Na božićnu večer zavaljajte se u svoje fotelje i uživajte u božićnim filmovima. Ako ne znate što biste gledali, možda vam upravo pomogne nova epizoda Otimača.
Božićno vrijeme jedno je od onih koje je inspiriralo mnoge filmske uratke, a iako su oni zadnjih godina sve lošiji i lošiji, bacimo li pogled u nešto davnija vremena lako ćemo pronaći mnogo klasika. Od animiranih, obiteljskih pa sve do akcijskih i horor filmova, božićna tematika provlači se kroz bezbroj žanrova. Izbacimo li vječne klasike poput “Home Alone” i sličnih filmova, izabiranje prigodnog božićnog filma može biti težak posao.
Ipak, uspjeli smo, a sada vam donosimo recenzije tri prilično različita filma od kojih je prvi bizarna akcijska komedija “Kiss Kiss Bang Bang” smještena na ulice božićnog LA-ja, drugi animirani fantasy “The Nightmare Before Christmas” u kojem će se sukobiti Noć vještica i Božić, a treći fantasy horor “Rare Exports” koji će nam otkriti pravu tajnu Božića.
Kiss Kiss Bang Bang – CroZac_Drake
Old school akcija, noir i sprdanje s Hollywoodom… trebate li išta više?
Shane Black, jedno je od imena koja su duboko obilježila scenu akcijskih komedija, ponajviše onih buddy cop vrste. Pisac iza legendarnog serijala „Lethal Weapon“ i filmova poput „The Last Boy Scout“ te „The Nice Guys“ recept je za dobru dozu zabave, a ništa drugačije nije ni s filmom „Kiss Kiss Bang Bang“.
Ono što se možda pitate, od kud ovo pod sekcijom božićnih filmova? Jednostavno, film se odvija za vrijeme Božića, a sam kostim koji nosi Michelle Monaghan dovoljan je da ga ubacimo na listu. Nešto kao i „Die Hard“ za kojeg će mnogi reći kako se radi o ultimativnom božićnom filmu.
„Kiss Kiss Bang Bang“ kombinacija je različitih žanrova, pa tako ima izražene elemente akcijske komedije, ali i film noira te dakako dozu misterije koja dolazi sa slučajem nerazriješenog ubojstva. Sama struktura filma prilično je uvrnuta, pa tako imamo Roberta Downeyja Jr.-a koji je glavni lik, ali ujedno i narator samog filma. Upravo tu dolazi uvrnuti dio, pa je film tako strukturiran kao da vam prijatelj pokušava ispričati priču, a pri tome naravno često griješi i vraća se naprijed-nazad između određenih sekvenci. Prilično dobar štih ako mene pitate. Također, u određenim trenucima dolazi do probijanja četvrtog zida što naravno diže humor na sasvim novu razinu.
Bez pardona ćete zaključiti kako ovaj film zapravo ismijava starije holivudske filmove i koncept Hollywooda kao takvog općenito. Tako je sama priča hrpa klišeja koji će se naravno spojiti u nešto više i na kraju dovesti do tipičnog razrješenja. Ono što je kao takvu izdvaja iz gomile je samosvjesnost koju posjeduje, pa tako ni u jednom trenutku nemate dojam kao da je ona produkt neke slučajnosti, već je svaki njen dio pomno razrađen i doveden do vrhunca. Misteriozno ubojstvo spojit će stare prijatelje i privatnog detektiva, a apsolutno ništa više od ove kratke rečenice nije vam potrebno prije gledanja filma. Pola njegova šarma leži upravo u uspostavi same priče i bizarnim situacijama koje dovode do okosnice filma.
Humor je itekako prisutan u filmu. U većini situacija pogađa, a posebno će se svidjeti ljudima koji vole crni humor. Akcijske scene još su jedan over the top segment, ali izrazit su užitak za gledanje. Odlična postava glumaca poput već spomenutih RDJ-a i Michelle Monaghan te Vala Kilmera pružit će vam dobru zabavu, ali i poneki sexy time. Svaki je lik zapravo mala sprdnja s arhetipovima likova zlatnog doba Hollywooda, gotovo i karikatura. Ono najbitnije, sve to pretače se uspješno u cjelinu, a pridodate li tome odličnu atmosferu, imate sve potrebno za dobru akcijsku komediju.
Ako vam dosad nije jasno, radi se o iznimno meta filmu, zapravo suptilnoj parodiji na filmove zlatnog doba Hollywooda koju uspješno pretače na ekran. Zamislite ga kao ovogodišnje „The Nice Guyse“ na steroidima. Sve što vam nudi taj film ponudit će vam i ovaj, samo mnogo izraženije i više in your face. Jedino što će potencijalno odbiti neke ljude struktura je filma, koja nekima vjerojatno neće odgovarati. Nikako se ne radi o najboljem filmu u žanru, ali svakako o obaveznom štivu za sve ljubitelje akcijskih komedija.
The Nightmare Before Christmas – Blade
I jezivi Božić može biti zabavan Božić.
Ova recenzija neće biti nešto stručna, iz jednostavnog razloga, jer sam ovaj film pogledao bezbroj puta, i svaki put mu se mogu vratiti, pogotovo u ovaj blagdanski period. Naravno, može ga se gledati i za Noć Vještica, može ga se, uostalom, gledati kad god, ali iako nije tipični tradicionalni božićni film, ima nešto u tom konceptu „najbolje iz dva svijeta“ što me natjera da ga pogledam upravo u ovom godišnjem razdoblju.
Naziv filma je Tim Burton’s Nightmare Before Christmas, no mislim da je već opće poznato da Burton nije režiser ovoga filma. Režiju potpisuje Henry Selick, čovjek koji nema previše materijala pod svojim imenom (Monkeybone, Coraline, James and The Giant Peach), ali je zato u potpunosti uspio prenijeti Burtonovu priču na ekran na način na koji bi baš tadašnji Burton (a ne ovaj ispodprosječni danas) to napravio. No, po meni čovjek kojem treba još veće zasluge pripisati za uspjeh ovoga filma je Danny Elfman koji ne samo da je skladao glazbu za film i napisao tekstove za pjesme, već je dobar dio njih i otpjevao, a upravo je pjesma ono što čini možda i najbolji segment ovoga filma.
Ako netko slučajno ne zna, The Nightmare Before Christmas je stop motion animirani film u kojem Jack Skellington, kralj Halloween Towna, zaluta u Christmas Townu, i s obzirom da mu se jako svidi, pokušava dovesti Božić u svoj grad na zaprepaštenje svojih mještana. Dođe tu i do otmice Djeda Mraza, borbe s Oogie Boogiem i ostalog, no zaista, s obzirom da se radi o filmu od sat vremena i nekih 15 minuta, bilo bi neprimjereno da išta više odam ukoliko netko nije pogledao. Dovoljno je reći samo da se radi o mračnom humorističnom animiranom filmu s jakim elementima mjuzikla, ali koji i u tom „dark fantasyju“ nalazi mjesta za svjetlije teme. S obzirom da smo već spomenuli Jacka, valja napomenuti da su i svi ostali likovi portretirani maltene savršeno. Bilo da se radi o Sally, Mayoru, Locku, Shocku i Barrelu, ili pak meni osobno najdražem animiranom zlikovcu, Oogie Boogieu.
Priča i koncept su poprilično originalni, čak i danas, i otišao bih toliko daleko da bi neke elemente usporedio čak i s filmom „Lost in Translation“. Unatoč tome što je su stil, animacija i pjesma glavni aduti filma, priča je uistinu dovoljno kompleksna i emotivna za animirani film. Borba s dosadnom rutinom, otkrivanje novoga, nerazumijevanje okoline, sve su to stvari s kojima je ovaj film prožet i bavi se s tim pitanjima iznenađujuće kvalitetno. Kada smo već naveli stil, treba reći da su, bez obzira na visokokvalitetnu priču i navedene teme u filmu, animacija i dizajn pravo malo remek-djelo. Ne razbacujem se olako s tom riječi, već uistinu mislim da se radi o animiranom vizualnom spektaklu koji i dan danas može s pravom držati tu titulu. Kad uz to nadodamo fantastične i iznimno zarazne pjesme kao što su „What’s This ?“, „This is Halloween“ i ostale, teško je dati slabiji epitet od audiovizualnog spektakla.
Na kraju se, s obzirom da je tema već božićna, postavlja pitanje – zašto baš ovo gledati za Božić? Budući da se Božić danas smatra univerzalnim blagdanom, i da ga slave ljudi neovisno o vjeri, i da se ne radi samo o katoličkom slavlju rođenja Isusa, već o slavlju ljubavi, veselja i različitosti, upravo nas tome na neki način i uči ovaj film. Možemo biti kostur, vrag, imati bundevu na glavi ili nešto treće, ali kakvi god da jesmo, Božić uvijek možemo slaviti.
Rare Exports – ELECTRONICUS
„Coca-Cola djed Mraz je samo obmana.“
Djed Božićnjak – simbol Božića izrastao iz tradicija povezanih s likom sv. Nikole (4. st.), svoj je prepoznatljiv izgled po kojem ga danas poznajemo – crveni kaput s bijelim krznom, duga sijeda brada, podeblja figura i nasmijano lice – dobio tek 1881. godine, u ilustraciji Thomasa Nasta, nazvanoj „Merry Old Santa“. Prvi prikaz djeda Božićnjaka na filmu seže u davnu 1898. godinu, gdje ga u kratkom filmu Georgea Alberta Smitha, „Santa Claus“, možemo vidjeti kako kroz dimnjak ulazi u jedan dom i darovima ispunjava čarape. Njegov izgled od tada je ostao nepromijenjen, a u međuvremenu je postao i marketinška ikona Coca-Cola branda.
No, djed Božićnjak nije uvijek bio tako dobroćudan. Poznat kao „Joulupukki“, što bi u engleskom prijevodu značilo „Yule Goat“, u Finskoj je on predstavljao kreaturu između čovjeka i jarca koja bi kažnjavala zločestu djecu. Bio je to plod mnogih germanskih kultura, kojem su se na paganskim festivalima prilagale žrtve, a bio je povezan i s bogom Thorom. Na našim prostorima slična obilježja možemo vidjeti kod Krampusa, pomagača sv. Nikole.
Finski režiser Jalmari Helander tako je u filmu „Rare Exports: A Christmas Tale“ istražio drukčiji prikaz svima nam dragog djedice. Film je nastao kao svojevrsni prequel kratkometražnim filmovima istog režisera: „Rare Exports Inc.“ iz 2003. godine, koji je predstavio veoma originalan pogled na ovu materiju – skupina lovaca lovi divlje djedove Božićnjake po šumi te ih potom uči i trenira kako bi ih jednoga dana mogli prodavati po svijetu, te „Rare Exports: The Official Safety Instructions“ iz 2005., gdje je Helander istražio njihovu mračniju stranu. „Rare Exports: A Christmas Tale“ uzima ovu intrigantnu ideju i uz dozu humora i misterije provlači crtu horora te sve pakira u jednu prilično zabavnu akcijsku avanturu za sve uzraste iznad 13 godina.
Na vrhu planine Korvantuturi, poznatoj kao utočište djeda Božićnjaka i njegovih marljivih vilenjaka, pojavila se golema rupa duboka 486 metara. Nitko iz obližnjeg mjesta toga nije ni svjestan, osim dvojice dječaka koja su se tamo slučajno našla. Nepoznata organizacija predvođena misterioznim starim bogatašem pronašla je počivalište Joulupukkija, čudovišta kojega su ljudi prije mnogo stoljeća namamili u jezero koje se potom zaledilo te su ga onda u kocki leda zatočili negdje u dubini planine, na mjestu iz kojega se nikada više ne bi mogao izvući. Motivacija za iskapanjem Joulupukkija nije u potpunosti jasna, no otapanje njegovog ledenog zatvora započelo je niz neobjašnjivih pojava, uključujući smrt čitavog stada sobova i iznenadne nestanke djece. Ovakav uvod pomalo podsjeća na film „The Thing“ te sada naši protagonisti imaju za zadatak pronaći uzrok ove situacije. Lik koji predvodi radnju je mali Pietari, koji bezuspješno pokušava objasniti odraslima o čemu se radi – no kako to obično biva – nitko ga ne doživljava ozbiljno.
Film ne pokazuje naznake da se radi o parodiji, ali sebe i ne smatra preozbiljnim. Radi se o jednom poprilično lako probabljivom komadu celuloida koji od gledatelja ne traži puno razmišljanja. To dokazuje i činjenica da, nažalost, radnja nije naročito duboka, a razvoj likova je gotovo nepostojeći, no ono što film pruža jest prvenstveno dobra zabava ispunjena misterijom. Ipak, njegov koncept, još od prvog kratkometražnog uratka, imao je ogroman potencijal koji je trebao biti bolje iskorišten. Siromašnih 80-ak minuta za ovakvu priču jednostavno nije bilo dovoljno, dok se neke scene s Joulupukkijem, vjerojatno zbog budžeta, nisu mogle ostvariti bez korištenja CGI-a što je ostavilo gorak okus u ustima. Jer, iako se radi o tipu filma koji više govori nego pokazuje, možda je ovaj put ipak nedostajalo malo više holivudskog duha, s obzirom da scena koja je trebala biti vrhunac radnje nije ispunila očekivanja koja su se postepeno povećavala kako se priča razvijala (sjetimo se Godzille iz 2014. godine).
Iako neki ovaj film nazivaju i blagdanskim hororom, svega nekoliko srednje zastrašujućih scena nije dovoljno da se smatra istime. Unatoč tome, predivna kinematografija sa svojim hladnim plavim tonovima, u paru s bombastičnom zvučnom pozadinom, uspješno stvara osjećaj napetosti koji se vuče do samog kraja filma. Glumci su iz svojih siromašno napisanih likova izvukli najbolje što su mogli, a Pietari je zasigurno bio najbolji član ove postave.
„Rare Exports: A Christmas Tale“ tako je ispao jedan jako zanimljiv, a prvenstveno originalan obiteljski film koji bi mogao postati i mali kultni klasik, idealan za gledanje u blagdansko vrijeme, ali i film koji je mogao više. Na stranu ovih nekoliko negativnih stvari, radi se o filmu koji je jako dobro prošao kod publike i koji će zasigurno pružiti dobro iskustvo svakome tko mu da priliku. Ako ste zasićeni konstantnim repriziranjima starih klasika te ovaj film još niste pogledali – ne duljite i bacajte se na gledanje.
