Ponekad i nije potrebna proširena stvarnost da te život opali svojom verzijom Pokélopte.
Ispijajući kavu s mlijekom nakon pauze igranja Divinityja (kojeg opet ne mogu dovoljno nahvaliti, kao ni naći dovoljno dobar razlog zašto ga nisam ranije zaigrao, ali ni opravdanje zašto ga i dalje nisam završio nakon nekih sedamdeset sati) našlo se i vremena za refleksiju i kontemplaciju o tome što se događalo zadnjih par mjeseci u gamingu i šire. Još uvijek su svježe misli o nezaobilaznom Euru 2016. Portugal, naizgled ni kriv ni dužan, osvojio je Europsko prvenstvo i mnoge podsjetio na grčki fenomen osvajanja pokala iz 2004. kada su na konto tzv. bunkeraške igre došli do samog finala i prvog mjesta na starom kontinentu. Tja, nakon Leicestera sklonost vjerovanja u nogometne bajke veća je nego ikad, pa se oko finala više nije ni dizala tolika prašina. Kolektivna nacionalna rezignacija nastupila je nekoliko kola ranije, kod nekih i davno prije, kako i sami kažu.
Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Ronaldo na tronu Europe. Pardon, Portugal.
Nogomet po strani, prvi šok koji nas je dočekao došao je iz redova Sonyja. Novi model PlayStationa 4 – Neo – je u pripremi. Kažu, ne žele da im igrači ubrzano bježe na PC zbog 60 FPS-a, većih detalja (i vjerojatno boljeg iskustva VR-a). Nakon objašnjenja mnogi su se s razlogom zapitali gdje se točno izgubila ona već ionako dovoljno tanka linija između PC-a i konzola. Tijekom dosta mršavog E3-ja, kojeg je ponovno spasio Sony najavom novih ekskluziva i igara, početni šok (koji to i nije bio jer je već bilo glasina o dolasku novih konzola) oko najave PS4 Nea zapečatio je Microsoft najavom Xboxa Scorpio. Scorpio je nesumnjivo jako moćna konzola s preko 6 teraflopsa računalne snage, koja će izvjesno biti jača od Nea otprilike jednako onoliko koliko je PS4 bio jači u odnosu na Xbox One (izraženo u postotcima, oko 30%); osim ako se nešto dodatno ne promijeni do predstavljanja konzole ove jeseni, što je malo vjerojatno.
PS4 Neo: bolja grafika + veći FPS = bolje iskustvo? Sony (i Microsoft) kreću u novu avanturu pronalaska latentnih pisijaša.
S ovom najavom možemo komotno reći da je došao kraj klasičnim ciklusima od oko pet godina za određenu konzolu. I time je i početna možebitna nevjerica dobila svoj epilog. Tko želi ljepše igre s boljim efektima, kupovat će i češće novu konzolu, filozofija je koja se nameće sama po sebi. Hoće li ovaj model potrajati vremenski duže, ostaje za vidjeti.
Baš kao i VR, industrija videoigara je dobrim dijelom podijeljena oko ovog pitanja. Veći studiji su, očekivano, objeručke prihvatili ovaj model (Ubisoft i Bethesda, gledam vas), što bi prosječnog igrača s većim iskustvom i poznavanjem kvalitete portiranja igara ovih studija moglo i zabrinuti. Bilo kako bilo, vremena se mijenjaju. Kao što bi kolega persona_user sarkastično rekao, došli do smo do situacije da imamo konzolaškog master peasanta i peasanta. Pa vi birajte koji ćete biti.
U svom tom nabrijavanju specifikacija sve su glasnije najave kako će Nintendo uistinu ponovno ponuditi nešto drugačije od Microsofta i Sonyja. Moćni tablet s modularnim kontrolerima mogao bi biti pravi hit i nešto doista drugačije u odnosu na konkurenciju. Posebice ako se još isporuči s pravim multimedijalnim aplikacijama, koje su neizostavne za doživljaj kakav isporučuju današnji tableti i pametni telefoni.
Konceptualni prikaz Nintenda NX. Hoće li ovo postati novi tablet koji će biti za „po doma“?
Da ne ostane sve na najavama konzola, dobili smo i jednu pravu histeriju i maniju uzrokavnu igrom. Pokémon Go postao je fenomen koji je svojom popularnošću i brzinom rasta sve bacio na dupe i preko noći (uglavnom neopravdano) digao cijenu Nintendove dionice do nebeskih visina. Pitanje koje si mnogi postavljaju nakon ovog ogromnog uspjeha je – zašto se, kvragu, ovako jednostavna igra uzdigla do statusa kakav malo koja AAA igra postiže? Je li u pozadini samo Nintendovo ime (odluka da počnu izdavati igre na ne-Nintendovim platformama je relativno nova, makar Pokémon Go nije Nintendova igra već studija Niantic) i brend Pokémon? Kratak odgovor je – ne, premda brend igra veliku ulogu u cijeloj priči.
„Charizard, ja biram tebeeeeeeeeeeeeeeeeeee-eeee-ee-e!“
Pokémon Go, voljeli ga ili mrzili, zapravo je konceptualno izuzetno pametno i vješto posložena igra koja igra na dobitnu kartu osnovnih ljudskih potreba i ukorijenjenih sklonosti. Kako?
Kao prvo, ne treba zaboraviti armiju fanova Pokémona koji su bili najaktivniji prije nekih desetak godina. Čak ako i tada niste igrali Pokémone, bila je velika vjerojatnost da se barem gledali Pokémon animiranu seriju. U to vrijeme bio sam srednjoškolac i svejedno pamtim situaciju da je praktički pola razreda gledalo Pokemone. Mala čudovišta iz Pokélopti osvojila su naša srca, pored činjenice da je tada nacionalna televizija i dalje bila jak adut i jedan od većih izvora zabave u eri koja je tek davala naznake značajnijeg i jeftinijeg pristupa širokopojasnom internetu. Dakle, danas u startu imamo dobar broj ljudi koji zna što su Pokémoni i na neki način su emocionalno vezani uz njih jer su oni dio njihovog djetinjstva i bezbrižnijih tinejdžerskih dana.
Moj Pikachu i ja, prijatelja dva.
Drugo, Pokémoni su u suštini igra koja promovira korištenje proširene stvarnosti. Koristeći velik broj mogućnosti pametnih telefona, ponajviše GPS i kameru, dobili smo igru koja je uvelike popularizirala nešto što smo dosad vidjeli tek u rijetkim, uglavnom opskurnim igrama, rađenim većinom za Kinect i PlayStation kameru. No, zašto je ovo privlačan faktor u igranju?
Sa stajališta evolucijske psihologije, ljudi zapravo imaju tendenciju da se zadrže u svojoj prirodnoj sredini, gdje mozak najbolje funkcionira. Dok igramo, naše ponašanje uvjetovano je dvama paralelnim procesima. Svjesni proces usredotočen je na izravne zadatke kao što je pobjeđivanje u igri, dok drugi, onaj nesvjesni, osigurava stanje u kojem nema izravnih prijetnji ili promjena u našoj okolini. Što je okolina poznatija, igrač se ugodnije osjeća i samim time mu je na nesvjesnoj razini lakše funkcionirati. Iz istog razloga u virtualnim svjetovima, posebice u onima koji nemaju približno jednaku reprodukciju svijeta kakvim ga znamo, naš mozak radi više kako bi se akomodirao i bio uspješan u novoj okolini.
U pradavnim vremenima, osjećaj poznavanja nekoga ili nečega igrao je naročito bitnu ulogu u ljudskom preživljavanju. Naši preci lovci sakupljači brzo su donosili odluke o zadržavanju ili nezadržavanju u određenoj okolini i u čijem društvu (pretpostavimo da to nije uključivalo opasne predatore). Čak i danas, mozak je „programiran“ na ovaj opisani način jer za bitne evolucijske promjene u funkcioniranju organizma potrebni su desetci i stotine tisuća godina. Jednako tako, primjerice, u situacijama obilja imamo tendenciju jesti masnu i slatku hranu jer su kalorijski obilne, organizam ih prepoznaje kao ukusniju hranu i stvaranjem masnih naslaga spremni smo za situacije nestašice hrane.
Kao treće, poznato je već da osjećaj zadovoljstva raste kada igrač napornim igranjem prijeđe na novu razinu. Javlja se velik osjećaj sreće i postignuća, ali istodobno i izazov i želja da napredujemo dalje. Možemo reći da ovdje važi ona dobra stara uzrečica iz Pokémona: „Moraš skupit’ sve!“ Kada tome dodamo i određen osjećaj moći koji se javlja pobjeđivanjem (pa i malih Pokémona), zadovoljstvo i navala adrenalina su veći.
Nadalje, stvari postaju tim zanimljivije, jer osjećaj zadovoljstva nenadano skače vrlo visoko u slučaju iznenadnog i neočekivanog potkrepljenja. Potkrepljenje se kod igrača manifestira u obliku slučajnog i nenadanog pronalaska novih Pokémona. Osjećaj zadovoljstva u takvim situacijama veći je što je iznenađenje igrača veće, zbog čega su neki ljudi spremni izdvojiti podosta vremena hodajući gradom u potrazi za malim beštijama. Zadovoljstvo ili sreća očituje se u oslobađanju neurotransmitera dopamina, koji se inače luči u mozgu tijekom ugodnih aktivnosti (kada jedemo slatku hranu, tijekom zabavnih aktivnosti, seksa i sl.). Inače, moć slučajnog potkrepljenja dokazao je još davne 1950. godine Burrhus Frederic Skinner, u eksperimentu s miševima. Miševi su mnogo češće pritiskali polugu koja je oslobađala hranu kada hrana nije dolazila istog trenutka kad je poluga pritisnuta. Analogno ovom ponašanju je i ono kod ljudi.
Također, brojna istraživanja ukazuju na poboljšanje raspoloženja tijekom fizičke aktivnosti, dok druga ukazuju da čak i kratki te površni razgovori sa strancima poboljšavaju osjećaj blagostanja. Sve navedeno na lukav način uključili su i autori Pokémon Goa. Rješavanje problema usamljenosti i poboljšanje socijaliziranja igrača svakako su hvalevrijedne stavke. Brojne prednosti proširene i virtualne stvarnosti već su prikazane kroz različite eksperimente i tretmane liječenja fobija, PTSP-a i depresije. Nešto o tome ste imali prilike čitati i na FFA portalu.
Pokémon Go je najaktualniji primjer igre koja nameće veći i aktivniji angažman igrača. Da pri tome trebate biti oprezni, posebno djeca, vjerojatno nije potrebno posebno naglašavati, uz jasnu obavijest koju proklamira i sama igra. Neki pojedinci uhvatili su se snimki igrača koji su lovili Pokémone do iznemoglosti ili su činili sulude stvari poput iskakanja iz auta tijekom svoje potrage, kao i pojedinaca koji su navodno davali otkaze kako bi igrali Pokémone. Umjesto problema bihevioralne iliti ponašajne ovisnosti (koji sam po sebi nije zanemariv problem, ali i nije tako rasprostranjen da bi se dizao linč), očitije je kako se ovdje više nametnuo onaj vezan uz ljudski nemar i neoprez, kao i potrebi za publicitetom na osnovu trenutno i dalje jako vruće teme u medijima. Jel’ tako, Tuhy?
Nope, ipak nije toga vrijedno, pa makar bio i legendarni Pokémon.
Šetajući nedavno s curom centrom grada, imali smo prilike vidjeti klince kako ususret jure na biciklu s telefonom u rukama ili djevojku kako se penje preko omanjeg brda i nastavlja svoj „pokemonastični marš“ uzduž i poprijeko parka. Ozlijeđenih srećom nije bilo, možda tek tu i tamo pokoji slomljeni cvijet i ugažena trava od strane spomenute gospođice koja je bila u svom svijetu proširene stvarnosti. Opet, mislim si, bolje i polomljeno bilje nego tjelesna ozljeda ili razbijeni mobitel od par tisuća kuna. S obzirom da oboje imamo iskustva sa sličnim ponašanjem, da ne kažem da smo navikli i na razne devijacije u ponašanju, samo smo slegnuli ramenima i kasnije se opušteno povukli u stan, pazeći na jedno oko hoće li naletjeti još koja bicikl kamikaza. Kako bi igrali Tekken. I da, Tekken je i dalje jedna od najboljih igra za igrati u dvoje. Dodatni bonus je što nema mogućnosti za ozljedom, osim kada te suigračica par puta opali laktom zbog jeftinih poteza s Hwoarangom ili Eddyjem.
Nešto kasnije, nešto se ipak prelomilo, znatiželja je prevladala mlaku nezainteresiranost pa su se instalirali i Pokémoni, čime smo povećali magičnu brojku od ionako masivnih preko 100 milijuna preuzimanja. Lijep rezultat, nema što. Međutim, nisu dugo potrajali instalirani na mobitelu, što zbog tadašnjih problema sa serverom tijekom vikenda, što zbog koncepta igre i zanimljivijih radnji koje su bile na repertoaru. Tja, ipak biram sigurnost udobne fotelje nauštrb hopsanja ulicama pognute glave i pješačkim prijelazima koji su dovoljno opasni i bez buljenja u ekran mobitela. Govorim iz iskustva, nažalost.
Zajedljiviji igrači reći će da je ovo samo prolazni trend i da uskoro nitko neće hodati/trčati/skakati za Pokémonima. Možda su u pravu, ali ne mogu se oteti dojmu da to i nije toliko bitno. Proširena stvarnost po svemu sudeći može funkcionirati u igri, pogotovo kada se spoji s poznatim brendom te postane i više nego komercijalno isplativa. Evo, neki ugostitelji su već spojili ugodno s korisnim pa za slučajne Pokémon Go igrače koji su stalno u pokretu nude posebne slastice i proizvode koji se lako mogu odmah degustirati. Živjela ekonomija.
Nije sve tako sivo kad imaš s nekim otić’ na pivo.
Nintendo se međuvremenu okoristio od čitave Pokémon sapunice (prema procjenama iznos prihoda premašuje 10 milijuna dolara dnevno putem mikrotransakcija, iako Nintendu od svega toga prema procjenama pripada oko 13%!) i, po svemu sudeći, ponovno rade na konzoli koja će biti „kontra svita“. Doista, ostaje nam da se zamislimo nad mogućim poslovnim uspjehom Super Maria, Zelde, pa i Metroida na mobilnim uređajima. Dok njihovi proizvodi vesele djecu i odrasle, zaželimo im sreću, pokeljupci. I bez kompulzija, molim.
