Willie Vombat, činčila, marsupilan, Sonicova guzica i slično bili su samo neki od njegovih potencijalnih naziva i krivih interpretacija. Da, pogađate, radi se o najpoznatijoj nekadašnjoj PlayStationovoj maskoti.
PlayStation jedinica je već godinu i nešto u pogonu i čini se da je start uspješan. Katalog igara polako se povećava, dok one klimavim ali odlučnim koracima kreću prema 3D-u jer 2D više nije in, a hardver je očito dovoljno sposoban za ekstra dimenziju. Može se primijetiti kako zadnjih par retrospektiva stalno ima napise „3D ovo, 3D ono, pa ne bi da je ne znam što u pitanju“. Priznajem, čak i meni je počelo biti pomalo iritantno ponavljati jedne te iste fraze, ali to je bio big deal prije 20 godina. No za razliku od Sege i Nintenda, Sonyju je nešto bitno falilo tada. Pitate se što?
– Termin koji tražim da pogodite sastoji se od jedne riječi. Samo jedne. Ti, tamo u trećoj klupi s cvikama i crvenom majicom, pogađaj riječ!
– Ummm…
– Ne. Nije ummm! Sjedi, jedan! Ti iz druge klupe s dugom smeđom kosom koja ima mašnicu, možeš li ti pogoditi?
– Hjooj… Živina?
– Živina? Nije živina, ali si na dobrom tragu! Evo jedan hint: Što nosimo za Noć vještica ili maškare?
– Maskeeeee!
– Dakle, sad malo modificirajte riječ…
– Maska…ra?
– Ajme meni… Ne! Maskota!
Dakle, Sonyju je falila maskota. A baš u to doba, jedan tada nepoznati mali studio zvan Naughty Dog krenuo je u izradu 3D platformera koristeći neku postojeću, ali praktički nepoznatu živinu. Tako je Crash isprva bio Willie the Vombat, da bi u nekom trenutku bio zvan Sonic’s Ass zbog toga što ga cijelo vrijeme promatramo s leđa, buljeći mu navodno u dupe (iako bih ja prije rekao u leđa, ali ajde).
Nakon što su konačno odabrali životinju, nazvali ju Crash Bandicoot i napravili jednostavnu, a zaraznu 3D platformsku igru, neslužbena maskota je bila rođena. Dan danas kad pitate gamere koja je uopće maskota koju PlayStation ima, velika većina njih će reći Crash, iako Crash to realno više ni ne može biti.
Hrpa maznutih ideja umotana u privlačan celofan
Nećemo se lagati jer je očito kako su u Naughty Dogu bili inspirirani platformerima koji su žarili i palili u svoje doba. Protagonist dizajniran na osnovi neke relativno nepoznate životinje definitivno se referencira na Sonic The Hedgehog ili Taz Tazmaniac likove. Kutije s upitnicima su neupitno inspirirane Super Mariom (iako su mene podsjećale na drvene kutije s upitnikom u igri Croc – još jednom 3D platformeru koji je bio aktualan u to doba), linearne staze od točke A do točke B u maniri 2D platformera stare škole. Je li to recept za propadanje u učmalost i prosječnost? U ovom slučaju pitanje nije moglo biti dalje od realnosti. U Naughty Dogu su očito pogodili mjericu svih sastojaka koje su dodali u svoj dobro nauljeni developerski mikser i izbacili igru koja će obilježiti generacije igrača koji se ovih dana s nostalgijom u mislima prisjećaju kakav je Crash Bandicoot serijal bio na legendarnoj sivonji.
Pošto sam se s Crash Bandicoot serijalom upoznao tek u Cortex Strikes Back, sjećam se neviđenog gušta prilikom igranja. Kontrole koje su i dan danas, brze, fluidne i responzivne, živopisna i vibrantna grafika u nivoima, zarazne melodije itd. Igra je definitivno potpala u kategoriju onih igara za koje ne treba nikakvo predznanje niti nešto previše slobodnog vremena. Nakon napornog dana nema ništa ljepše nego upaliti konzolu, ubaciti disk i odmah se baciti na igranje dok je mozak na paši. Dakako, neki nivoi će malkice testirati reflekse i skillove prosječnog gamera, ali ništa što u par pokušaja nebi mogli riješiti. A onda sam se primio trojke koju sam željno iščekivao jer sam znao da neće razočarati. Više staza i time trial mod bili su dovoljni da u igru utučem višestruko više vremena nego u dvojku. Tko osvoji sve platinaste relikvije je car. Ja više od 10 nisam mogao. A onda je došlo vrijeme da se okušam i u prvijencu.
Stari easy je novi hard
Iako mi je ona bila kao klincu interesantna kao lanjski snijeg ili Josipovićev govor, priča je zapravo i postojala. Čak je i dosta mračna kada se malo bolje razmisli. Crash je mutant kreiran od strane budućeg vječnog rivala Neo Cortexa kao neuspjeli vođa ostalih životinjskih mutantskih kreacija kojeg je Vortex odbacio, a sve u cilju gospodarenja Zemljom. Za vrijeme zarobljeništva razvija simpatije prema poprilično obdarenoj pripadnici iste vrste pod imenom Tanya. Nakon bijega kroz prozor i pada u ocean, Crash kreće u avanturu po Wumpa otocima kako bi spasio Tanyu, a na tom putu će mu pomoći Aku Aku maske. Dakle, upravljate neuspjelim odbačenim mutantom koji je zapravo simpatično, a na momente i tupavo stvorenje. Zanimljiv spoj morbidnog odraslog, a opet nevinog i dječjeg štiha.
Odmah u startu mogu reći da su Crash 2 i 3 naspram jedinice kamilica što se tiče razine težine. Prva stvar koja je meni generirala visoki tlak je save sustav. Za razliku od nastavaka koji su dopuštali spremanje pozicije u hub worldu, jedinica to nije imala. Nego na svakoj stazi postoje kutije koje sadrže sliku Tanyine face. Ako ih Crash skupi 3, kreće bonus nivo i tek ako ga uspješno kompletirate, možete spremiti poziciju! Postoji i password sustav umjesto spremanja pozicije, ali ja ga nisam koristio. Nekad umjesto Tanye budu face N. Bria ili N. Cortexa gdje dobijete primjerice ključ za otključavanje nedostupnih bonus nivoa. Dakle, spremanje pozicije je bonus. A ne moram ni napominjati kako su neki bonus dijelovi izazovni i teški. Jedan pad i doticaj s nitrom koji vas ubija, vas vraća van iz bonus nivoa i gotovo.
Skupljanje dijamanata postoji i ovdje, samo (opet) za razliku od nastavaka, ne smijete nijednom poginuti na nivou i skupiti sve kutije da bi dobili dijamant. Time je razina težine suluda, a neke kutije su tako dobro skrivene da će vam se često dogoditi situacija da si mislite „Uff, dobro je, evo, nisam poginuo, stižem do kraja i….. yesss!! Uspio sam!“, a onda dođe idući ekran „Success… But you missed 325556 boxes!“ gdje se taj broj kutija razbija od jadnu Crashovu glavu kao oblik kazne. Što reći? Koju posluku por… Odnosno po koji put zamalo poslati kontroler prema ekranu? Ništa, idemo opet!
Pošto se radi o prvom nastavku, kontrole su malkice drvenije. Nisu fluidne i responzivne kao u nastavcima što dodatno otežava ionako tešku igru. Ali kad ih svladate i nekako se naviknete na njih, onda to ide. Nivoi su raznoliki baš kako to dolikuje jednom Crash Bandicootu. Dakle, treba proći put od točke A do točke B gdje pritom svojim tornado spinom razbijate kutije ili ubijate ostale živine, preskačete rupe i provalije, ne dirate Nitro kutije i slično. Ako pokupite Aku Aku masku, onda smijete primiti udarac od protivnika ovisno o tome koliko ste maski pokupili. Pokupite ih 3 i Aku Aku će se zataknuti za vašu facu aktivirajući privremenu neranjivost te ćete moći razbiti sve kutije kojima se u tom trenutku dovoljno samo približiti. U većini nivoa se krećete slobodno u 3D-u dok neki imaju isključivo 2D layout, a to sve ne bi bilo to da nema barem 2 nivoa gdje Crash jaše neku životinju. Ovdje je vepar u pitanju s kojim zaobilazite domorodce ili preskačete ražnjeve s friško pripremljenim svinjama.
Zato su, kao kontrast svemu teškome, Boss Borbe gdje se borite protiv Papu Papua, Ripper Rooa ili Koale Kong smiješno lagane. Doslovce ih možete pobijediti zatvorenih očiju za manje od minute koliko su predvidljivi i lagani.
Život franšiza piše čudne stihove
Crash Bandicoot je trebao biti još teži, ali su u Naughty Dogu očito zaključili da su tako i tako pretjerali, pa su izbacili neke staze iz finalne verzije. Primijetit ćete da sve teme staza imaju barem 2 staze. Znači 2 staze u džungli, 2 staze na rijeci, 2 staze u laboratoriju… Uočavate uzorak. Samo je nivo Slippery Climb jedan koji prikazuje 2D penjanje do Cortexovog dvorca. Beta verzija sadrži još jedan nivo takve vrste pod nazivom Stormy Ascent koji je toliko težak da su ga izbacili iz finalne verzije igre. Beta sadrži još neke nivoe s većom ili manjom razinom završenosti koji nisu dospjeli u igru iz raznoraznih razloga. Šteta, jer neki od njih prekrasno izgledaju.
Bilo kako bilo, Crash Bandicoot je polučio uspjeh prodavši se u multimilijunskoj nakladi osiguravajući si Greatest Hits i Platinum izdanje. Svaki sljedeći nastavak je izašao otprilike godinu dana nakon i također se prodao u sličnim pa i većim brojkama. Naughty Dog je time zacementirao karijeru jednog od najboljih developera i taj trend traje i dan danas ne pokazujući znakove posustajanja. No, Crash će doživjeti drugačiju sudbinu. Nakon karting trkalice pod nazivom Crash Team Racing, Naughty Dog više ne radi nijedan nastavak.
Franšiza se počinje širiti na sve moguće platforme generirajući razne Crash igre upitne kvalitete i ne baš nekog uspjeha. S obzirom da više nije PS1 ekskluziva kao Naughty Dogove Crash igre, zato se ne može baš smatrati maskotom te konzole i Sonyja općenito. Uskoro stižu remasteri voljenih nastavaka pa nećete moći imati nikakav izgovor da ne odigrate Crash Bandicoot. Povrh toga, Crash postaje dio Skylanders Imaginators ekipe baš kao nekadašnji rival Spyro. Thumpa Wumpa otoci neodoljivo podsjećaju na nivoe originala iako nisu linearni. Možda treba skinuti ružičaste naočale i prihvatiti promjenu koja, realno, prema viđenom i nije toliko loša, samo je mi stariji ne prihvaćamo?
