Hit s PlayStation jedinice zaigran je s malim zakašnjenjem na PlayStationu 4.
Davne 1997. imali smo priliku odigrati jedan od najboljih JRPG-ova ikada. Navodno. Nekim čudom sam uspio kompletno propustiti ovu igretinu (navodno) te čak ni u kasnijim pokušajima nisam uspio završiti igru. Prvi disk nekako bih odigrao, ali nikad ne bih dovršio cijelu igru. Ne zbog neke mane koju je igra imala, već mi jednostavno nije toliko legla da ju odigram do kraja.
Pred kraj prošle godine na scenu stupa Sony sa politikom reizdavanja svojih klasika za PlayStation 4 s mrvicu ljepšom grafikom (čitaj: zaobljeniji pikseli) i implementacijom super važnih trofeja. Uz super važne trofeje postoji još i važnija presveta platina. Ovo potonje je napokon bio dovoljno jak poticaj da se suočim sa svojom sramotom da kao veliki ljubitelj JRPG žanra imam Final Fantasy VII na listi neodigranih igara. Baš me može sram biti.
Kupim, skinem, instaliram i krenem s igranjem. Isprintam si čak i vodič za trofeje te mi isti izmami osmjeh na lice jer trofeji uopće nisu teški. Za razliku od nekih igara s polu-retardiranim trofejima, Final Fantasy VII ima odlično složenu listu koje ne zahtjeva puno od igrača. Odigraj igru, skupi sve Limit Breakove, pronađi Yuffie i Vincenta, napravi ovo-ono, ma laganica. Jedini donekle naporni trofej bio je paziti na odabire u razgovorima kako bi odnos Clouda bio najbolji s Barretom i kako bi ga Barret pozvao na „spoj“ u Golden Sauceru. Skupljanje 99 milijuna Gila te nekog lika dovesti do maksimalnog levela i nije toliko teško iako je mrvicu naporno. Najdosadnije i najnapornije je farmanje AP bodova kako bi željena materija postala Master materija.
No, dobro, kakva je igra nakon 19 godina? Pa… Ista kao prije. Pikseli su sitno zaobljeni te igra ne izgleda baš TOLIKO staro iako je jasno vide godine. Srećom pa je igra lijepo ostarila, kao i vino, što je starija, to je bolja. To je manje-više to od promjena. Najveća razlika je što je SquareSoft, pardon, Square Enix uz igru implementirao i mali dodatak u vidu cheatova. Pritiskom na L3, R3 te obje istovremeno pokreće se God Mod (Limit Break je uvijek pun te se zdravlje konstantno regenerira), utrostručena brzina (vrlo zgodno u dosadnim i napornim borbama te prilikom putovanja s jednog kraja mape na drugi) te izbjegavanje random borbi (vrhunska opcija kada se želi u miru proći određeni dio mape bez ponekad vrlo napornih random borbi). Vrlo zgodno i nadasve prikladno.
I kakva mi je na kraju bila igra? Je li ispunila očekivanja jednog od najboljih JRPG-ova ikad? Pa i ne baš, iskreno… Priča je čisti klišej, možda čak i jedna od lošijih u Final Fantasy svijetu. Likovi su površno profilirani bez neke dubine i „povijesti“. Iako se kroz igru donekle objašnjava odnos Clouda i Tife te Sephirota, ostala su mi neka neobjašnjena pitanja i nesložene kockice. Da sam igru odigrao 1997. godine ili možda koju godinu kasnije, vjerojatno bi mi bila puno bolja. Ovako je, nažalost, samo prosjek. Ono što mi je ipak bilo vrhunsko su materije i odlično složene mogućnosti kombiniranja istih. Zahvaljujući tome Emerald i Ruby Weaphon razbio sam kao beba zvečku (Magic Counter + Knights of the Round) te su te „ultra teške“ borbe bile mačji kašalj.
Final Fantasy VII u reizdanju za PlayStation 4 odlična je prilika svakome tko je propustio ovu igru da nadoknadi propušteno ili se podsjeti odigranog, skupi divnu retro platinu and that’s it. Ništa više niti ništa manje.
