„Što je meni ovo trebalo?“ – Željko Bebek
Vodu pijem, vino prolijevaaaaam! Ilitiga, u mom slučaju bi bilo: suze lijem dok u igri propadam. Volio bih da mogu optužiti svoj nedostatak skilla (da sam jednostavno loš), ali zaista nije do mene. Stvarno! Ako mi ne vjerujete, otvorite si Wikipediju i pročitajte dio gdje Acclaim priznaje kako će igra već u razvoju biti ispodprosječna, pa će pokušati opravdati ulupani novac i vrijeme tako da ubace seksualnu tematiku.
Za one koji poznaju povijest, znaju da je ovo trebao biti nastavak Dave Mirra’s Freestyle BMX serijala. S obzirom na to da je igra prepoznata kao lošost, cijelo ime je odbačeno, tako da se zove samo BMX XXX. Uz to, ajmo još nalijepiti neku zgodnu ženskicu na cover kako mrsi kosu, dok joj kroz odjeću iskaču bradavice i – eto ga. Svi grijesi su oprošteni!
Boom Boom Click
Nakon uvodne špice koja sadrži miks BMX vozača kako lome muda i striptizeta u noćnim klubovima, vrijeme je za hardcore mod. Lijepo sam se u startu nasmijao tom jeftinom humoru koji aludira na..jelte. Kad ono, uistinu, ovo đubre od igre će se pokazati toliko frustrirajuće teško da doista opravdava ime moda u potpunosti.
Glasovi nisu cenzurirani, dok titlovi jesu. Gdje je tu logika?
Slijedi odabir vozačice (ima i vozača) jer, ajmo biti realni, tko uopće igra ovu igru s muškim vozačem? Svi znamo što hoćemo vidjeti. I tako ja skrolam među njima (ne obazirući se na statistike) ne bih li našao neku što atraktivniju. Izbor je pao na Joyride koja je sva u rozom. S obzirom na to da je moguće mijenjati svu odjeću na njoj, vrag mi nije dao mira i našao sam sekciju „almost nude“. Nemoj ti meni almost nude, nego total nude! Malo petljanja i uspio sam skinut sve s torza, ali gaćice moraju ostati. Na kraju , moguće je vidjeti (za današnje standarde nisko poligonalne) sise i to je to. Ah da, postoji opcija i povećanja sisa. Sram me priznati, ali zabavnije mi je bilo igrati se „kirurga“ i povećavati sise nego zapravo igrati igru.
Seksizam, prostote, jeftin humor i jedna žlica golotinje
Po uzoru na THPS serijal koji je tada bio tata mata za igre iz žanra ekstremnih sportova, Joyride se vozika po nivou i tek kada krene rješavati neki zadatak, uključi se tajmer. Razlika je što s donje desne strane stoji health bar koji se smanjuje svakim padom. Kad se potroši, runda završava i vodi se statistika svega što smo obavili.
Pogledavši listu izazova, odmah krajičkom oka vidim zadatak gdje moram prevesti 5 kurvi do odredišta. Na biciklu. Igram li ja to GTA ili što? Koja bi kurva uopće htjela jahati na mom BMX-u po kvartu? Što je najbolja stvar, većina njih je udaljena tipa 100 metara od odredišta, ali BMX je život. Sljedeća stvar, pokupi 5 novčića kako bi podmitio izbacivača i ušao na striptiz šou. Tada kreće filmić sa striptizetama koji traje 10 sekundi. Pa kakav je to šou koji završi prije nego krene? Taman se namjestih lijepo, kad ono, opet moram voziti BMX po kvartu. Možda sam trebao bolje podmititi izbacivača.
Nabij bodove da se radnik dobro posere.
A onda budu famozni zadaci poput onog gdje ti dođeš do gradskog komunalca koji čisti pseća govna u parku. Njemu smetaju psi jer stalno seru (usput se ne propušta izbljuvati po gradskoj komunaliji radi male plaće), pa ih je potrebno nekako maknuti. Lijepo! Odete po rozu pudlicu koja šeće ispred kupleraja i dok se ona vozi na BMX skupa s vama, morate napraviti 20000 bodova da se napali. Tada ju dovezite do psa i nastupit će scena…jel. Psi se jebu. Kako kul i urbano. No, ovaj zadatak će vas isfrustrirati žešće. Kao prvo, nema retry opcije. Svaki put kad izgubite, morate se odvesti natrag do komunalca i krenuti sve isponova. Druga stvar, jedan pad s pudlicom na leđima je dovoljan da se zadatak prekine i da morate opet sve isponova raditi. A padat ćete radi ultra loše gameplay mehanike.
Glavom od beton, rukama od fasadu
Tako je Lončar pao s bicikla u večernjoj školi, a vi ćete padati na sve moguće načine koje nerijetko nisu fizički izvedive. Gameplay je loš. Ali stvarno loš. S mjesta naglo ubrzate kamo god krenuli, što bilo kakvo ciljanje rampi za skakanje ili ograda za grindanje čine otežanim. Pokušaji velikih komboa nerijetko završe neslavno jer doskok s ograde na ogradu neće rezultirati nastavkom grindanja (igra jednostavno odbija detektirati površinu kao mjesto za grindanje). Ponekad umjesto grinda će izvesti stall trik.
Isto tako, Newtonovi zakoni su precijenjeni do bola tako da svaki let s vert rampe možete završiti grindanjem ruba te iste rampe. U stvarnosti biste prosuli zube, ruke, koljena i što sve ne, ali ovdje ćete lijepo grindati i usput natući ekstra bodova. To je super za vas, ali loše za igru. Od bilo kakvih prepreka i zidova se odbijate kao od gume ne gubeći nikakav momentum i brzinu što je zbunjujuće totalno. U THPS-u se naviknete na usporenje ili padove, a ovdje se fino odbijete od svega i tek onda negdje prospete jer vam refleksi nisu naviknuti na takvo nešto.
Vid’ malog što mi bulji u cice bez prestanka!
Sve to čini igranje jako frustrirajućim, gdje se naizgled jednostavni zadaci čine jako teškima. Ne moram ni pričati o tome kako se zadaci u kojima trebate natući nekoliko stotina tisuća bodova čine kao delta kvadrant u odnosu na sunčev sustav. Segment koji bi trebao biti besprijekoran je u potpunosti podbacio. Džabe mi sve sise i guzice u igri kad plačem od muke dok pokušavam izvesti 10 trick combo.
Grafički je igra ništa posebno. Nije loša, a nije ni nešto ekstra super, u maniri igara iz tog doba. Moram primijetiti kako Gamecube verzija ima čišću i oštriju sliku te dinamičnije boje nego PS2 verzija. Gamecube verzija nema cenzurirane sise u filmićima, dok PS2 verzija ima. Da, da. Nintendo koji je za djecu pušta takvu vrstu golotinje bez problema? Da, događa se! Soundtrack je jedina svijetla stvar u igri. Bendovi kao što su Saliva ili Green Day te reperi kao KRS One vraćaju u srednjoškolske dane kad je Nu metal bio glavni, a mosh pit je bio „jumpdafuckup“ okupljalište ljutih tinejdžera sa špicastim frizurama.
Poor man’s Mat Hoffman’s Pro BMX
Što reći? Ja sam se kaznio. Očekivao sam prosječnu igru, a dobio sam nešto još gore. Hajde da je kompenzacija u vidu jače seksualnosti i golotinje bila dovoljna, ali nije čak niti eye candy. Što više, stvarno se vidi Acclaimov očaj da se igru spasi koliko se spasiti da. Mislim, temelj za nekakvu solidnu igru postoji, ali je egzekucija totalno loše izvedena na svim poljima. To se očitovalo i na prodajnim rezultatima od jedva 100.000 primjeraka igre. U današnje doba ovakva igra definitivno ne bi ni mogla pobjeći kasapljenju od strane feministica i boraca za ljudska prava.
Za sve željne dobre BMX igre, radije odigrajte Mat Hoffman’s Pro BMX 2. Nije ni on toliko dobar u odnosu na THPS4, ali je remek djelo nulte kategorije u odnosu na BMX XXX. Oni koji su isfrustrirani, za njih je bolje pogledati neki softcore pornić ili otići na PornHub dok se u pozadini vrti YouTube s Nu metal playlistom iz 2001. Barem će zdrav razum biti sačuvan.
