Sretan rođendan, Ridley Scott!
Povodom 79. rođendana velikog režisera Ridleyja Scotta originalna postava Otimača odlučila vam je ukratko pokazati svoje dojmove o tri njegova filma koja su izglasali forumaši. Tako su od ogromnog broja priznatih filmova poput Aliena, Blade Runnera i sličnih, na kraju izglasani biografski American Gangster, nešto drugačiji Legend i ratni film Black Hawk Down. Kako su se otimači snašli s navedenim filmovima provjerite u članku.
American Gangster – CroZac_Drake
Klasična mafijaška priča umotana u ipak nešto drugačije ruho.
„American Gangster“ vizija je Ridleyja Scotta na jednu od slagalica koje čine povijest mafijaške organizacije u SAD-u, a kako ona funkcionira u moru ostalih, pitanje je koje si je svatko postavio prije gledanja ovog filma.
Ono što odmah iskače visoka je produkcija koja ovaj film odmah lansira u orbitu onih najvećih poput Kuma ili Goodfellasa, ali svojom konstrukcijom ovaj se film ipak nešto razlikuje od navedenih. Nekome će to biti plus, dok će drugi pronaći svoje preferencije u načinu na koji to rade drugi.
Radi se o još jednoj biografskoj priči koje su dokazano u ovom teritoriju uobičajeno i one najbolje, a „American Gangster“ nam u svoja nešto manje od tri sata trajanja pruža dvije priče. Onu Franka Lucasa koja prati njegov uspon i pad kao čelnika jedne od mafijaških organizacija te priču Richieja Robertsa, detektiva koji se pokušava oduprijeti svim porocima koje taj život stavlja pred njega, a pri tome i radi na rušenju mafijaškog, ali i policijskog podzemlja. Upravo tu leži i potencijalno najveći problem ovog filma. Mene osobno i nije previše zasmetao, ali ne mogu reći ništa onima koji smatraju kako ovakav način u kojem pratimo dvije priče na trenutke ispada nedovoljno konkretan, odnosno ne pruža nam kompletnu sliku ni jednog od likova. Upravo tu filmovi poput „Goodfellasa“ pronalaze savršenu ravnotežu i odlučno se orijentiraju na jednu priču. Kažem, osobno i nisam imao toliko problem s ovakvim načinom prezentiranja priče, ponajviše zbog odličnih izvedbi Denzela Washingtona i Russella Crowea koji vam jednostavno osvajaju pažnju i preusmjeravaju je na one vidljivo bolje strane filma. Valja i pohvaliti Josha Brolina u ulozi korumpiranog policajca kojem slične uloge očito leže.
Zbog već navedenog trajanja, film vam ni na trenutke neće dosaditi, bar ne ako volite ovakve priče. Dinamičnost priče koju nude dva lika rezultiraju konstantnim događanjima na ekranu pa ćete tako u jednom trenutku pratiti radnju u Vijetnamu, a već nekoliko sekundi kasnije naći ćete se ponovo na ulicama New Yorka. Upravo u tom New Yorku još jednom leži jedna od boljih strani filma. Atmosfera grada u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća dočarana je izvrsno, a dobra glazbena podloga i ulice koje odišu životom još jednom dokazuju kako postoji nešto uistinu posebno u tom gradu. Od prljavih ulica pa do raskošnih barova, sve je moguće u tom gradu, a prisutnost zajednice ljudi dodatno upotpunjuje čitavu sliku.
Valja pohvaliti režisera i scenariste koji su uspjeli ispričati neke veće dijelove priče kroz vrlo malo scena pa je tako gotovo čitav pozadinski dio organizacije ispričan kroz članove Frankove obitelji, ali i preko priče Richieja. Unatoč tome, neki dijelovi čini se kao da fale, što je rezultat već navedene podjele filma na dvije priče, a osobno se ne bih žalio da je film trajao još kojih pola sata duže.
Ovaj vam film neće ponuditi neviđenu priču, ali će je prezentirati na svoj način, a odličnom režijom i glumom glavnih protagonista pokazat će kako ima šanse u ringu s velikanima žanra. I da, jesam li spomenuo odličnu atmosferu New Yorka?
Legend – Blade
Nakon The Duellista, Aliena i Blade Runnera, četvrtim dugometražnim filmom u svojoj karijeri je Ridley Scott odlučio pristupiti nečemu poprilično drugačijem po njegov tadašnji opus, čistoj bajkovitoj fantaziji. Legend je danas, 31 godinu kasnije, možda teško shvatiti ozbiljno, no činjenica je da je nevjerojatno da i nakon toliko vremena film pruža poprilično impresivno audiovizualno iskustvo.
Razlog zbog kojeg navodim da ga je teško shvatiti ozbiljno je taj što je Legend u principu kombinacija i prerada svih mogućih bajki i fantastičnih priča koje se moglo pročitati ili vidjeti. To se na neki način osjetilo već u godini u kojoj je izašao, ali još se više osjeti kada imate na umu koliko ste u zadnjih 10-15 godina pogledali filmova kao što su LOTR, Harry Potter i slično. Naravno, pri gledanju se treba od toga distancirati, no neće to svakome biti lako.
Ono što Legend ima, a što danas mnogi filmovi nemaju unatoč svoj sili tehničkih noviteta, je jedan od najboljih radova u smislu produkcijskog dizajna, set dizajna i šminke, usudio bih se reći u povijesti žanra. Kostimografija i šminka je toliko savršena i toliko detaljna i prečesto sam tijekom filma pomislio: „jebote koliko kila šminke su imali ovi ljudi na glavi“. Ona poznata krilatica „Every frame a painting“ se može itekako iskoristiti ovdje jer je stvarno svaka scena izgledala kao da ju je netko otrgnuo iz neke bajkovite fantasy knjige i prebacio na ekran. Osobno mi je nevjerojatno kako je ovaj film izgubio u utrci za Oscara za najbolju šminku. Koliko god je i pobjednik, „The Fly“, bio jak u tom sektoru, ovaj rad je meni nešto potpuno drugo.
Što se tiče glumačkih snaga, zgodno je vidjeti mladoga Toma Cruisea u ulozi glavnog junaka, ponajviše iz razloga jer je posvećenost vizualima toliko velika da vam se ponekad čini da je apsolutno nebitno tko igra koju ulogu u filmu, no kada vidite Toma ipak vam se rađa neki osjećaj zadovoljstva što je upravo on glavni lik. Ono što ipak apsolutno krade čitavi film je Tim Curry u ulozi Darknessa. Kao prvo, dizajn lika je ono čemu bi svaka osoba koja se bavi šminkom i kostimografijom trebala težiti, dok kao drugo, Curry svaku riječ i svaki pokret izvodi maestralno. Savršeno postignuta kombinacija strahopoštovanja, osjećaja prijetnje te seksualnosti uz navedenu masku čini ovaj lik perverzno dobrim. Pohvale idu i za sve ostale glumce, pogotovo za one koji su poput Curryja morali na sebi tegliti tonu šminke, a pri tome napravili sjajan posao.
Problem Legenda je nažalost što je film poprilično kaotičan i pomalo se gubi u priči koja je poprilično jednostavna. Radi se o klasičnoj borbi dobra protiv zla, tj. svjetla protiv tame, no u prvih pola sata su stvari na ekranu nekako konfuzne, motivacije i potezi likova neobjašnjivi, i tek nakon što prođe negdje polovica filma se te stvari stabiliziraju. Tako da iako ide priča od točke A do točke B, u tom pravocrtnom kretanju sam se dosta puta u početnih pola sata pitao: „ok… zašto ti radiš to što radiš ?“.
U konačnici, Legend je jedna vizualno perfektna bajka koja je poduprijeta i veličanstvenom glazbenom kompozicijom (bilo da se odlučite na Director’s Cut ili Original, obje kompozicije su vrhunske i pamtljive), s nizom simpatičnih uloga, i s jednom monumentalnom. Šteta je što pored toliko bolesno dobrog vizualnog identiteta, sjajnog glazbenog izričaja i jako dobre, u slučaju Curryja, i odlične glume, nije ispričana tek malo fluidnija i koncentriranija priča. Bilo kako bilo, da moram nekoga upoznavati sa svijetom fantasyja i da nikad nije čuo za jednoroge, gobline i slično, ovaj film bi bio možda i idealan početak.
75%
Black Hawk Down – ELECTRONICUS
Snimljen prema istinitom događaju i baziran na istoimenoj knjizi Marka Bowdena, „Black Hawk Down“ (hrv. „Pad Crnog jastreba“) prati skupinu američkih vojnika čija se naočigled jednostavna misija (poznata kao „Operacija Gotička zmija“) pretvorila u pravu katastrofu nakon što su pala dva MH-60L Black Hawk helikoptera, a pješadija je odmah pri iskrcavanju bila okružena tisućama krvožednih Somalijaca.
Operacija koja je trebala biti humanitarističkog karaktera, za cilj je imala zatočavanje dvaju vrhovnih poručnika somalijskog ratnog gospodara Mohameda Farraha Aidida, optuženog za organizaciju krađe humanitarne pomoći, tako još više tjerajući svoj narod u glad i neimaštinu. U operaciji je sudjelovalo preko 100 pripadnika Rangera i Delta Force tima, a poginulo je njih 18, dok je još 70 ranjeno. Somalijske smrti brojale su se u stotinama.
Ono po čemu se „Black Hawk Down“ izdvaja od drugih ratnih filmova jest gotovo potpun izostanak klišej scena (iako su scenaristi ipak morali ugurati njih par) i američke propagande poput „epskih“ herojskih monologa, vijorenja američke zastave i lažnih emotivnih scena među vojnicima. Prvih pola sata još može odati dojam da se radi o filmu takvog tipa, pokušavajući gledatelja malo upoznati s njegovim akterima kroz plitke scene druženja u bazi, dok je sama politička i povijesna pozadinska priča na samom početku iznesena putem teksta u pratnji potresnih prizora umirućih Somalijaca, no jednom kad se vojska uputi u Mogadishu, Scott prebacuje u višu brzinu i praktički do kraja filma imamo prilike svjedočiti čistoj akciji i svoj surovosti tog događaja.
Gledajući ga iz tehničkog aspekta, ovaj film praktički je savršen. Rijetko tko može postignuti takvu uvjerljivu atmosferu kao Ridley Scott. Dima i prašine ima napretek, sivo-zelena fotografija pruža raskoš nevjerojatnih prizora , dok se u pozadini stalno može čuti zujanje metaka, ispadanje čahura, jezivi krici palih vojnika i glasno zujanje propelera iznad površine. Kako se može i očekivati od ovakvog filma, ima i dosta prilično gadnih prizora koji mogu izazvati dizanje želuca. Sve to zaokruženo je poznatom glazbenom podlogom Hansa Zimmera, koju je ponekad i teško primijetiti jer biva potisnuta u stražnji plan od silne buke, no ona je uvijek prisutna, bilo u obliku zavijajuće električne gitare ili bubnjeva koji pumpaju atmosferu ujednačenim ritmom, a kroz čitav film isprepliću se nativni zvuci iz tih krajeva s finijim orkestralnim tonovima koji jasno simboliziraju herojstvo i organiziranost američke vojske.
Prilično je jasno da je cilj filma bio što vjernije prikazati što se dogodilo tog dana na bojištu, bez velikih izmjena stvarne radnje da bi se poboljšala dramaturgija. Ne postoje jasno definirani glavni likovi, već su sve ličnosti podjednako važne, no njihova karakterizacija nije bila izražena. Nažalost, mana tog pristupa je u tome što likovi prolaze preko ekrana jedan za drugim i ne ostvaruju veliku emotivnu povezanost s gledateljem, iako se mora priznati da su glumci kojima su te uloge pripale uspjeli iz likova izvući i više nego što je to scenarij propisao.
No, jedini veći problem ovog filma je taj što je somalijska strana potpuno ostala u sjeni. Izuzev par kadrova u kojima i oni pokazuju neke emocije, somalijski vojnici više nalikuju roju bijesnih insekata koji konstantno naviru u grad nego ljudima od krvi i mesa. Farrah Aidid, koji je u stvari antagonist u ovoj priči, gotovo da nije ni postojao.
Nekoliko manjih problema na stranu, jedno je sigurno, a to je da je Ridley Scott majstor svog zanata i s ovim filmom ostvario je jedno od najboljih uprizorenja stvarnog rata kojeg je publika imala priliku vidjeti na ekranima. Fokusom na događaje na bojištu prikazao je realnu stvarnost i patnje vojnika, pritom od njih ne stvarajući bajkovita uprizorenja heroja ili antiheroja, nego ih prikazujući onim što jesu. Prizori poput vojnika koji mirno gleda razjarene protivnike kako trče prema njemu i zapovjednika koji po podu briše krv svojih podređenih, dugo ostaju u sjećanju, a budući da ih takvih ima puno, „Black Hawk Down“ svakako vrijedi pogledati.
