Ime mi je Marko. Imam 26 godina. Rođen sam u Vukovaru. Živim u Plomin Luci.
Plomin Luka je selendura na istočnoj obali Istre točno između Rijeke i Pule s najvećom građevinom u Hrvatskoj – termoelektranom na ugljen. Moj Caspian Border.
Uvod
Gejmer sam od kad znam za sebe, a kada bih vratio pamćenje najdalje šta mogu bio bi to dolazak u Plomin Luku s obitelji kao prognanik. Točno se sjećam tog dana kada sam iskočio s malog bijelog kamiona pred naš novi dom. Sjećam se i kada sam se odmah iz znatiželje udaljio prema drugoj ulici i ugledao prvu osobu tamo. Bio je to @Nenad_87 , moj sadašnji najbolji prijatelj i vjenčani kum. Bila je to ’93. godina. Ne znam točno kada je igranje na ulici preselilo pred ekrane u zatvorenoj sobi, ali počelo je s onom jeftinom NES crnom konzolom i njezinih 9999 igri koje smo sve odigrali. Zatim nešto sa žutih kazetica i legendarna Goal 3 ili punim imenom Kunio Kun No Nekketsu Soccer League. I to na japanskom jeziku, koji nas četvoricu nije spriječio da budemo uporni i napamet naučimo kako se igra, gdje su postavke itd.
Sjećam se ljeta kao da je jučer bilo. Ja i Nenad već pomalo rasturenu konzolu pažljivo namjestimo jer se gubio kontakt na adapteru i to smo nekako papučom učvrstili. Igra je tada, barem za nas, bila užasno teška i tresli smo se pred Talijanima, Švabama i Brazilcima. Krenuli smo na osvajanje svjetskog prvenstva – ja kao golman, a Nenad kao igrač. Stigli smo do polufinala šta nam je bio najveći uspjeh do tada. Ulazi mama u sobu noseći neku robu za peglanje, zapinje za papuču i uništi naše snove. Zavladala tišina. Nenad, uvijek pristojan, skromno kaže: „Nema veze.“ Suze nekako suspregnemo, ali još i danas me to proganja. Ohrabrili smo se mi opet, u međuvremenu otkrili i kako sejvati progress. Sjećam se papirića na koje smo zapisivali šifre za sejv. I tako smo gubili sate i sate na toj genijalnoj igri…
Nenad kleči i igra Super Maria na Nintendu.
Sve dok susjeda nije dobila SNES. Samo nekoliko puta sam ga uspio zaigrati, ali bilo je dovoljno da ga sanjam nakon šta sam vidio one boje i neku igru s nekom vjevericom. Dugo sam nagovarao starce da ga kupe meni i bratu, a na kraju smo dobili onaj najprodavaniji Nintendo i s njim Super Mario Bros 3. Slab skill, a kasnije žuljevi od onog kvadratnog kontrolera samo su dio priče. Tada sam mrzio tatu jer nas je ranije tjerao spavat da bi i on igrao. A tek kad je @Chono7 otkrio kako se leti i prvi odlazak na drugi svijet u onu pustinju… Ajme majko, jutra sam čekao otvorenih očiju. Ekipa se još uvijek podjednako igrala na ulici i pred Nintendom sve dok nas frend na rođendanu nije okupio pred svoj Pentium 2 233 Mhz i Fifu 98! Nogometaš sam također od kad znam za sebe, a idol mi je bio Romario pa kasnije Ronaldo. Uz njih još Batman i Schwarzenegger. Tog dana, ta Fifa je u očima jednog klinca izgledala nestvarno. „Mamaaaaaaa, mamaaaaaaaaa, dođiiii!!!“ Stara se diže sa stola gdje su sjedili svi odrasli i dolazi vidjet. „Gle ga Ronaldo, ali to Siniša igra igru! To je na kompijuteru, vidi ga! Slušaj komentatora. On će reć Ronaldo kad mu dođe lopta.” Sjećam se zapravo da je mama malo ostala zatečena jer se i ona prvi put susrela s nečim toliko uvjerljivim za ono vrijeme. Par dana nakon toga stvarno nisam spavao normalno. Chono i ja nismo žicali za PC. Nismo se usudili, ali mislim da su starci shvatili koliko slinimo i čekali su prvu priliku da nam to omoguće. Prilika je stigla 1999. kad je došao tatin kolega iz Slovenije i omogućio da ga preko granice kupimo i dovedemo. Bio je to Pentium 2 Celeron 433 Mhz. Kako je Chono bio odličan učenik, tata je to kupio prvenstveno zbog obrazovanja pa tek onda za zabavu i bila mu je to pogreška. Ne, nije Chono popustio u školi, naprotiv, od tada ga je uvijek vukao smjer informatike.
Ja, Chono i Nenad igramo Commandos Beyond Call of Duty na prvom PC-u.
1. poglavlje
Osnovnu je pomeo s 5,0 prosjekom, pa u srednjoj elektrotehniku, onda 3 godine faksa (smjer: poslovna informatika) pa diploma s odličnim i 2 godine dodatno s vrlo dobrim. Ja sam bio prosječan u školi i uvijek dobar nogometaš. Ali tada, dolaskom našeg PC-a u selo skupa s onim frendovim, prestali smo se igrati na ulici. Druženje se preselilo pred ekran, a ovisnost je rasla. U glavi kao da ga sada gledam sjećam se Bugovog svijetloplavog CD-a s nekim demo igrama među kojima je bila Fifa 2000. U to vrijeme nismo znali šta je demo ni apsolutno ništa. Dovoljno je bilo samo pokrenuti igru i igrati bez cilja. Nisam znao engleski da bih mogao pratit i da bih znao šta uopće igram. Menu bilo koje igre predstavljao je problem ako ne piše „play“. Chono mi je branio diranje bilo čega ostalog da se ne bi nešto „pokidalo“. Najprije smo imali hrpu demo igri od Fife do Carnivoresa, Diabla, Half Life Uplinka, Delta Forcea 2, Test Drivea 5 i još puno drugih. Test Drive 5, plavi ili crveni Dodge Viper i staza u Škotskoj, pa to sam toliko iscijedio da mi je palo na pamet da se prestanem utrkivat i počnem se lagano vozikat pretvarajući se u mašti da nekamo putujem. Prva čitava igra bila je Commandos: Behind Enemy Lines. Kao dijete 90-ih i ratnih godina, vani sam igrao nogomet ili smo se igrali rata, a kada san prvi puta pogledao film Predator, u ogledalu sam gledao sebe, a vidio Arnolda. I tad sam bio zaluđen tim Commandosom koji je bio pretežak za mene. Na coveru je bio onaj lik s ogromnim bicepsom i nitko mi nije mogao reć da to nije Arnold. Zatim smo naknadno ušli u svijet Duke Nukema, Dooma 2, Heretica, Blooda! Te igre sam mogao igrat samo u duetu sa Chonom jer su mi bile strašne kao i prvi Tomb Raider. Užasavali su me oni „pametni“ likovi s dobermanima i nisam stigao dalje od Venecije. Znam da sam se stvarno užasavao ponekad tog AI-a koji mi je bio nešto „čudno“. Strašilo me to kad bih spoznao kako igra pruža otpor i da neprijatelj razmišlja na neki način. Taj osjećaj je najizraženiji bio u Half Lifeu protiv onih vojnika. Sate i sate je uzimao NFS 2 na split screenu, bio je tu Monkey Island 3 i Grim Fandango, a sigurno sam izostavio još neke igre.
U gradu je bila otvorena igraonica s nekih 5–6 umreženih PC-a, gdje smo svi otkrili Quake 3, Unreal Tournament, Midtown Madness itd. Sat vremena igranja bilo je 10 kuna. I preko tih likova Chono je redovito za 45 kuna počeo nabavljati „full verzije“ igri. GTA 2, Indiana Jones Infernal Machine, Soldier of Fortune, Age of Empires 2, NFS 4. Drobio se onaj mod kad je jedan policajac i mora pohvatat ostale. Gurali smo se koja dvojica će zauzet mjesto na tipkovnici. Taj PC smo imali čitavu PS1 generaciju i nešto PS2, ali u to vrijeme nisam imao pojma šta je to PlayStation ni kako izgleda niti me zanimalo šta oni tamo na Modul 8 igraju. Nekog Batmana sam vidio kod jednog frenda i htio to igrat na svom PC-u pa sam CD donio kući i tjerao Chona da to pokrene. A sa PS2 sam se susreo na kampu nogometne selekcije za reprezentaciju Istre ’89. godište. 5 dana u Rovinju u sobi PS2 i Fifa 2002. Nikad mi nije bilo jasno zašto on na svojoj Fifi ima baklje, a po kiši se vidi blato dok kod mene nije bilo tako. I dobro se sjećam jedne zime kada nam je Nenad prvi puta pokazao PES 2. Zinuli smo ja i Chono pa svaki dan kad je bilo moguće požurivali pocijepat i poslagat drva da čim prije možemo otić Nenadu i makar samo gledat kako igra.
Vratimo se još malo prije 2002. kad se moja ovisnost i upornost najviše izrazila igranjem Indiane Jonesa na Insane težini s uključenom „fog“ opcijom koja smanjuje vidljivost. Naravno, to nije bilo namjerno uključeno, nego još uvijek nisam smio dirat opcije i druge stvari u meniju neke igre. Proći tu igru na toj težini za mene kao nooba u žanru tada – to je možda najveći gejmerski pothvat. Dobrano sam bio zapeo na jednom dijelu i danima pokušavao pronać rješenje. I kud baš za vrijeme uskrsnih praznika kada smo svake godine odlazili u Slavoniju posjetit rodbinu. Za mene je to bilo mučenje. Mrzio sam svijet – 10 dana bez PC-a baš kad sam zapeo. Bio sam frustriran i zatvoren u sebe mislima o igri i na koji način bih mogao proć level. Sad bih si opalio šamar šta nisam više vremena proveo s bakom. Deveti dan, u najdubljem analiziranju, sinulo mi je rješenje. 600 km putovanja iz Slavonije kući bili su mi vječnost, a kad smo stigli – stan hladan, torbe neraspakirane, mjehur pun još od Delnica, a ja najprije palim PC da vidim jesam li dobro analizirao i na kraju jesam. U tim trenucima onako gladan, ozebao, hladne noge, ruke, nos, ali oko srca toplo i osmijeh na licu. Sve nabrojane igre vrtili smo stalno kako nas uhvati želja za kojom. Iskušao sam se čak u nekom Flight Simulatoru. Poletio sam na Krku za Milano pa zaspao i probudio se u Alpama. Najbolja su bila jutra ili, bolje reć, sati blizu podneva kad se budim, izlazim iz sobe, a kroz staklena klizna vrata monitor blješti zelenom bojom, a Chonetova ogromna glava zaklanja sve ostalo. Zeleno je značilo da se vrti Fifa ili Age of Empires 2. Češće je bio AoE2, a po izgrađenom na mapi znao bih procijeniti koliko dugo već igra. Još smo se dobro i slagali oko igranja. Svađa i tučnjava je bilo, ali dogovor bi pao relativno brzo. Chono je meni ostavljao ugrijanu stolicu, ja njemu ugrijanu i usmrđenu od prdeža, a nerijetko sam sjedio na peti da zadržim govance kad me natjera velika nužda. Mrzio sam kada dože njegov red za igranje pa sam si priuštio barem taj trenutak zadovoljstva kad sjedne, osjeti smrad i zadere se: „Ma mrš, smrade odvratni! Fuj, gadiš mi se!“
Onda je stigao Aliens vs Predator 2 i prvi alarm da je PC „ostario“. 4–5 koraka pa freeze od 2 sekunde nije ubio moju volju i želju da čitavu igru odigram s takvom perfomansom. Ista stvar s GTA 3 kojeg je Chono natezao. Trokiralo je toliko da si mogao nacrtat ono s ekrana, ali za nekoliko sekundi čiste slike vrijedilo je igrati.
2. poglavlje
2002. godine selimo u vlastitu sobu. Kompletan PC s periferijom prodajemo bratićima, a Slovenac opet donosi neki Celeron, novi miš koji svijetli i nema više kuglicu te LCD monitor. Koji frajeri smo bili. Zamislite, imamo onaj tanki monitor! Još mogu namirisat miris kutija kad je Chono sve to raspakirao i pažljivo pospajao. Bio sam toliko napet da sam ulazio i izlazio iz sobe kao da mi je netko na operacijskom stolu u goloj borbi za život. Pomisao da ću sve do tad igre ponovo odigrat na tom monitoru, a nove AvP 2, GTA III, Vietcong, MoH: AA i još neke po prvi put dovodile su me u delirij.
Nešto stariji i iskusniji upoznati smo sa žanrovima, kupuje se Hacker, jedini izvor informacija kad šta dolazi. Half Life je definirao FPS žanr, W, A, S, D su postali rutina, AoE 2 je definirao strategije, Indiana Jones i Max Payne TPS avanture i shootere. PES 3 me maknuo od Fife. Smetao me nedostatak licenci, ali PC i Chonetova domišljatost učinili su taj PES potpuno licenciranim. Iz Fifinih datoteka ubacio je sve grbove u PES, a transfere i imena svih igrača smo samo copy/paste. U školi popuštam maksimalno već debelo ovisan o gejmanju, ali i tematici Drugog svjetskog rata, a podjednako i povijesti, filmovima i igrama. Igrao sam sve šta je izlazilo u FPS žanru, ali MoH: AA je bio nešto posebno. Sve do dana kada sam došao s treninga, a brat drži 2 CD-a nekog Call of Dutyja za kojeg je u Hackeru pisalo da ispališ više metaka nego šta sekundi provedeš za igrom. Kaže Chono: „Odigrao sam par misija. Nećeš vjerovat kakva je igra.“ Sjednem, pokrenem, Chono se rukama nasloni na moja ramena promatrajući me kako igram da se još jednom i sam uvjeri u ono šta je vidio. Ajme, kakav kaos, oči ne znaju gdje da gledaju. Ratna igra u kojoj imam svoje suborce koji zapravo nešto rade! Ne borim se više sam. Ovo je kao film! Staljingrad i Enemy at the Gates momenti su bili svakodnevica over and over and over again!
Chono igra Age of Mythology na drugom PC-u.
Život je bio lijep, kvario ga je samo stari povremenim prodikama da previše buljimo u to sranje i Chonetovo vrijeme igranja dok ja hiberniram na kauču i štopam vrijeme pa izazovem prepirke, pa mama uleti: „Idioti jedni, jebo vas taj kompijuter! Vidim ja da ću morat to počet zabranjivat!“ Ali popuste uvijek nekako. Chono odličan u školi, ja s vrlo dobar (4) popuštam na dobar (3), ali rasturam nogomet – dvije godine zaredom najbolji strijelac lige u pionirima. Pojavio se Stronghold koji nam je zamijenio AoE2 i Cossacks. Nisam se ni ohladio od GTA III, a stiže Vice City, vožnja u helikopteru, V-Rock radiostanica i Quiet Riot, Judas Priest, Iron Maiden koji mi od onda ulazi u krv teče venama.
Ja hiberniram dok Chono igra.
Godina je 2004. Završavam osmi razred. Upisi u srednju, a ja ne znam di ću ni šta želim. Htio kuhara jer mi se to stvarno sviđalo, a stara gunđa, kaže šta će mi to, nemam toliko loše ocjene. Na kraju odem u trgovačku jer je prva susjeda imala knjige pa nisam morao kupovat. U sebi sam ionako mislio da je nebitno. Bitno da nešto završim pa ću se posvetit nogometu i imat karijeru. Tugu za bivšim razredom brzo su ugasili prvi izlasci, kupanje, Seventh Son of a Seventh Son album uz kojeg sam radio po 300 trbušnjaka dnevno. Iz pionira sam išao u veci klub za kadete. Sve je išlo po planu i onda sredinom ljeta Chono donosi 3 CD-a neke igre sličnoj GTA, kako kaze, Mafia City of Lost Heaven. Do kraja ljeta proveo sam se po ulicama Lost Heavena i džunglama Vijetnama u Vietcongu. A između toga prvo LAN umrežavanje kod kuće. U našoj sobi koja je prevruća i bez PC-a, mi nagurali 3.
Danonoćno igranje. Prozore smo zamračili da sunce ne smeta, a kasnije sam zaboravio kako i izgleda. SoF, Far Cry, Rise of Nations i prvi CoD – mapa Carentan. Nas troje na mapi sa snajperima se ganjamo. Smrdimo mi, smrde noge, smrde prdeži, smrde PC-evi užareni na 38 stupnjeva. Stara ulazi da donese makar malo tekućine jer vidi da nismo normalni. Moli nas: „Djeco, otvorite te prozore, pa ugušit ćete se ovdje, idite malo na zrak!“ U jesen se nisam mogao načudit Doomu 3, a bogami nisam se ni usudio igrat i onda dolazi Half Life 2. Neću trošit riječi jer se ne može opisat onaj osjećaj i impresija. Nadalje, onaj tip i igraonica u gradu odavno su zatvoreni. Chono nabavio broj od neke tete iz Rijeke za nabavu igri. Tad mi je poštar bio najbolji frend. Stalak za kutije od CD-a polako se punio.
Došlo proljeće i MoH: Pacific Assault koji mi je posebno u srcu još od najave u Hackeru kad su slike bile impresivne i kad se pričalo kako će imat neku Havok fiziku kao nešto sasvim novo. Igru smo samo zagrebali nešto dalje od samog uvoda jer je bilo kasno toga dana, a sutradan je trebalo u školu ić. Ujutro se budim i saznajem da je štrajk. Ne moram nigdje ić. Ulazi Chono s rukama na leđima oponašajući drill instruktora iz igre šetajući lijevo-desno i citira mi: „In the beginning was God, and all else was darkness. So God created the heavens and the Earth. The Earth, God divided between the land and the sea, and these he filled with many assorted creatures. And the dark, salty, slimy creatures that inhabited the murky depths of the oceans, God called sailors.“ Ja se smješkam, gledamo se u oči i znamo sta to znači. Od tada pa sve do unazad 3 godine svakog proljeća instaliram tu igru. Čim zamiriše proljeće, meni u glavi svira onaj soundtrack, vidim pacifička bojišta. Inače sam nostalgičan i volim se prisjećati nekih vremena kad mi je bilo lijepo pa valjda zbog toga. Isto tako, svake se zime redovite igrao Max Payne, a dok ovo pišem i kako je Božić blizu, Mafia 2 mi je već spremna.
U ljeto 2005. stiže San Andreas i pitanja može li igra uopće biti bolja. Asfalt isijava vani, isijava u Grove Streetu. MP3 stanica napunjena Eminemom i 50 Centom. Sjećam se Wankste. Redaju se igre, na stalku sve manje mjesta, ne znaš šta bih prvo nabavio i odigrao. Izlazi Brothers in Arms i ponovo me vraća na opsjednutost 2. svjetskim ratom. Nanovo instaliram sve ratno šta postoji i jednu po jednu opet nezasitno prolazim. U međuvremenu, Chono mi čitajući Hacker priča o nekim dual-core procesorima, novoj generaciji itd. Slušam ga i uzimam to u obzir s knedlom u grlu. Šta ako mi to ne budemo imali, šta ću onda? U to vrijeme prije 2006. dolazi jedan od tužnih dana kada dolazimo na kiosk, a teta kaže da Hacker nije još došao. Chono i ja smo mjesec dana, svaki dan dolazili pitat kad će doć sve dok se nismo pomirili da ga više nikad neće biti. A taj broj sam najviše iščekivao zbog recenzije Age of Empires 3 koji je bio impresivan.
Igri je bilo masu, a u usporedbi sa PS2 kao najjačom konzolom, ono na PC-u je bilo next gen. Tada dolazi PS3. Izlazak same konzole nisam popratio ni čuo uopće za njega, a kada sam došao u spoznaju, to čudo su opisivali kao svemirski brod. Znam samo da mi je Chono s faksa poslao MoH: Airborne. Ja ga stavljam u DVD-ROM i ne mogu ni pokrenut instalaciju. Pisalo je nešto da nemam podršku za 2.0 shadere i pičke materine. Onda mi je on objasnio i za tom generacijom smo kasnili skoro 2 godine. Zato sam iz postojećih dotad igri isisao sve šta se moglo uzduž i poprijeko.
U nogometu sam bio sve bolji. Jedan trener vidio „vatru“ u meni i založio se za moj još veći napredak. Bio sam presitan i falilo mi je mase. Prva godina juniora, sa 66 kg transformirao sam se u 77 kg čistih mišića i to bez da sam gubio osjećaj za loptu. Forma života. Zovu me u prvu ekipu sa 16 godina. Počinjem dobivati i kuverte s mjesečnom plaćom. Na utakmice odlazim kao pričuva, a premije spremam u džep. Pobjeda u gostima 500 kuna po glavi, remi 300, a kod kuće pobjeda 250 kuna, a remi 100. Bilo je tako dobro da mi je bilo neugodno. I tu sam ugrabio priliku za kupit novo kućište jer sve ostalo kupljeno u 2002. nismo mijenjali. Monitor i rezoluciju 1024×768 sam šibao do 2013.
3. poglavlje
U tom periodu završavam srednju. Kontakt i druženje s Nenadom je bio skoro nestalo. On na faksu, a moj dnevni ritam od buđenja u 6:10 i škole do 14:30 pa pravac u teretanu do 16 sati i onda trening u 17:30. Nekada ne bih imamo prijevoz iz grada za doma, pa je stara znala zamolit Nenada da me pokupi šta on nikad nije odbio u bilo koje doba.
Gejmam manje, treniram sve više. Juniore nosim na leđima, u seniorima se polako afirmiram. Stiže Kvarnerska Rivijera, jedan od jačih omladinskih turnira koji privlači pozornost publike i skauta, a nama mladima ovdje jedina prilika da budemo zapaženi osim ako nemaš tatu punih džepova, šta moj nije bio. Utakmice života odigravam protiv Vicenze i Dinama. Uz dobru igru dajem gol Vicenzi i Kelavi u Dinamu. Bila je to Dinamova generacija s Kelavom, Pivaricem, Badeljom i Antolićem. Obranio mi je zicera i falili smo penal pa izgubili 1:2 u ravnopravnoj borbi. Za večerom u hotelu prišao mi je trener Vicenze stisnut ruku i zove me u Italiju. Ja odbijam glatko. Zoran Mamić koji je pratio s tribina komentira da sam dobar, ali mlad i preostaje vidjet šta će s mojom glavom bit. U prijelaznom roku na vrata mi dolazi cijela uprava susjednog kluba u gradu i ljutog rivala koji je letio visoko i još brže nestalo pojavom ekonomske krize. Nudili mi posao i plaću od 5000 kn. Ja odbio i to. Pa sam trebao u Pamićev Karlovac, ali Paminjo je pošteno rekao da je već složio ekipu i najbolje da se još „kalim“ u 3 HNL nego da sjedim na klupi. Tekuću sezonu stagniram, ponešto zbog ozljeda, a većim djelom zbog namjerne nepravde od strane nekih ljudi i trenera. U Istri kao „furest“ ili netko tko nije „domaći“ moraš uvijek biti 2 puta bolji od drugih da bi te uopće priznali. Na red dolazi druga Kvarnerska. Prolazimo skupinu i dosežemo dalje od lanjskog uspjeha. Rušimo Rijeku predvođenu pokojnim Alenom Pamićem, Krizmanom, Zvonkom Pamićem itd., ali i sucem koji im je bio naklonjen. U polufinalu nas izbacuje objektivno puno bolja Sparta. Opet dobro igram, zabijam eurogol, Scoria me stavlja u svoju bilježnicu, ali poziva nikad. Na utakmici za 3. mjesto iz zaostatka od 2:0 protiv Osijeka, vraćamo se na 2:2 uz moju asistenciju i dobru igru, a s 3:2 pobjeđujemo mojim golom sa 17 m slabijom lijevom nogom. Igralo se na Kantridi. Bilo je skauta, bio je i Maminjo glavonja, ali ništa. Dečki iz svlačionice me pitali di ću sada, kao da sam se već prodao i da sam se sigurno pokazao. Pomalo razočaran, treniram dvaput dnevno, ne tražim posao, igram 3 HNL, nešto zaradim, položim vozački i zatvaram se u sobu opet.
2008. uzimamo neki Athlon, ne znam koji, i pomalo koračamo u next gen. Peter Jackson´s King Kong i Airborne su prve igre. Još sam zatucano slinio na tematiku 2. svj. rata i nisam odmah zaigrao CoD 4: Modern Warfare, a nisam ni znao za njega. Tek nešto kasnije stigao je i u naš dom ADSL i uhvatili smo korak za informacijama. Sa PS3 se susrećem u hotelskoj sobi na trećoj Kvarnerskoj. Zapravo jedna rulja je igrala PS2 i PES 6, a mi PS3 i Fifu 09 u koju sam se zaljubio i štipao sam se da provjerim jesam li budan ili sanjam. Nenad i ja pomalo opet stupamo u kontakt i putem Choneta s faksa nabavljamo tu Fifu da možemo igrati u Nenadovoj gajbi. On kao PES fan i majstor te igre, u kojoj se definitivno trebao iskušat na nekim od turnira, je bez puno oklijevanja prešao na onda odličnu Fifu. Od onda smo tradicionalno dolazili na druženja i međusobne turnire na kojima nas je ubijao. Usput bi nam pokazao i ostale PS3 igre tako da smo uvijek bili „in“.
Negdje oko te 2009. godine nabavljam CoD 4: MW i teška srca se odvajam od Brothers in Arms: Hell´s Highwaya i CoD United Offensive multiplayera (da, da, CoD s velikim mapama, tenkovima i vozilima) kojeg sam vrtio preko GameSpaya. WW2 sam brzo prebolio nakon odigrane MW kampanje. I, zapravo, tek u PS3 eri i pojavljivanju multiplayera kojeg se na DVD-ima od tete iz Rijeke nije moglo igrati, ja kao zadnja seljačina saznajem da „full verzija“ igre ne znači i „original verzija“ i da je ona igraonica u gradu bila zatvorena zbog piratstva. Dugo sam živio u toj zabludi da igre koštaju 45 kn, a onda smo počeli skidati Torrente. Igrao sam piratski multiplayer CoD-a 4 koji je bio savršenstvo preko Xfirea na hrvatskim serverima na kojim se svi strogo pridržavaju pravila dok admini budno prate i dijele pravdu. Da, istina je, postojao je CoD bez kampera. Tu se redaju CoD-ovi, simpatije prema toj franšizi pa onda MoH 2010 i Battlefield: Bad Company SP (MP sam nekako zaobišao).
2010. godine lik koji se nazivao mojim menadžerom (a bio je kurac od ovce) spremao mi je transfer – najprije Austrija kao gotova stvar. Ja kupio eure, napravio putovnicu, ali ćorak. Ništa od Austrije, ideš u Italiju, destinacija Rimini, neki trening kamp Real Madrida gdje se mladi „ubijaju“, a skauti promatraju. Stara uvečer poskrivečki plače – di ću tamo, daleko je i još idem sam, a ja totalno nezrel. Opraštam se sa svima pomalo, a u glavi mi teaser za Battlefield 3 i muka šta to sve moram ostavit, a nisam ni MW trilogiju završio. Na kraju nisam dobio radnu dozvolu, a i da jesam, ne bi bilo ništa od toga jer je tip lažov i govno.
Pomalo manje treniram, dani mi se svode na buđenje u podne, igranje do treninga, igranje nakon treninga do kasno u noć ovisno o tome kad starog natjera pišat pa ode na WC, čuje zujanje i onda mi uleti u sobu, onako čupav, pospan, češe jaja i jednim okom traži sat na zidu koji pokazuje 2:30, 3:00, 4:00… Jedno vrijeme mi je srao i govorio da nisam normalan pa samo ulazio i klimo glavom, a ja već do tada usavršio da se pravim da ne vidim i ne čujem dok mi je headset na glavi. Jednom sam ugasio monitor na vrijeme i bio nevidljiv. Bile su to godine i Chonetovog laptopa sposobnog za pokretanje nekih igri. Meni je posluzio za LAN multiplayer Strongholda s frendom koji inače nije gejmer. Nije gejmer, ali Stronghold ga je znao zadržat u mojoj sobi od 16 sati popodne do 2 ujutro i to bi bila samo jedna runda dok nas 2 ne pobijedimo 6 CPU-a na mapi. Kako je Battlefield 3 hype bio i najveći hype za neku igru od kad znam za sebe (i svi znamo kako je izgledao u ono vrijeme), ja sam počeo razmišljat o novom kućištu opet. Bio sam u vezi s nekom ribom koja je radila sezonski i dobivala i previše, pa sam je nažicao da mi posudi, a ja ću joj vraćat kako budem imao. Chono je prodao tog Athlona i uzeo Phenoma 4 jezgre koji nam nije odmah stigao pa je to bilo 20-ak dana bez PC-a, gledanje u strop i spavanje da brze prođu dani. Treso sam se ko narkić bez dopa.
Vrijeme LAN Strongholda
4. poglavlje
Interes za neke žanrove, posebno za RTS, počeo je opadat. To je uzimalo puno vremena, a nisam se mogao zasitit silnih singleplayera i dobrih FPS igri, a tek multiplayer zabave. MoH 2010 sam odigrao 60-ak puta i bio mi je prva original kutija koju sam kupio jer sam nakon Kr4hu-multiplayer sniper videa na YouTubeu odlučio da želim to imat. Kupio sam ga u Sophosu, a kasnije mi je Nenad rekao za Base.com i još neke stranice s povoljnim cijenama s kojih sam naručivao ostale igre. Tu sam odbacio piratstvo. Bez obzira šta sam igre imao skinute i odigrane, jednostavno sam želio imat kutiju i skupljat kolekciju, sve dok Steam i PBZ kartica s računom nisu ušli u moj život.
2011. godina i Battlefield 3 sve mijenjaju. Toj divnoj igri i danas se divim, a prvo iskustvo, još u beti, neću nikad zaboravit – kad se po prvi puta osjetio recoil, ona težina lika i opreme, grafika, animacije i onaj zvuk. Spontano i nesvjesno sam zbog Battlefielda počeo vise pratit Youtubere. Razvio se taj cijeli jedan community. Battlefield momenti, rendezook video, ajme… Nenad me nagovorio da se registriram na Next Level forum kad sam odlučio kupit prvi broj časopisa baš zbog naslovnice na kojoj je bio 3 cover prije izlaska same igre. Bio mi je to prvi forum uopće. Sjećam se kako sam sramežljivo napisao svoj prvi komentar. Tek tamo sam zapravo spoznao i naučio neke osnove o gejming kulturi, poslozio sebe kronološki, gdje sam bio i pripadao. Sve informacije su dolazile sa foruma. Prvi put sam se susreo i čuo za „fanboyizam“, spoznao da su PlayStation i Xbox rivali, da sam ja „Master Race“, da čovjekovo oko ne vidi više od 30 fps-a i da smo tek evoluirali 29. studenog 2013. kad je PS4 pušten u prodaju.
Zbog Battlefielda i silne želje da uhvatim sve to šta vidim na ekranu, počeo sam baratati Frapsom, snimat videe, hvatat screenshotove. A najbolje je krenulo ulaskom u klan, odnosno platoon Cro Gunners. Počelo je nas 5-6 da bi na vrhuncu moći i slave platoona broj članova dosegao 30. Ti dani su mi ugravirani u srcu i sjećanju. Platoon mi je postao obitelj. Paralelno igrajući na PC-u redovito sam i s istim ushićenjem pratio Nenada i FOX platoon na PS3, svjedočio dobrim rundama, warovima, bio VIP član na njihovoj stranici i skompao se s ekipom. Počela mi je i veza štekat zbog Battlefielda 3. Odem s tom curom, a mislim na Battlefield i ekipu. Zainteresiran sam samo za seks, a svo ostalo vrijeme odsutan kao ratni veterani kada napuste svoju braću na bojištu pa nemaju mira i žele im se vratit. Milijun puta sam izmišljao izlike samo da odem jer je ekipa na bojištu i Team Speaku. Pobjegnem čim mogu, dodem kući u mračnu sobu, monitor blinka, komp prede upaljen u standbyju. Sjedam i grize me savjest sta sam takav jadnik, ali klikom na Team Speak stavljam slušalice i iste sekunde krene kaos u svim dijalektima – Slavonski, Zagorski, Dalmatinski, Istarski.
„GUBIMO B, DI STE VI…“
„STA DI SMO, EVO METEMO S TENOM… REVIVE!!!“
„NEKO JE DOŠO NA TEAM SPEAK, NEKA NEKO POGLEDA KO JE… NE MOGU JA SAD… IMA KO METAKA?“
Onaj se opet dere: „DAJ, REVIVE NEKO!“, pa opet: „ALOOO, KO JE DOŠO?“
„BOLI TE K KO JE DOŠO, DOLAZE NAM 2 TENKA NA C.“
Pa se čuju nečija djeca i glas: „NE DIRAJ TATU DOK IGRA. JESAM LIJEPO REKO DA SE IGRATE SAMI, JEBO VAS BOG!“
Pa onome preglasno upaljeni zvučnici i svi čuju granate i kaos bojišta na svojim slušalicama, a meni ona grižnja savjesti prestaje iste sekunde i shvatim da je Battlefield my pussy!
Neko se zadere: „MARKSMAN JE DOŠO!“ a mene uhvati takva euforija da mi se glas od sreće pretvori u glas 12-godišnje djevojčice i pomislim si kako ih nikad vise neću ostavit.
„BRZO MARKSMAN DELTA SQUAD, SAD NAS IMA ZA 4 SQUADA, AJMO PO SOBAMA MI U DELTA, A VI OSTALI U SVOJE.“
I tako je svaki squad imao svoju sobu na Team Speaku. Rasturali smo i provodili sate i sate na bojištu. I kad se nije igralo ekipa se okupljala na TS-u i pričali bismo satima, dijelili iskustva, priče i upoznavali se. Masu noći smo igrali do kasnih sati, pa kako bi noć odmicala sve više, pomalo bi utihnulo jer nekom spava žena, nekom cura, nekom djeca, a meni je stari i dalje ulazio govorit da nisam normalan i da sam preglasan. Raziđe se ekipa u 2 sata, ostanu još prelistat Facebook ili nešto da bi onda na Battlelogu vidjeli jednog kako igra TDM na Nosahr Canals i svi se vratimo u 4 sata na još jednu rundu kao u sceni na Titanicu kad je ekipa svirala na potonuću, razišli se pa se onda svi vratili pridružit se onom jednom. Platoon nam je osnovao DJ Suvy, sada uspješni DJ i producent kojeg možete vidjet na CMC-u u spotu.
Battlefield 3 dani i zalihe hrane
Najstariji nam je bio Suško star 43 godine. On i danas sam zaigra Battlefield 3, a SPM mu još nije preko 200. Najozbiljniji je bio BlackVukKnight, pripadnik antiteroristicke jedinice ovdje u Hrvatskoj. Njega smo slušali za neke taktike koje su igri zapravo funkcionirale, a frajer u ormaru ima G36C. Tad sam znao da iako nisam normalan, barem pripadam savršenoj nenormalnoj ekipi, jer često prije toga bih sjedio pred ekranom, vidio svoj odraz na monitoru dok traje loading screen i pitao se šta to radim sa životom. To bi trajalo dok loading ne prođe.
S Battlefieldom i Frapsom počeo sam davati pažnju framerateu, grafici, boljim perfomansama… Da, tek onda. Kako nam je grom zgorio matičnu pod garancijom, uzeli smo novu i ovog phenoma dali za 8 core FX 8130 uz nadoplatu. POGRESKA ŽIVOTA! Dobili smo slabije perfomanse, a kako sam u međuvremenu odjebao nogomet i iz 3 HNL rekreativno nastavio igrat ovdje u selu za klub dobio sam 4000 kn za taj „transfer“ .Bez razmišljanja sam kupio svoju GTX 680 2GB za 3000 kn, a preostalih 1000 dao sam za Full HD 22cm monitor. Yap, tek u 2013. prelazim s monitora iz 2002. sa 1024×768 na 1980×1024! Opet nisam dobio ništa jer je FX govno i to me frustriralo, ali nas je i natjeralo da naučimo sve o tehnikalijama i steknemo iskustvo. Kad smo se zaposlili, ja i Chono nismo morali puno davati starcima i to nam je omogućilo da stvorimo „The Beast“, moj sadašnji PC: Cooler Master HAF XM, Haswell i7 4770k, NVidia GTX 680 2GB, Asus Maximus VI Hero, Kingston HyperX Blu 16GB 1600Mhz. I od tada si ispunjavam svaku gamersku želju, a sve to zbog Battlefielda 3 koji nas je zadivio i uveo u tu avanturu. Veći dio platoona sam osobno upoznao. Raspalo se sve nakon izlaska Battlefielda 4 koji je razočarao, a i nešto prije kad se ekipa podijelila za ESL i natjecanje i odvojila od onih za casual igranje. Raspao se i Fox izlaskom nove konzole i Battlefielda 4 i sada se svi nostalgično prisjećamo tih lijepih dana. Lijepi dio te priče je i da kada trebam nešto u Puli, Zagrebu, Vinkovcima, Ivankovu, dečki su uvijek dostupni i spremni pomoć.
2013. godine ja, Chono i Nenad odlazimo u Zagreb na koncert Iron Maidena, a tamo nas ko VIP goste ljubazno dočekaju @Fenix i @viper89 . Fenix nas svojim autom odveze od kolodvora do Arene. Koncert završi u 00:00, bus za doma nam je u 6 sati ujutro, a good guy Viper s nama propješači od Arene nazad do kolodvora i tamo ostane do ukrcaja u bus kao da će za to dobit trofej. Sve nam je to Battlefield 3 omogućio i sati zabave koji su mi najljepše i najkorisnije provedeni sati za ekranom u cijeloj „gaming karijeri“.
Sad sam oženjen za najbolju ženu na svijetu koja se ponekad protivi mojoj ljubavi prema videoigrama iako je i sama znala dočekat jutra uz Tekken na PS2. Imam predivnog sina i živimo u ovoj istoj preuređenoj sobi iz koje se Chono odselio. Radim u smjenama i kada sam doma najprije su obiteljske obaveze pa je vremena jako malo za izdvojit. Ovaj post rastežem već 3 dana, ali zato kad sjednem za svoj gaming kutak, koji mi je pravi mali raj, i dalje jednako uživam. Mogu igrat šta želim i kako želim spojen na monitor i TV s wireless kontrolerima, miševima i tipkovnicom. Ovako kada je manje vremena za igranje, to provedeno vrijeme bude još slađe, a kada u loadingu vidim svoj odraz na monitoru ne pitam se više šta radim sa životom, nego me preplavi zadovoljstvo i za to vrijeme maknem sve brige i opustim se. I kada sin naraste, ako ga bude zanimalo, omogućit ću mu PC na kojem će krenut svoju pustolovinu. Nisam fanboy, već mu je kupljen PS3 koji ga čeka za najranije dane kao mene SNES u moje vrijeme.
Nešto novije vrijeme i stara verzija „The Beast“
To je to o Marksmanu. Veći dio ovog teksta sam već napisao i onda se pojavila Flipperova kolumna koja me inspirirala.
Još random o meni je to da sam rođen 11. rujna, u horoskopu sam djevica i to dupla, težim perfekciji, ponekad sa Sheldonovim manirama. Slušam rock, Iron Maiden mi je religija, ali nisam metalac. Ne nosim dugu kosu, starke i sve ostalo. Mrzim cajke i Severinu. Ne vjerujem u Boga. Bojim se brzine i visine. Miran sam, samozatajan i sramežljiv, a kad kap prelije čašu onda sam divljak. Još uvijek rekreativno igram nogomet. Dobar dio kolega igra 1. HNL, Pivarić i ekipa utorkom Ligu Prvaka, a ja Conquest Large na Caspianu. Dok malo financijski ne stanem na noge vratit ću se kickboxu kojeg sam bio počeo trenirat i zaljubio se u taj sport. Ne pijem i ne pušim. Probao sam travu, trava nije droga. Vjerujem u paranormalno i vanzemaljce. Sad sam gladan i 4 ujutro je, pa odoh, dosta je.
Marksmanova jazbina danas
