne počinjati. Nemam vremena! Nemam jebenog vremena! Kada? Kaj da totalno odjebem spavanje i pretvorim se u zombija? Kamo sreće da jedan dan ima 48 sati pa bih onda bio na konju. Ovako kifla. Ovako samo mogu bacati onu jednu te istu ispraznu floskulu: „Ma budem ja to jednog dana prešao.“ Kada? Kad doživim kliničku smrt pa se preporodim i shvatim da bolje da se „primim posla“ sad nego kada bude kasno?
Kilometarski svjetovi i isprazni questovi
Još je to mali broj igara koje sam nabrojao. Ima ih još. Ali me sram više nabrojati jer se i ovako dovoljno već sad sramotim. Može se primjetiti da su manje više sve te igre nekakvog open world karaktera. Mogućnost da ti slobodno tumaraš nekim virtualnim svijetom je uvijek bila fora. Pogotovo kad je tehnologija omogućila vizualno lijepo oblikovane svjetove. Ali, što je previše, previše je. Što će mi milijune takvih lijepih svjetova kad neću moći uživati u njima kako treba? Što će mi trilijardu planeta u No Man’s Sky kad nakon njih 5 sve postane monotono i dosadno.
Klasika. Nema tih para da se sami pokrenu.
I to u je biti taj dodatni aspekt open world igara koji nije u skladu sa sve kraćim opsegom pažnje pojedinca. Da bi me se prikucalo uz ekran, valja imati interesantan svijet. A to stvarno nije lako izvesti. Ili vi zbilja mislite da mi se da igrati još jedan fetch quest gdje odem na drugi kraj mape u neku donju špičkovinu uzeti kost kod lokalne babe da bih istu vratio lokalnom šerifu u malo većem mjestu jer njegova džukela ne želi grist nijednu kost osim baš te? A taj lokalni šerif je baš slučajno izgubio dokument kojim smijete pristupiti VIP dijelu te špičkovine u nekom dungeonu kojem se prešetavao sa džukelom. I sad ne mogu pristupit tom VIP dijelu osim ako ne posjedujem taj dokument. Hvala bogu pa šeirf ima mapu za dungeon, ali mu se neda ić po dokument nego da meni mapu za zahvalu što sam donio kost i kaže da si uzmem sam dokument. Kao za inta, taj dokument je lepeza kojom se hladi neka monsturozna živina koju će trebat nekako ubiti. Jeeeeej! Samo se prisjetimo igre Fallout 4 i problema sa settlementima.
Još prije koji tjedan pogledam video na YouTubeu o nekih 28 open world igara koje će izaći u naredne 2 godine. Kao da mi viša sila želi nešto reći suptilno gurajući takav sadržaj na početnu stranicu. Nadaju se da ću kliknut video. “E, pa baš neću!” reče on, i za 5 minuta se može vidjeti kako se divi novim igrama i pati. Pati od muke jer stvarno pitaj svevišnjeg kada i ako će iti jednu od njih staviti u pogon. Evo o kojem videu se radi:
https://www.youtube.com/watch?v=8vQzyK5DRlk
Društveni život ili fotelja pred TV-om?
Sjećam se dobro kako sam se izbljuvao višestruko po jadnom The Orderu 1886 nazivajući ga Disorderom kojeg prijeđeš u 3 sata, a pol tog je samo gledanje cinametica. Well, guest what, junior? Daj mi takvih 10 Ordera prije Horizon Zero Dawna. Odnosno, daj mi nešto kompaktno, ali puno zanimljivog negeneričnog sadržaja što mogu prijeći u razumnoj satnici. Zašto je sramota da igra traje 10 – 15 sati? Što će mi više od toga ako nema potrebe? Ne treba mi umjetno produljivanje igre koje smara. Napravite igru koja će me natjerati da ju odigram više puta. Evo, Prey traje 16-ak sati. Što će mi više? Taman koliko treba da ne bude kratak ili ne dopizdi. Toliko traje i Chrono Trigger. Pri vrhu najboljih JRPG-ova svih vremena. Čini li se ikome ta igra kratkom? Apsolutno ne. Hoće li se ljubitelji igre vratiti više puta igri zbog super sadržaja? Apsolutno da!
Osobno smatram da je 25 sati plafon za neki RPG. Više stvarno ne treba. Još 10 sati ekstra neka bude uloženo u sporedne misije i voilà. Sve više od tog smatram da su pokušaji nasilnog produljivanja igre koje nerijetko dosađuje. Osim ako igra stvarno nije jebena. Kada čovjek odnosno gamer dođe u neke godine da mora bit samostalan u životu, gaming pati i to je činjenica. Evo neke (vrlo općenite) računice:
- Posao neka uzme trećinu dana, to bi bilo 8 sati
- Odlazak od kuće na posao i natrag neka ukupno uzme sat vremena
- Prehrana i higijena neka odbiju još sat vremena
- Spavanje neka bude 6 sati
- Serija, film ili odlazak na kavu, tu nek u prosjeku od 2 sata (s tim da ovo nije svaki dan)
- Neki hobi ili dodatna obaveza a la FFA portal oduzme dva sata (barem meni, nekad i više)
- Još neke nepredviđene gluposti – sat dva vremena, a uvijek ih ima
- Dakle za igranje preostane 2 do maksimalno 6 sati (pod uvjetom da imate volju igrati taj dan)
Time dolazim do neke poražavajuće činjenice da ako stisnem 3 sata igranja dnevno, jednu od navedenih igara gore moram igrati po mjesec dana minimalno. Samo da ih sve odigram trebalo bi mi godina dana. Kaj da ih igram 3 istovremeno? Tada su 100%-tne šanse da nijednu neću završit jer se nijednoj neću posvetit kako treba.
Neki bi mogli reći – pa dobro, kaj te tjera da uopće ideš igrati takve igre? Igraj neke kratke i bok! A jbg, propuštam odlične naslove i žao mi je što ih propuštam. Meni nije igranje luksuz zbog financija, meni je luksuz zbog manjka vremena. Događa se da sam prisiljen opako birati što ću igrati i dobro promisliti hoću li završiti igru. Ili da prijeđem skroz na indie igre pošto ih je većina kratkih. Navodno su jako popularne u uskom području Moslavine.
