Što se događa u gaming industriji i jesmo li doista na pomolu „velike gamerske rezignacije“?
Svako malo imam prilike vidjeti na FFA i srodnim forumima kako su neki gameri opet izgubili volju za gamingom. Kažu: „Nije to više to, sve je danas reciklaža“ pa se i ostali nadovežu s izjavom da su u istoj situaciji, imaju mogućnosti igrati na barem jednoj platformi, ali najčešće ne stižu. I doista, između škole, faksa, posla, ovih ili onih obaveza, ljudi očito teško nalaze volju i želju za igranjem još jednog, po mnogima isfuranog nastavka Assassin’s Creeda, Call of Dutyja, Fife i sličnih igara. Taj čuveni „fenomen“ zapravo nije nov, ali pogledajmo razloge koji su moguće dali svoj doprinos ovom stavu.
Na čemu igrati, što igrati? Zašto? I tko će uopće odgovoriti na pitanja?
Originalnih i „punokrvnih“ AAA naslova je manje nego ikad, no takva situacija ima i svoj temelj, zašto i kako. Novi projekti u industriji videoigara rizičan su posao jer produkcijska i marketinška novčana zahtjevnost AAA projekata raste i očekuje se isto takav povrat novca. Iznos od oko 50 do 100 milijuna dolara prije se činio ogromnim, a danas je postao praktički uobičajen za visoku produkciju, koja će uz to biti popraćena s nekoliko desetaka milijuna dolara samo za marketing (ako ne i više!). Stoga takvih igara imamo manje i zato neki studiji poput Konamija više ne vide veliku i sigurnu profitabilnost takvih igara. Kontrastno, barem indie igara ne nedostaje.
Satira na Konamijevu prošlogodišnju strategiju zapravo nije ništa više od tužne i krute realnosti.
Do problema dolazi jer se, prema podacima SteamSpyja, prosječna dobit po igri smanjuje, ali unatoč tome, broj ponuđenih igara sve više raste, od kojih najveći udio čine upravo manji projekti, često kvalitativno prosječni… ili još gori. Dakle, dolazimo do kritičnog trenutka kada će ponuda višestruko premašiti potražnju i u toj konkurenciji mnogi manji studiji s manje razvikanim igrama će „ispaštati“, osuđeni na nestanak u sjeni iz koje zapravo nikad nisu ni izašli.
Nostalgičari će se zakleti da su najbolje igre već izašle kasnih devedesetih i početkom ovog stoljeća.
U tom svjetlu i s obzirom na postojeću šaroliku ponudu, ne čudi da se većina igrača svejedno okreće provjerenim proizvođačima i izdavačima, makar je i njima samima jasno da ih ta igra neće oduševiti kao onaj prvi nastavak koji je izašao tamo negdje prije deset godina, a ponekad i više. Štoviše, nekad će se pojaviti i nastavak poput zadnjeg Metal Gear Solida, koji će izraženo polarizirati publiku na one koji su prihvatili veće promjene u igrinom konceptu i one koji se istima izrazito protive (hvala ti, Kojima, za šlag na vrhu torte, rasprave o MGS V su i dalje užarene). Kao da nije dovoljno i prisjećanje na početke ere PlayStationa 3 i Xboxa 360, nostalgičari će se zakleti da su najbolje igre već izašle kasnih devedesetih i početkom ovog stoljeća.
Osim „šabloniziranih“ multiplatformskih igara i manjka vrhunskih ekskluziva, onima koji igraju na konzolama diže se kosa na glavi u zadnje vrijeme. Ne bez razloga – Sony i Microsoft najavljuju moguće hardverske preinake svojih konzola i nekako već i laiku zvuči kao da i sami nisu sretni s onim što nude potrošačima kao konačni proizvod. Početno oduševljenje s virtualnom realnosti, koje je popraćeno prvom pošiljkom rasprodanih primjeraka VR uređaja kao što je Oculus Rift, na lukrativan način poziva te iste proizvođače konzola da ponude hardver sposoban za fluidnu reprodukciju VR naslova, pa čak i 4K format za standardne igre. No je li to realno, pogotovo kad znamo da čak i današnja najsnažnija računala imaju problema s fluidnim izvođenjem igara u ultra visokim rezolucijama? Po konkurentnoj cijeni definitivno ne, a nekakvu segregacija tržišta na običnu i „poboljšanu“ konzolu bi mogli naizgled otpisati u startu jer ne ide nikome u prilog. Tu se još javljaju dizajnerski problemi, kako uređaj takve snage utrpati u kućište konzole i sa zadanim TDP-om koji neće prelaziti 250-300 W.
VR već na mobitelima? Pa dobro, ima li kraja tehnološkim šokovima? Ništa, prednaručujem jedan komad jer ne želim biti zadnja šuša.
No opet, u trenutku kada imamo dvije najvažnije konzolaške platforme koje su hardverski i arhitekturalno sličnije no ikad, svaka barijera, pa i ona softverska, ne zvuči nerješivo. Microsoft je Sonyju već ponudio ideju međuplatformskog mrežnog igranja, dok igrači na PlayStation platformama već duže vrijeme u određenim naslovima imaju prilike uživati u mrežnim okršajima s igračima na PC-u. Je li doista tako nemoguće da na tržištu imamo dvije iteracije konzole određenog proizvođača, od kojih samo ova novija može pokretati igre u većoj rezoluciji, pretpostavimo, onoj prilagođenoj za izvođenje u VR-u (za potpuno i ugodno iskustvo igre u VR-u zahtijevaju veću rezoluciju renderiranja i frekvenciju osvježavanja, kako i preporučuju proizvođači VR hardvera)? Čini se da to zapravo i nije baš toliko nezamisliv scenarij.
Jedno je jasno, ukoliko nove PlayStation i Xbox konzole ne budu u mogućnosti out of box pokretati igre prethodne generacije (digitalne ili fizičke), utoliko se možete slobodno smatrati zakinutima.
Kroz cijelu priču proteže se i nameće ideja uniformnosti uređaja i kompatibilnosti softvera za buduće konzole. Jedno je jasno, ukoliko nove PlayStation i Xbox konzole ne budu u mogućnosti out of box pokretati igre prethodne generacije (digitalne ili fizičke), utoliko se možete slobodno smatrati zakinutima. Razloga za micanje backward compatibilitya s prelaskom na x86-x64 arhitekturu, koja je tu da se zadrži, apsolutno nema. To vrijedi za neki potencijalni PlayStation 4.5 koliko i za neki budući PlayStation 5. Bez obzira koliko i mi u redakciji FFA ne vjerujemo u pojavu igara koje će iskorištavati možebitno jači hardver budućih „slim“ modela PlayStationa 4 i Xboxa One, skepticima ostaje za čekati skorašnji nove službene informacije i E3 show, koji će zasigurno ove godine biti jako zanimljiv za pratiti. Otkrivanje nove Nintendove konzole je samo jedna u nizu uzbudljivih novih stavki koju možemo očekivati.
PS4.5 – mokri san elitnih gamera koji samo žele 60 FPS-a, fluidan VR i barem reprodukciju filmova u 4K. Sasvim skromno, ne? Sony vas možda osluškuje, pa pažljivo s željama.
No vratimo se na softver. Tko bi još mogao biti „kriv“ što ne viđamo tako često nove visokobudžetne igre i zašto je stanje na tržištu takvo kakvo jest? Najlakše bi bilo na stup srama staviti nekoga, tipa – nove generacije igrača. No novi igrači nisu krivi, oni kupuju ono što im se nudi za kupnju, jednostavno i jasno rečeno. Ako je netko „stasao“ u doba DLC-a, reizdanja, sezonskih propusnica i plaćanja mrežnih servisa, savjet „ne kupuj“ neće mu mnogo značiti niti će u konačnici biti smislen. Zapravo, iz osobnog iskustva, davanje bilo kakvog savjeta najčešće nije plodonosno, barem ne na duže vrijeme. Navedenom problemu sa sve većom ponudom manjih igara na tržištu, pojavom besplatnih free to play igara na PC-u i mobilnim platformama, ali i problemu rabljenih igara, proizvođači pristupaju na razne načine. Snađi se, druže – što bi neki rekli. Od tih načina distribucije koji su gamerima najviše „omrznuli“, spomenut ću one najupadljivije. Pa, što se se nudi u zadnje vrijeme ako već nismo imuni i ne zatvaramo oči na prikaz stanja u industriji videoigara?
Ako je netko „stasao“ u doba DLC-a, reizdanja, sezonskih propusnica i plaćanja mrežnih servisa, savjet „ne kupuj“ neće mu mnogo značiti niti će u konačnici biti smislen.
Kako bi vas uvjerili da što duže zadržite igru i time ne potičete tržište rabljenih igara, neki poput Capcoma ponudit će vam nedovršenu igru i obećanje da će sadržaj dostavljati u narednim mjesecima. Da, govorim o nesretnom Street Fighteru V, među najistaknutijim primjerima proizvođača i izdavača navedenog serijala, koji se već „proslavio“ brojnim iteracijama Street Fightera IV. Primjera da konačan kupac zapravo postaje beta tester ima i više, dakako. Ono što je postalo uobičajeno jest stalno krpanje i balansiranje mrežne komponente za određenu igru ili krpanje naslova koji izričito i jesu namijenjeni za online okršaje; pa mode za jednog igrača nemaju, ili ga imaju pa na kraju često bude sprdnja zbog kratkoće i klišeja kojima je i inače teško pobjeći a da igra ne bude dočekana na nož.
Najeklatantniji primjer svega što u današnjoj gaming industriji ne štima s distribucijom – Street Fighter V. Ni seksualizirani likovi ne pomažu u siromaštvu sadržaja koji je incijalno ponudio Capcom.
Druge igre, poput The Divisiona ili Destinyja, igrat će na jeftine pokušaje stvaranja ovisnosti igrača o prikupljanju bolje opreme, neprijatelja koji progresivno postaju jači po principu „veća spužva za metke“ i mrežnim izazovima koji se stalno nadopunjuju. Za neke novije morat ćete i platiti jer dolaze kao DLC-ovi, dakako. Pri tome se proizvođači vode logikom – ako vaši prijatelji igraju nešto na duže vrijeme (a radi se o dugim igrama), igrat ćete vjerojatno i vi. Računica je jasna i unosna: što je igra duže u vašem vlasništvu, bolje je za proizvođača, pogotovo ako je to nešto popularno i poželjno. Jer isto to željet će i drugi igrači, što u konačnici znači i veću prodaju.
Vrijednost kritike u ovakvim slučajevima je od presudnog značaja. Nažalost, tek rijetki će znati prepoznati sve vrline i mane ovakvih igara te im dati ocjenu koja graniči s prosjekom 5-6/10, upravo zbog ispraznosti i plitkosti koju je lako previdjeti; umjesto toga izgubiti će se u igri na desetke sati jer je igra lukavo dizajnirana da „guta“ vrijeme. Da ne spominjem i rezanje sadržaja iz ovakvih igara i lažnog marketinga, što zna pasti u drugi plan, jer eto, igrivost je s druge strane jako dobra. Ne zamjerite mi zbog parcijalnog opisa ovih igara. Ako su vama dobre, to je ono što se računa.
Dva „zla“ od igara, kako ih od milja zovu neki gameri. Igre za igrati mjesecima ili za zaobići u širokom luku? Ah, opet pitanja.
Treće igre radit će sličnu stvar, ali u epizodnom formatu, kao, primjerice, novi Hitman ili nadolazeći remake Final Fantasyja VII, Telltaleove igre i slično. Mamac je očit, „lomljenjem“ igre u epizode igru čine privlačnijom i dostupnijom za kupnju, ali konačan proizvod u cjelini platit ćete po istoj ili većoj cijeni od nove igre, a nitko vam naravno neće obećati da ćete od svih epizoda dobiti jednaku kvalitetu i sadržaj u istom omjeru. Ovo je srećom zapravo i najmanje zlo – izdavač će u konačnici vjerojatno ipak ponuditi disk izdanje. Cilj je jasan, osigurati privremenu ekskluzivnost digitalnog sadržaja jer upravo tu proizvođač ima najveću dobit i najmanji strah od tržišta rabljenim igrama.
Do 2019. godine možemo očekivati da će digitalna prodaja igara na konzolama činiti polovicu prihoda od ukupne prodaje igara na tim platformama.
Po tom pitanju, PC je prilično odmakao s zastupljenošću prodaje digitalnih igara i sada se može reći da upravo taj način distibucije dominira tržištem. Prema podacima i predviđanju tvrtke DFC Intelligence, do 2019. godine možemo očekivati da će digitalna prodaja igara na konzolama činiti polovicu prihoda od ukupne prodaje igara na tim platformama. Impresivan podatak i razlog za veselje onima koji žele imati „sve na jednom digitalnom računu“ ili zabrinjavajuća budućnost za sve vas koji i dalje preferirate fizičke kopije, zbog sentimentalnih razloga i mogućnosti preprodaje? Odlučite sami.
Najpoznatiji ćelavac u videoigrama ujedno je posljednja žrtva epizodnog izdavanja igara.
U konačnici, čini se da proizvođačima i izdavačima nikad ne manjka ideja kako monetizirati tržište i na najbolji način unovčiti svoj rad. Praksa je, naposljetku, počela s digitalnim dobom. Na svu sreću, i ovdje imamo svijetli primjer kako stvari mogu i pozitivnije funkcionirati po igrače (i manje studije). Kickstarter i slične crowdfunding stranice vratile su nadu izbirljivijim igračima da mogu vidjeti i igrati upravo one igre koje od početka žele igrati, s jasnim najavama i pregledom specifičnosti određene igre u obliku promotivnih materijala na samom početku kampanje. Mogući problemi koji se javljaju u ovom proizvodnom procesu jesu što takve igre najčešće nisu vrhunac tehnologije i multimilijunske produkcije (malo je primjera poput Star Citizena), niti vam netko može zajamčiti da će igra ustvari biti izbačena na tržište, kamoli da će opravdati očekivanja u slučaju neprovjerenog studija. Vjerojatno ćete se složiti – mala cijena za igru koja na tržištu sigurno neće naći izdavača bez kompromisa (Pillars of Eternity, Divinity: Original Sin…).
U moru famoznih RPG elemenata u svakoj drugoj igri kojima se umjetno produžuje trajnost, najava novih i boljih konzola gotovo da zvuči kao nešto sasvim očekivano i svakidašnje.
Pa je li situacija uistinu tako crna za igrače i jesmo li doista sve više u poziciji da nas se gleda kao krave muzare, dok proizvođači postaju sve očajniji u nakani da ugode baš svima s mijenjanjem dizajnerskih odluka zbog najglasnijih kritika? U moru svakakvih nastavaka franšiza, novih modela prodaje igara koji su zaživjeli s prošlom i naročito ovom generacijom, famoznih RPG elemenata u svakoj drugoj igri kojima se umjetno produžuje trajnost, najava novih i boljih konzola gotovo da zvuči kao nešto sasvim očekivano i svakidašnje. Možda i jesmo na pragu novog doba s virtualnom realnošću, baš kao što smo nekoć mi malo stariji zakoračili u doba 3D igara. Pa opet, srećom se svako malo pojavi neka unikatna igra i baci nas na dupe. Ne zamjerite ako ne spominjem vama dragu igru. I moj bi popis bio poduži kada bih želio nabrojati samo igre koje su me već u prethodnoj generaciji konzola znale ostaviti bez daha. Ima i tu dosta nastavaka, ali i originalnih igara. Te igre su tu i svake godine popis je bogatiji za barem jednu, unatoč svim turbulencijama i novim pokušajima eksploatacije tržišta.
Ostanite ovdje i svjedočite, jer ovaj brod i dalje neumoljivo plovi. Mirno more se uzburkalo i bit će zanimljivo vidjeti koliko će se kurs promijeniti zbog novih struja. Vrijeme za vješanje kontrolera o klin nije još došlo. Nadam se da ni neće.
