Sony je iz nekog razloga odlučio podignuti cijene PlayStation Plus pretplate. Nova cijena omogućit će im zadržavanje razine kvalitete igara te ostalih pogodnosti, kažu. Poskupljenje je bilo očekivano. Naviknuli smo da korporacije povećane troškove inflacije prebacuju na građane. To je valjda ono “društveno odgovorno poslovanje” kojim se mnoge od njih diče. Na ovaj, u poslovnim krugovima popularan potez, nije ostao imun ni omiljeni predvodnik gaming industrije. Poskupljenje bi bilo skoro pa opravdano i gotovo očekivano. Samo da nije izvan granica svakog razuma.
Krenimo od najlogičnijeg – inflacije. Podizanje cijena za preko 30% premašuje bilo kakvu stopu rasta inflacije.
Nastavimo s timingom. Po prvi put u posljednjih 10-ak godina, Xbox je poželjna konzola. Ili u najmanju ruku približno poželjna. Jedan od najiščekivanijih naslova svih vremena izlazi na konkurentskoj platformi, rekorde prodaje obara čak i uoči izlaska, a pritom će ga bez dodatnog plaćanja igrati pretplatnici konkurentske pretplatničke usluge. Ako imate Game Pass, osjećate se kao da varate, jer jesen u pretplatu donosi čitav niz sjajnih naslova. Čekate da netko konačno prekine sve, jer ovo nije normalno, a i djeluje nepošteno. Gotovo pa vas je sram.
Što ćemo?
Zamišljam Jima Ryana zavaljenog u Ikea Markus stolicu, s nogama prekriženim preko stola, naizlged namrštenog pogleda, ali zapravo ga samo je*e dioptrija dok nastoji fokusirati već godinama premale brojke na kalendaru. U nizu brojeva, crveni se šestica. Ne zbog sv. Zaharije, premda poneko proročanstvo u ovom trenutku nebi bilo na odmet, već zbog izlaska najvećeg RPG-a u posljednjih 12 godina. Koji pritom zaobilazi njegovu platformu. Bez obzira što pogled više nije usmjeren ka kalendaru, obrve ostaju namrštene. Kako se suprostaviti Starfieldu? Što ponuditi bazi kako nebi virkala u tuđe dvorište? Podiže slušalicu, pa kaže – zovi mi Totokija.
“Čuj, onaj Stetrisfield izlazi iduću srijedu, a mi dan ranije lansiramo smećarsku PS+ ponudu, pa ajmo onda ono poskupljenje planirano za dogodine prebacit na 6. 9.”, uzvikuje prema speakeru dok si sa druge strane svog kutnog ureda “čestita” 70-godišnjim Macallanom, inače poklonom dragog mu Phila. Siroti Totoki nešto mu dobacuje, ali tko bi ga razumio s onakvim engleskim… I odluka je donesena.
Odluka zbog koje bi netko trebao dobiti otkaz. Jer čak i da nije tvoja odluka, lud si ako ju potpišeš. Na stranu iznos, poskupljenje u ovom trenutku je nerazumno, totalno nesmotreno i donekle razumljivo isključivo kao produkt neke ekscentrično lude oklade korporativnih executivea pod utjecajem nečega. Ako je to slučaj, a mora da jest, nema biti što drugo. Što intimno toleriram. Ima nešto romantično u tim bijelim linijama.
Plave, zelene i bijele linije
No da se uozbiljimo, sva romantika u gamingu prestala je negdje u ranim 2000-ima. I dok pretplate u zamjenu za igre možda ne zvuče toliko loše, posebno kada za 10-ak eura možete u jednom mjesecu odigrati Starfield i novu Forzu, nema ništa romantično u paywallu za igranje online. 72 eura za najobičniji PlayStation Plus je stupidno, a kada poskupljenje stiže u ovom trenutku, čije iracionalno tempiranje smo već racionalno obrazložili, onda ubijaš i ono lojalnosti koju neki igrači još uvijek uvažavaju prema omiljenom im brendu.
Sony je još jednom pokazao da nije tu zbog igrača. Tu je zbog novca, a tržišna ekonomija, posebno danas, djeluje baš ovako kako je kolega s Reddita ilustrirao. Sony prati Microsoft, a Microsoft prati Sony. Međusobno si pomažu cikličnim linearnim pokretima polu skupljene šake. Jer zašto prednost na tržištu tražiti nižom cijenom ako to ne trebaš.
“Nema veze, Game Pass je i dalje skuplji”, poentirat će oni koji još uvijek osjećaju pripadnost. Skuplji je, ali tek neznatno, a pritom i neusporedivo kvalitetniji. Ali nema veze. Mi barem imamo sreće pa živimo u disfunkcionalnoj državi. Mali smo i nebitni, Sony nas je zaboravio još i prije ulaska eurozonu, pa nam je PS+ ionako – besplatan.
