Sretna nam nova 2017. godina!
Dok sat odbrojava posljednje sekunde 2016. godine, stojim pred prozorom hotelske sobe s boljom polovicom i čekam vatromet. U rukama umjesto luksuznog šampanjca držimo poljsku votku nazvanu po europskom bizonu. Za nekoliko sekundi sve kreće ispočetka, Fenix se rađa iz pepela, a ljudi donose odluke kojima će sljedeću godinu učiniti boljom nego prošlom. Iako mi je sam koncept novogodišnjih odluka besmislen, razumijem simboliku ulaska u “novo leto“ te i sam donosim odluke i obećanja koja ću u kratkom roku prekršiti. Zapravo, jedna odluka je već propala, no o tome u nastavku članka. Vatromet puca, nazdravljam Žubrovkom, ljubim dragu i maksimalno uživam u trenutku. Sretna nova ljudi!
Kakve to veze ima s gamingom?
Ima, ako su neke od novogodišnjih odluka vezane uz gaming. Prva odluka bila je u 2017. godini konačno posvetiti svoje vrijeme Falloutu 4. Naravno, igru sam odigrao ubrzo nakon izlaska, prošao main story, pomogao tisućama settlementa u Commonwealthu, izgradio dvije baze koje bi vjerojatno bolje i kreativnije izgledale da ih je izgradio ranije spomenuti europski bizon, ali hej – trojka za trud i dobru volju. Sveukupno 50-tak sati uvjeravanja samog sebe da je igra ono što sam očekivao. Nakon toga igra je strpljivo čekala na hardu moj povratak, kupio sam season pass jer zašto ne – 700 kuna za Bethesdinu postapokaliptičnu igru sigurno nije loše ideja. Mislim, Fallout 3 mi je jako draga igra, a ljudi kažu da je New Vegas još bolji! Ovdje nam u traileru pokazuju izgradnju vlastite baze, crafting svega živoga, zanimljive lokacije i psa – blago radioaktivnog kompanjona koji će nam praviti društvo dok ćemo lutati Commonwealthom. All aboard the hype train!
U Commonwealthu ima više settlementa nego Hrvatska općina i baš svi trebaju moju pomoć.
Vratio sam se s novogodišnjeg putovanja i odmah se bacam na posao. Što prije obavim novogodišnje odluke to bolje, mogu mirno, bez brige i pameti uživati do kraja godine. Svi DLC-evi su skinuti i instalirani, kritike nisu bile loše, a došli su i modovi! Konačno! Odličan početak godine! Stavljam uskličnike jer bih trebao biti uzbuđen! Ali nisam. Ne da mi se. Svaka čast igri, super je lutati i istraživati Boston dok na Pip-Boyu svira Dionov Wanderer, ali brate ne mogu. Igram sat i pol Far Harbora i kažem si dosta je laganja. Igra me uplakanim očima moli da nastavim. Yes. No. Sarcastic. Close Application. Options. Delete. To je to. Konačno zbogom. Nije problem u tebi, igro, problem je u meni. Uranium fever me prošao.
Propala je prva novogodišnja odluka, super početak! Propalo je i više njih, obećao sam si da ću popraviti bioritam i smršaviti. Sad je pola 5 ujutro, pojeo sam pola Milke s keksima i pišem kolumnu. GG.
Još luđa odluka od prve
Stvarno znam biti produktivan, evo ni deset dana nije prošlo, a skoro svi novogodišnji questovi su propali. Fission Mailed. Ali čekajte da vam kažem drugu novogodišnju odluku – onu koja se još uvijek drži i koja bi trebala biti poanta ove kolumne. Dakle, druga, još luđa, još hrabrija odluka je da u 2017. godine neću kupiti niti jednu jedinu igru. Da, dobro ste pročitali. Ne, neću skidati pirate. Zašto? Well let me tell you a story…
Neću sada ulaziti u nostalgične priče o starim dobrim vremenima, ali ja sam, kao i svi ostali, naručivao CD-e od dilera iz Zagreba. I ja sam volio i mrzio svog poštara. I ja sam skidao igre i pržio ih sve dok nisam otkrio Daemon Tools. Danas, kad sam stariji i kada više ne trebam žicati starce za 20 kuna, mogu birati na što ću trošiti svoj novac. Naravno, dolaskom PlayStationa 3 rekli smo zbogom prženju igara te smo počeli kupovati originale. Tako sam i ja. Cca 500 kuna za novu igru postao je standard, otprilike 500 kuna skuplje od onoga što smo navikli plaćati za svoj hobi. Kad već toliko plaćamo, bez veze je to nazivati hobijem. To je lifestyle. Skup lifestyle. Budući da sam cijeli život plovio bogatim morima interneta u svom gusarskom brodu, gdje sam na raznim otocima i olupinama starih brodova pronalazio igre, filmove i programe, odlučio sam objesiti kuku i drvenu nogu o klin i plaćati sve ono što koristim. Uz to sam sanjao da ću jednom isprogramirati svoje indie remek-djelo i zaraditi milijune te sam počeo koketirati s game developmentom. Nakon tjedan dana sam odustao. Programirati je teško. Osim ako ti igra nije “Hello World“. Sjećam se da sam u jednom članku čitao kako je Rockstar maltretirao svoje programere prilikom izrade kultnog Red Dead Redemptiona. Ljudi su radili do granica izdržljivosti kako bi nam isporučili tu genijalnu igru. Igre su mi pružile tijekom godina nevjerojatna iskustva i najmanje što mogu učiniti je platiti proizvod koji koristim i tako podržati voljenu industriju. Am I right?
Eh, kad bi vratio sve pare koje sam potrošio na igre…
U čemu je problem?
Par godina (i nekoliko desetaka pre-ordera) kasnije, pohlepa u industriji mi se počinje gaditi. Veliki igrači su skužili da smo spremni plaćati sve živo i neživo, sve što je potrebno je par trailera i lažnih obećanja. Ove godine sam kupio puno igara i potrošio gomile novaca. Velik broj mojih transakcija veže se uz prednarudžbe. Cca 500 kuna se pretvara u cca 700 kuna ako želiš season pass i neke gluposti. Battlefield 1 je probio psihološku granicu od 1000 kuna za Premium edition. K’o nafta jebote. Cijene samo rastu, a mi se i dalje “vozimo“. To jest, industrija nas voza. A što dobijemo za te pare?
Muda pod bubrege. Eto što. Pisat ću samo o igrama koje sam kupio i igrao i držat ću se 2016. godine. Tom Clancy’s The Division i dan danas ne zna što želi, na igri se konstantno radi i uvijek nešto ne funkcionira. Danas, skoro godinu dana nakon izlaska se dogodi da igrači nakon updatea ne mogu uopće ući u igru. Battlefield 1 je pobrao gro para i pomeo jaku konkurenciju u žanru. Ali ne dao Bog da te Medic oživi pa da moraš pucati iz puške. Želiš izaći iz meča? Good luck with that. Nije bilo toliko loše, dosta toga su popravili, ali ako me tražiš 1000 kuna, daj onda ispoliraj igru. The Last Guardian smo toliko dugo čekali i onda ti jedno od najljepših iskustava ikad pokvare kriminalno loše kontrole i kamera uz tvrdoglavo krilato pseto. Final Fantasy XV (moj favorit) je imao day one patch od 7,2 GB, a da bismo sasvim jasno pratili priču igre poželjno je pogledati anime i film (za koji studio valjda očekuje da ćemo kupiti) te uz sve to priča u igri ima rupa kao švicarski sir. Bez brige, priču će popuniti DLC-evi, a kao šamar onima koji su već odigrali igru, Tabata je velikodušno najavio da će besplatnim zakrpama popunjavati rupe u priči. U igri od 40-tak sati. Konkurencija je zbilja jaka, no prvo mjesto drži – No Man’s Sky koji je srušio sve moguće granice tragikomedije. Nakon bezobrazno lažnog marketinga, Hello Games je odlučio braniti se šutnjom na sve moguća pitanja zajednice koja je kupila igru. No iskupili su se, dali su nam Foundation update u kojem možemo sagraditi svoju kućicu pa smo si sad valjda OK.
Sean Murray – od pomalo čudnog revolucionara do neprijatelja broj jedan u gaming industriji. Čovjek koji pre-ordere pretvara u prijetnje smrću.
Eto, zato neću kupiti niti jednu igru 2017. godine. Iz protesta prema stanju u industriji. Ako i pokleknem, sigurno neću uzeti pre-order. Možda čak i neću platiti punu cijenu igre, nego ću čekati popuste koji dolaze sve brže zbog ogromnog broja naslova koji izlaze. Nije da neću imati što za igrati, svi ovi Season Pass pre-orderi će mi donijeti brdo DLC-eva za odigrati, a uz to još imam dosta igara koje sam kupio, a nisam odigrao. Zato nema smisla trošiti novac, a ionako naslovi koji me najviše zanimaju vjerojatno neće izaći 2017. godine, nego će biti odgođeni. Ako se kojim slučajem dogodi da neka igra nadmaši očekivanja koja je sama postavila marketingom, možda pokleknem, ali čisto sumnjam da će se to dogoditi. Paradoksalno je da plaćanjem pre-order izdanja videoigara donosimo više štete industriji nego koristi i na kraju ispada da smo si sami krivi za trenutno stanje.
https://www.youtube.com/watch?v=C7zxKMSSM4U
Simpatični debeljko govori o stanju 2015. godine.
Što vi mislite o svemu tome? Imate li i vi novogodišnjih gaming odluka? Javite nam u komentarima, no.
