Fly me to the moon and let me play among the stars.
Prije točno deset godina, jedan od dizajnera sa uvijek originalnim idejama Hideki Kamiya (pod čijom direkcijom su se radili naslovi kao Resident Evil 2, Devil May Cry, Viewtiful Joe i Okami) počeo je rad na novoj igri za koju je kao glavni lik odabrao modernu vješticu sa naočalama, istovremeno tajanstvenu i inteligentnu kao i borbeno vrlo sposobnu. Ponajviše inspiriran akcijskim stilom vlastitog Devil May Cryja, Kamiyjino novo čedo (i prvo koje radi unutar studija PlatinumGames) dolazi najprije u Japan u drugoj polovici 2009. godine za PS3 i X360 te početkom 2010. u Americi i Europi. PlatinumGames je zapravo radio samo verziju za X360 dok je port za PS3 obavio Segin interni studio s nešto lošijom tehničkom izvedbom. Novo akcijsko djelo je dočekano s velikim interesom, a japanski časopis Famitsu ga je počastio maksimalnom ocjenom. To je bio maleni nagovještaj da je Kamiya opet stvorio nešto sasvim posebno. Nakon još malo (ne)strpljivog čekanja, u siječnju 2010. godine zapadnjački igrači konačno dobivaju priliku zaigrati avanturu nove gaming heroine.
“Oh my… That was bloody amazing.”
…Bayonettina je rečenica koju izgovori nakon što se prvi put pretvori u panteru, a upravo ona je najbolji opis igre po njezinom završetku. Naime, famozna vještica posjeduje iznimne borbene vještine kojima bi i sam Dante pozavidio. Bayonetta donosi bogat sustav borbe u kombinaciji hladnih i vatrenih oružja, pa ćemo tako vitlati pištoljima, mačevima, shotgunom, bacačem raketa, bičem, ubojitim klizaljkama i sl., a koji se u najvećoj mjeri mogu postavljati kako na ruke tako i na noge. U rukama iskusnih igrača borba postaje odlično koreografirana što je užitak i za samo gledanje. Običnim udarcima se obnavlja potrošena magija čija je svrha prizivanje raznih sprava za mučenje koje služe uglavnom kao potezi koji nanose nešto dodatne štete, a izbjegavanje protivničkog napada u zadnjem trenutku usporava vrijeme (Witch Time) za protivnike dok Bayonetta uzvraća serijom udaraca sa većom štetom. Protivnici su nalik anđeoskim kreaturama, odlično su dizajnirani (neki poprilično bizarni), a bossovi prigodno ogromni i vrlo pamtljivi. Mašti u općenitom dizajnu cijele igre doista ne nedostaje.
Što se tiče same priče, ona baš i ne oduševljava kao ostali elementi, odnosno način na koji je ispričana. Lumen Sage i Umbra Witch su dva klana koji nadgledaju svijet i povijest te se brinu za balans, ravnotežu između svjetla (Lumen Sage) i tame (Umbra Witch). Bayonetta je dijete dvaju pripadnika suprotnih klanova (što je zabranjeno), s vremenom dolazi do izbijanja rata koji će gotovo u potpunosti uništiti oba klana. Obje frakcije (za održavanje ravnoteže svijeta) sadržavaju Oči, odnosno Right Eye (Lumen Sage) i Left Eye (Umbra Witch), a budući da Bayonetta predstavlja Left Eye, vještica Jeanne zatvara Bayonettu u kovčeg kako ne bi pala u neprijateljske ruke. Nakon 500 godina se oslobađa bez ikakvog sjećanja na vlastitu prošlost i avantura počinje 20 godinja kasnije u Vigridu, fikcionalnom europskom gradu. Sama priča ponekad djeluje konfuzno kroz igru, odnosno mogla je biti malo jasnije prezentirana i to je jedan od malih minusa samoj igri. Drugi nedostatak bi bile ponekad vrlo kratke quick time sekvence pri čemu nedovoljno brza reakcija dovodi do jeftine pogibije.
Igra je dovoljno izazovna i na srednjoj razini težine, a s obzirom da ima pet razina (inicijalno su dostupne tri) i manje zahtjevni igrači mogu uživati u odličnoj akciji. Vrednovanje borbe je opet slično kao u Devil May Cry: visina komboa, vrijeme provedeno u borbi, korištenje itema, primljena šteta utječu na dobivanje konačne ocjene (od kamene do pure platinum statue) što motivira igrača na što bolju izvedbu. Koliko ćete biti posramljeni dobivanjem kamene statue toliko ćete se ponositi osvojenom pure platinum figurom, pa je osjećaj postignuća vrlo velik. Vještinu igrača će najviše testirati Alfheim izazovi, a riječ je o arenama koje sadržavaju prilično zahtjevne borbe koje se moraju proći uz određene uvjete (ograničeno vrijeme, korištenje isključivo oružja od neprijatelja, korištenje samo određenih poteza i sl.), no vrijedi ih proći budući da obično nude nagrade u vidu proširenja energije ili magije. Da se ne svodi sve isključivo na akciju, malo ćemo istraživati uglavnom linearne nivoe i skupljati razne segmente dnevnika koji štošta otkrivaju o samom svijetu, gramofonske ploče u čiju zamjenu dobivamo nova oružja, vještičje grobnice koje skrivaju korisne iteme kao i proširenja za energiju (Broken Witch Heart) i magiju (Broken Moon Pearl).
Vrlo je velik replay value: tu su razni bonusi za kupovanje kao dodatni potezi, alternativne verzije postojećih oružja, kostimi (kozmetički dodatak), pomagala kojima možemo opremiti Bayonettu, a sve i nije baš jeftino. Aureole (halo) služe kao sredstvo plaćanja za sve što je modernoj vještici potrebno za akciju, a to se obavlja u kafiću prigodnog naziva “Gates of Hell” čiji je vlasnik tajanstveni, no prijateljski nastrojen Rodin koji će vas po dolasku uvijek počastiti zabavnim replikama koje se često referiraju na neke druge igre. Dotične žute krugove ćemo zarađivati naravno borbom (što bolja izvedba to više prihoda). Kako bi jednostavnije pokupovali sve što nam treba, igra nudi mogućnost ponavljanja ranijih poglavlja, pa s moćnijim oružjima možemo lakše odraditi borbe koje su u početku bile zahtjevne. Time dobivamo i više oreola i bolje vrednovanje same borbe, a usput osvajamo i ljepšu statuu za kolekciju. Dodatnoj zabavi doprinosi i mini-igra u arkadnom stilu napucavanja koja se odvija između poglavlja. Njezinim odigravanjem zarađujemo haloe koje možemo zadržati ili mijenjati za neki od ponuđenih itema. Jedinstvena vizualna prezentacija i više nego maštovit dizajn nivoa te neuobičajen soundtrack sa pop pjesmama i orkestralnim dionicama dodatni su šlag na ionako bogatoj torti, a sve se vrti glatko i bez usporavanja. Dodatni je plus što je sve sadržano u samoj igri, odnosno nema nikakvih dlc-ova koji bi zasigurno u rukama pohlepnijeg izdavača bili prisutni. Ovako, sve što želite morate vlastitim trudom i osvojiti.
Bayonetta je po izlasku popraćena odličnim recenzijama, no nažalost to nije u istoj mjeri pratio i komercijalni uspjeh. Prodaja od približno milijun i pol primjeraka nije bila zadovoljavajuća kako ni izdavaču Segi tako ni studiju PlatinumGames. Budućnost Bayonette kao potencijalnog serijala je bila neizvjesna.
“No one said U could touch!”
Vrijeme prolazi, a PlatinumGames iste godine objavljuje svoj sljedeći naslov Vanquish te kasnije Anarchy Reigns, pa kad polako dolaze crne misli da Bayonetta odlazi u povijest, tijekom jeseni 2012. godine pojavila se vijest koja se mogla shvatiti i pozitivno i nešto manje pozitivno. Naime, tadašnji predsjednik Nintenda Satoru Iwata objavljuje da je Bayonetta 2 u izradi (što je odlično), no to je značilo i ekskluzivnost za Wii U (knedla u grlu za one koji nisu kupili Nintendovu konzolu). No, što je tu je, life is a bitch i ostale spike… Fast forward dvije godine kasnije i vlasnici Wiija U dobivaju priliku uživati u još jednom maestralnom akcijskom naslovu, a za one koji su propustili prvi dio kreiran je i port originala za potpuni užitak u vještičjim avanturama.
Priča nastavka je ovaj put čak i nešto bolja od originala, odnosno bolje ispričana sa zanimljivim završetkom. Nakon prizivanja demona koje je pošlo po zlu, duša Bayonettine nekadašnje suparnice, a sada najbolje prijateljice Jeanne biva odvučena u Pakao te se Bayonetta daje u potragu za vratima Pakla kako bi ju spasila prije nego bude prekasno. U priču se ubacuje i tajanstveni dječak Loki koji i sam želi doći do iste lokacije iako ne zna zbog čega točno. Radnja se odvija s interesom te vuče na odigravanje još jednog poglavlja kako bismo otkrili što će se dalje dogoditi i sati igranja samo prolaze. Nešto lakša od originala (na što utječe i stečena vještina nakon 100 i kusur sati provedenih u prvoj Bayonetti), igra će se prije i završiti, no nema osjećaja da malo traje. Borba je vizualno atraktivna i odlično koreografirana kao i nekad, a tu je i arsenal ubojitih oružja kojima ćemo tamaniti velik broj raznolikih protivnika.
Iako su neka oružja varijacija starih, nova su i više nego dobra (motorne pile, luk i strijela, srp sa tri oštrice…). Muspelheim izazovi su ekvivalent Alfheim izazovima iz originala, a funkcija im je kao i u prethodniku. Dodatak borbi je Umbran Climax, a riječ je o razornijim napadima koji se aktiviraju kada je magija na maximumu. Isto tako, u nekim poglavljima ćemo moći upravljati i razarati oklopljenim vozilom nalik na robota.
Kontrole su odlične za koju god se kombinaciju odlučili (Wii U GamePad ili klasični kontroler) iako touch sustav ne bih baš preporučio. Dizajn lokacija je i dalje jednako maštovit sa mnogim skrivenim stvarčicama poznatima iz originala (dnevnici, grobnice, no koje se ponekad prvo moraju aktivirati prije otvaranja, gramofonske ploče…), kao i glazbena podloga sličnog stila (“Moon River” zamjenjuje “Fly Me to the Moon”), dok će neke specifičnosti razveseliti fanove Nintendovih serijala. Pozitivan je izostanak vrlo kratkih quick time sekvenci u kojima smo ponekad jeftino poginuli u prethodniku. Anđeoski i demonski protivnici su i dalje dovoljno raznovrsni, bossovi također, no ne baš toliko pamtljivi kao u originalu. Malo je šteta što je izostala Angel Attack mini-igra između poglavlja, no očito ne možemo dobiti baš sve što bismo htjeli.
Budući da Wii U odlazi u povijest, Bayonetta 2 će ostati upamćena kao najbolji third-party naslov dotične konzole, ali i jedan od najboljih uopće u ipak nevelikoj konkurenciji. S obzirom da je riječ o ekskluzivi za konzolu koju su rijetki kupili, mnogi su nažalost ostali uskraćeni za ovaj izniman naslov. Za kraj ponovila se i povijest: kritike su opet bile odlične, a po dostupnim informacijama prodaja je nevelika (približno 800 000 prodanih primjeraka). Vrijeme će kao i prvi put pokazati što će dalje biti sa serijalom, hoće li se uopće nastaviti i na kojoj će se platformi (ili platformama) pojaviti.
