Donnie Darko
Zašto jednostavno, ako može komplicirano?
Vrlo je vjerojatno da je većina vaših prijatelja u razgovoru oko filmova barem jednom spomenula film Donnie Darko. Je li to bilo u negativnom ili pozitivnom kontekstu, ili pak kao nešto što im je bilo nepojmljivo i nešto što se ne može ocijeniti, irelevantno je, jer su ga spomenuli, sjećaju ga se, i to s razlogom. Donnie Darko nije bio uspješan film te se 2001. kada je izdan nije toliko pričalo o njemu, no kako su godine išle tako je nekako rasla potražnja za filmovima koji se igraju vašim mozgom. Dovoljno je da pogledate bilo koji forum, od našeg do nekog sportskog, i pronaći ćete u filmskim temama potražnju članova za takvim filmovima. Zbog toga se publika vraćala ovom „one-hit wonder“ filmu Richarda Kellyja koji nije napravio ništa dobroga (reći ću čak i ništa uopće) za sedmu umjetnost, izuzev ovoga filma i naravno da je takav razvoj situacije učinio film kultnim. No može li ga taj status automatski učiniti i iznimno kvalitetnim filmom?
Prije nego krenemo u tematiku i radnju samog filma, riješimo prvo tehničko-glumačke stvari. Film, ruku na srce, nije snimljen na neki fantastični način. Naravno, fokus filma nije neka velebna kinematografija i prekrasne scene, no jednako tako ne bi se smjelo događati filmu s poprilično solidnom glumačkom postavom da u nekim situacijama izgleda poput projekta za dramsku akademiju. Ima nekoliko scena koje će vam se itekako urezati u sjećanje i kad vas netko pita da nabrojite 5 scena iz filma nećete imati nikakav problem pri tome, no dobar dio prijelaznih trenutaka između glavnih elemenata priče snimljen je možda čak i preko one stvari. I ne, ne radi se o unikatnom stilu, te ću o tome malo kasnije kada se uhvatim redatelja. Vizualni efekti također nisu neka ludnica, no to se može oprostiti zbog niskoga budžeta i čak bih rekao da je možda i bolje što su takvi kakvi jesu s obzirom da pridonose nelagodnoj atmosferi čitavog filma.
Jake Gyllenhaal je i prije 15 godina znao što radi i za njegovu ulogu imam samo riječi hvale. Radi se o glumcu koji čini bilo koji film boljim, pa je tako i u ovom filmu njegova gluma jedna od istaknutijih stvari, te mislim da su kritičari već tada trebali prepoznati kvalitetu, a ne tek retrospektivnim vraćanjem. Frajer nosi ovaj film sam na svojim leđima, pogotovo ako uzmemo u obzir da ostatak glumačkog ansambla nije bio na toj razini. Usudio bih se reći da su pored Swayzea, Maggie Gyllenhaal i glumaca koji glume Donniejeve roditelje sporedni likovi bili poprilično zaboravljivi, s posebnim naglaskom na Drew Barrymore koja je tada bila ogromna zvijezda. Isto vrijedi i za glumicu koja glumi Donniejevu djevojku kojoj nisam upamtio niti ime (ni glumici ni liku), niti izgled. Tehničko-glumački dio zatvorit će glazbom koja mi je osobno bila fenomenalna, kako originalna glazba skladana za sam film, tako i izbor pjesama koje su se koristile u filmu. “Never Tear Us Apart” od INXS-a vežem uz uvodnu scenu filma još od onda kada sam ga gledao prvi put s 15 godina i pravi je primjer dobrog korištenja popularnih pjesama. Eh, sad kad smo riješili te stvari, idemo na ono što zanima većinu, a to je priča filma.
Ovom filmu kompleksnost priče glavni je adut, no iako se radi o jednom od stvarno zanimljivijih koncepata, osobno mislim da nije sve toliko savršeno koliko se voli prikazati i neka zapažanja su mi drugačija nego li prethodna dva puta kada sam ga gledao. Apsolutno stoji da je to jako dobra stvar jer mu daje ogromne poene u rubrici “vrijednost ponovnog gledanja” i bez obzira sve dobre i loše stvari filma, mislim da je ovo jedan od filmova koji se uistinu može gledati na desetke puta, pa čak i ako svaki sljedeći put nađete nešto što vam ga čini gorim. Opet ste ga pogledali, i opet ste pronašli nešto što niste vidjeli prethodnih devet puta i zbog toga se mora odati poštovanje kreatorima filma. E sad, kada sam spomenuo kreatore filma, moram reći da sam nakon ovog gledanja dobio dojam kao da se redatelju Kellyju više posrećilo, nego li je on imao uopće namjeru napraviti ovakav film. Koncepti s kojima film žonglira jako su teški: paralelni svemiri, putovanje kroz vrijeme, portali i crvotočine, simulirani svemir (u zadnje vrijeme iznimno popularna teorija), mentalna nestabilnost, bog, viša bića. Radi se o ogromnom “melting potu” teorija i suludo je uopće ići u pisanje o tome kad se kroz godine razvilo toliko teorija o radnji filma (ako baš želite, moja najdraža je ova – KLIK!), no ono o čemu mogu pisati je činjenica da se u svemu tome Kelly izgubio.
Otvorena pitanja znaju biti super stvar i ja sam uživao lomiti svoj mladi mozak oko ovog filma pitanjima zašto i kako, no sada sam se pokušao postaviti u neki striktni filmaški položaj i dobio sam dojam kao da su pitanja ovoga filma na kraju otvorena za interpretaciju ne zato jer je redatelj to želio, već zato što više nije znao kuda ide, te je nadodavao twist za twistom, detalj za detaljom, upleo se u svoju vlastitu mrežu i rekao “jebiga, nek ljudi sami zaključuju”. Primjera radi, jedan Lynch, koji je očiti uzor za ovaj film, svoj psihodelični kaos izvršava na kirurški precizan način i zna zašto se događa na ekranu to što se događa. Kelly mi pak djeluje kao osoba koja će prihvatiti jednu od brojnih teorija obožavatelja (možda i najveći razlog kultnog statusa ovog filma) i reći “da, o tome je riječ u filmu”. Nakon ovog gledanja, cijela ta kompleksnost mi je ultimativno djelovala više kao jeftini trik nego li intelektualno postignuće. No, reći ću da me prilikom ovog gledanja emocionalno puno više pogodilo ono što se događa glavnom liku, pa mi se otvorio jedan novi spektar filma u karakterizaciji tog lika, što opet vraća na onu točku kako vrijedi pogledati film još jednom. Također, u nekim zečjim scenama mi je bilo dosta nelagodnije nego li kao mulcu prije 11 godina, dok su mi se još jače i urezali neki citati poput “Why are you wearing that stupid man suit”.
Dati finalni sud putem ocjene ovom filmu poprilično je nezahvalno. Imamo film koji s jedne strane ima sjajnu glavnu ulogu, ali ne toliko pamtljive sporedne uloge. Ima jednu fantastičnu glazbenu podlogu, ali ne toliko sjajan način snimanja te priču oko koje se može voditi na tone i tone debata. Bilo kako bilo, film bi trebao pogledati svatko, jer, evo, i sam sam se osobno iznenadio što sam izvukao ovaj put te što mi se vrtjelo kroz glavu sada, a u kakvom sjećanju mi je film ostao. Danas bih ga možda ocijenio sa 70%, a pred 5 godina s 85%, pa ako želite baš brojke neka to bude raspon, no radi se jednostavno o prevelikom individualnom iskustvu (pa makar film bio produkt slučajnosti) pri kojem ni najveći mrzitelj ovoga filma neće moći reći: “nemoj ovo pogledati”.
NATRAG
