Memories of Murder
Umjetnost je u detaljima.
Inspiracija za film
U razdoblju od 1986. do 1991. godine, u južnokorejskom gradu Hwaseongu dogodio se prvi slučaj serijskih ubojstava. Ukupan broj osumnjičenih osoba iznosio je preko 21,000, a u potrazi za ubojicom sudjelovalo je gotovo 2 milijuna policajaca. Ubojica nikad nije pronađen. Inspiriran ovim događajem, a također i djelomično baziran na predstavi Kima Gwang-rima, “Come to See Me”, “Memories of Murder” doživio je velik uspjeh u Južnoj Koreji, ali i u ostatku svijeta.
Iako je „Memories of Murder“, južnokorejskog režisera Joon-ho Bona („The Host“, „Mother“) na površini film o potjeri serijskog ubojice, u njemu se zapravo krije detaljna eksploracija traumatiziranog južnokorejskog društva pod vojnim režimom 80-ih godina prošlog stoljeća. Za one koji ga promatraju kao običan krimi-triler, ovaj film bit će i dalje odličan, ali bez dubljeg istraživanja propustit će nekoliko njegovih slojeva koji ga upravo čine klasikom kakav je postao, što je i razlog zašto na izlasku nije prošao najbolje kod strane publike. U njegovom slučaju scenarij nije fokusiran na samoga ubojicu, već na međusobne odnose protagonista i njihovo nošenje sa situacijom u kojoj se nalaze, a koje nisu potpuno ni svjesni.
Što predstavlja kukac?
Film započinje nostalgičnim prikazom osunčanog polja riže jednog jesenjeg popodneva. U krupnom planu dječak pomno promatra skakavca ispred sebe, a potom ga uhvati brzim pokretom ruke. Uokolo se djeca bezbrižno igraju dok se iz daljine polako približava traktor. U pozadini svira spokojna glazba, koja sa sobom nosi neku posebnu sjetu i tugu. Straga se vozi podeblji čovjek, s cigaretom u ruci. Djeci koja trče za njim odvrati smiješnom gestom. Već u tom trenutku on postaje jedan od omiljenih lica publike. To je detektiv Park Doo-man, čovjek s ne baš visokim obrazovanjem, koji je ovdje došao iz malog mjesta na poziv stanovnika. Naime, ova mirna lokacija mjesto je monstruoznog zločina.
Farmer silazi s traktora i detektivu pokazuje obližnji jarak. Zavladao je muk. Park se saginje, no primijeti da se ispred njega nalazi onaj isti dječak sa skakavcem, šuti i promatra. Park pogleda u jarak, i prije nego se prikaže ono prema čemu gleda, kamera snima iz dubine jarka – prvo fokusirajući na skakavca, a potom na žrtvu. Radi se o mladoj djevojci, zavezanoj i zadavljenoj, koja se u tom jarku vjerojatno nalazi već nekoliko dana. Iz ovoga kadra već je jasno da se radi o visoko stiliziranom filmu, u kojem režiser lucidno usmjerava pogled publike točno tamo gdje želi te vodi brigu i o najmanjim detaljima, što cijeli svijet čini iznimno živim i stvarnim.
Mora postojati razlog zašto je taj skakavac dobio glavnu riječ u tom djeliću sekunde. Što on predstavlja? Mogli bi ovaj prizor usporediti s kadrom s dječakom. Kod kadra u jarku, gledatelju se na sekundu sugerira da detektiv gleda skakavca, koji se nalazi iza žene. Kad se u obzir uzme kompletan film, dalo bi se diskutirati o tome da je taj skakavac u stvari simbolizirao samog ubojicu, skrivenog u sjeni, stojeći iza svoga plijena. Prvi kadar s dječakom u tom kontekstu mogao bi se protumačiti kao metafora koja opisuje Parkovu specijalnost – dovoljan mu je jedan pogled na osobu da ju pročita kao knjigu – ili barem on tako tvrdi. Obojica su imala isti pogled, no dok je detektivu kukac bio nedostižan poput i ubojice, dječak ga je brzo zgrabio, kao što je i Park kroz film prenaglo osuđivao i napadao krive osumnjičenike koji su mu bili na dohvat ruke. Povezanost između ta dva karaktera također podupire činjenica da je dječak u toj sceni kopirao sve pokrete Park Doo-mana te ponavljao njegove rečenice, a još i više sama sličnost između prvog i zadnjeg kadra filma.
Sjena se nadvila nad prividno mirnim krajolikom te kadar s naslovom filma koji, iako izgleda kao savršena turistička razglednica, više ne potiče tako lijepe osjećaje.
Nedoraslost zadatku
Nakon svega nekoliko minuta od pronalaska ključnog dokaza, preko istoga protrče djeca i provoza se traktor, što pokazuje koliko su svi neorganizirani i nedorasli ovakvome slučaju. Parku i njegovu suradniku, Cho Yong-koou ubrzo se pridruži i smireni detektiv Seo Tae-yoon koji je došao iz Seula pomoći na slučaju. Park i Seo se upoznaju tako što ga Park ulovi kako se obraća nekoj ženi, te ga pretuče i optuži za ubojstvo. Za razliku od Parka i Choa koji probleme rješavaju na „sirov“ način, Tae je visoko obrazovan i smiren čovjek koji hladne glave pristupa zločinu. Za njega “dokumenti nikada ne lažu”.
Detektivi konstantno jure za krivim tragovima, osuđujući pogrešne ljude te kako vrijeme prolazi, a nova umorstva izlaze na vidjelo, svi polako gube nadu. Režiser konstantno ubacuje indirektnu političku kritiku na režim koji je vladao u to vrijeme te na sva nasilja policije nad nedužnim građanima. Tako se ispitivačke metode detektiva sastoje od vezanja i prisiljavanja osumnjičenika da priznaju zločin. Detektivu Chou vojnička čizma dolazi prije riječi, što je i unutarnja šala koja se proteže kroz čitav film. Zaista je urnebesno vidjeti ga kako od nikuda uletava u kadar s „high kick“-om, što je definitivno jedan od najboljih prizora u filmu. Ono što čini pravu dramu, prema tvrdnji samoga režisera, je stavljanje protagonista u situaciju s kojom se nisu u stanju nositi. Nakon što izazov za njih postane prevelik, više im nije toliko bitno naći stvarnog ubojicu, nego počinju postavljati lažne dokaze na mjesta zločina te tražiti od osumnjičenika da odglume čin umorstva, pritom opisujući sve u detalje, u nadi da će im tijekom uživljavanja slučajno izletjeti neka ključna informacija koja nije bila zapisana u skripti. Mala digresija – tu ideju glumljenja stvarnih ubojstava detaljno je razradio Joshua Oppenheimer u svoja dva vrhunska dokumentarna filma „The Act of Killing“ i „The Look of Silence“.
U jednom trenutku postaje jasno kakav je modus operandi ubojice – žrtve su isključivo žene u crvenim haljinama, a umorstva se bez iznimki događaju kišnim danima kako bi se izbrisali svi dokazi, točno u vrijeme kada na radiju svira jedna specifična pjesma. Jedan izvor donosi interesantnu analizu jednog od osumnjičenika koja otvara sasvim novi pogled na njegov lik – naime, u to vrijeme dogodio se masakr u grad Gwangju, tijekom kojeg su vladine vojne snage pobile stotine nedužnih civila. Taj događaj utjecao je na psihu svih koji su bili prisutni. Ono što se treba primijetiti je da je taj čovjek nedavno doselio upravo iz tog mjesta. Crvena je bila boja koju su nosile mnoge žene tijekom masakra, a prilikom istoga je, može se pogoditi – kišilo. S time rečenim, možemo pretpostaviti da je ta osoba bila iznimno istraumatizirana te su spomenuti elementi mogli utjecati na njegove akcije.
Posvećenost detaljima
Količina sitnih detalja koji pobliže opisuju izmučene duše ovih detektiva je ništa manje nego briljantna. Cho uvijek svoju desnu čizmu s kojom se zalijeće u ljude prevuče tkaninom kako im ne bi ostavio ožiljak, detektiv Seo uporno tvrdi da se sva istina može naći u dokumentima (što ga, ironično, kasnije dovodi u situaciju koja mu sruši čitav pogled na svijet koji je do tada imao), njihovog šefa, Shina, može se vidjeti kako mjeri krvni tlak dok pokušava dovesti u red detektive u jednom od mnogobrojnih okršaja zbog sukoba mišljenja, a mlada policajka se trudi iskazati radom na slučaju između posluživanja kavi svojim nadređenima.
Sve se okreće
U svakoj dobroj priči likovi prođu kroz određenu personalnu promjenu, pa je tako i u ovoj. Park, koji je nekoć bio idiot nesvjestan situacije u kojoj se nalazi, pred kraj je postao glas razuma, dok je Seo pravdu pokušao provesti na agresivan način. Cho, koji nikada nije bio osobito mio, izazvao je empatiju nakon što ga je dočekalo nešto što se samo može nazvati zakonom karme. Njegova nesreća ujedno simbolizira i pad nasilničke vlasti. Isto tako se i svijet u filmu izmijenio, započevši s vedrim, sunčanim danom, te se pretvorivši u tmurno i kišno mjesto.
Ljepota kinematografskih tehnika
Nije više ni potrebno posebno hvaliti pojedine elemente, jer su svi jednako sjajni, a takav je slučaj i s kinematografijom, koja je pružila pregršt predivnih kadrova i pokreta kamerom. No, ključna stvar koja se ističe jest nešto što se zove „ensemble staging“. Radi se o tome da u filmu nema puno blizih i krupnih planova pojedinog glumca na kojemu se nalazi fokus u priči, već se sve osobe stavljaju unutar jednog kadra, a ono što se odvija ispred kamere sugerira gledatelju tko ima glavnu ulogu te u kojem trenutku. Bilo to pogledom ili gestikulacijama, fokus je uvijek jasan. Isto tako, film se može pohvaliti vještim korištenjem i do 3 plana, svaki sa svojom pričom, poput jedne scene u restoranu u kojemu se u prvom planu odvijala svađa između dva detektiva, u drugome njihov šef u pijanom stanju te u trećemu, treći detektiv koji hvata neku ženu iza fotelje. Unatoč takvom postavljanju scene i dalje je uvijek savršeno jasno što se odvija na ekranu. Također treba pohvaliti vješto korištenje panoramskog pokreta kamere. U jednoj sceni možemo vidjeti Parka i Choa kako ispituju osumnjičenika, dok u pozadini scene sjedi Seo, zadubljen u svoje papire, jer u tom trenutku on nije bitan za radnju. Kada scenarij traži fokus na samo jednoga od detektiva i osumnjičenika, kamera se gotovo neprimjetno pomakne tako da kadrira samo njih.
Montaža kao oblik komunikacije s gledateljem
Montaža je najbolja kada je nevidljiva, no ponekad je stilizirano i uočljivo rezanje kadrova potrebno da bi ju se dovelo na višu razinu. Zanimljivo je primijetiti kako je nekoliko puta meso na žaru dovedeno u jukstapoziciju s prethodnim kadrovima koji su izazivali odbojnost. Kao da se željelo opisati čovjeka na praiskonski način, govoreći kako on nije ništa više nego obična nakupina mesa. Isto tako je zanimljivo korištenje jedne tehnike gdje osoba započne rečenicu u jednom kadru te istu misao dovršava u drugom kadru. U svakom slučaju, montažer je napravio fantastičan posao.
Ritam i dinamika
Jedna od najboljih stvari ovoga filma nevjerojatno je dobar tajming radnje. Kad se sprema neki intenzivan događaj, uvijek na nekoliko sekundi zavlada zatišje i svi se pokreti uspore – da bi nakon točno toliko vremena koje je potrebno da se u gledatelju pobudi gotovo neizdrživo očekivanje sljedeće reakcije pozadinska glazba zasvirala punom snagom i nastao kaos. Ovako ekspertno poigravanje s publikom rijetko tko može izvesti. Redatelj kao da se igra s gledateljem, vuče ga i gura malo na jednu, pa malo na drugu stranu, navodi ga na pogrešne zaključke i budi lažna nadanja, što se jako dobro moglo doživjeti u jednoj od posljednjih, emocijama nabijenih scena u tunelu.
Stvoren da zadovolji sve ukuse
Za “Memories of Murder” ne može se reći da pripada samo jednoj kategoriji jer je film prožet elementima različitih žanrova. Od satiričnih momenata za povremeno razbijanje negative (a kojih je bilo poprilično u prvom dijelu filma), preko akcijski nabijenih scena majstorske koreografije (poput sekvence trčanja za čovjekom kroz male uličice) do jedne scene koja je žanrovski najbliža hororu, ovaj film ima ponešto za svakoga.
Teško je pronaći neke veće mane kad se radi o filmu ovakvog ranga, no jedna scena s nadolazećim vlakom i jednom, u tom trenutku ključnom osobom, možda i nije bila idealna. Sve je to djelovalo više kao jeftin pokušaj naglog skretanja priče u drugom smjeru, što se moglo izvesti i na bolji način. Također, film je u par navrata koristio usporene kretnje koje nisu toliko smetale, no jednom se i s time ipak pretjeralo. Jedna sitnica koja će možda zasmetati nekima jest trajanje filma, koje iznosi preko 2 sata. Onima koji nisu naviknuti na malo sporiji tempo možda neće sjesti najbolje, ali to ne znači da mu se ne mora dati šansu. Dakle, uglavnom sitnice.
Doživotno sjećanje
Završetak filma budi neviđene trnce kad jedan prizor sumira svu nevinost koja je došla u kontakt s ubojstvima, kao i neefikasnost cjelokupne istrage. Detektiva, kao i gledatelje, podsjeća se da ih sjećanja na umorstva nikada neće napustiti, kao ni sjećanja na nasilno razdoblje koje je obilježilo cijelu jednu generaciju. Nemojte ga propustiti.
NATRAG
