Pridružimo se avanturi simpatičnog Sir Daniela Fortesquea koji kreće u posljednju borbu protiv svog starog neprijatelja Zaroka kroz nivoe koji kao da su ispali iz filmova Tima Burtona. A sve to da bi konačno zaslužio svoje mjesto u Hall of Heroes u Gallowmereu.
Bliži se Halloween. A kako ga drugačije ovjekovječiti po pitanju retrospektive nego se prisjetiti jedne igre koja je, vjerujem, svima osobito draga. To je igra koja ima tu privilegiju da ću joj se svako toliko vratiti na još jedno prelaženje, a osjećaj će skoro biti istovjetan onome od prije 18 godina kada sam prvi put dotičnu prešao. Tako je, radi se o PlayStation jedan klasiku MediEvil.
Vrlo požrtvovna kamena bića daju život za gazdu. Gazda je sve. Sve za gazdu.
Iako Halloween uglavnom podrazumjeva bilo što što ima elemente horora, MediEvil je daleko od bilo čega što ima veze s hororom. Bacite u mikser Tim Burtonove filmove, britansku ironiju i sarkazam, obilje atmosfere, grotesku, par žličice simpatije i dobit ćete živog kostura kojem je otpala donja vilica kako vitla mačem po groblju sjekući zombije i ostale živine (pardon, žive mrtvace) na dijelove dok se svi sprdaju s njegovim „herojstvom“. A zašto se sprdaju?
Čak i u okovima smrti, moj stari neprijatelj me proganja
Igrina povijest pamti našeg Sir Daniel Fortesquea kao hrabrog heroja koji je poveo čitavu vojsku u borbu protiv čarobnjaka Zaroka kako bi Gallowmere bio siguran od njegovih kreatura. Naravno, ta priča je laž jer Sir Fortesque nije pobjedio u borbi pa kasnije umro od ozljeda, već je pobrao prvu strelicu i prvi poginuo na terenu. 100 godina kasnije Zarok opet izvodi bijesne gliste i magijom diže razne mrtvace u svrhu kreiranja kaosa i time slučajno oživi i Sir Fortesquea. Čini se da sudbina daje našem „heroju“ novu priliku da se dokaže i sredi svog starog neprijatelja jednom za svagda. I otuda kreće naša avantura po Gallowmereu.
Pinta i kinta. Što čovjeku, pardon, kosturu više treba u životu? Pardon, smrti? Pardon… Ehh
Prvo što se može primjetiti je već spomenuta ironija i sarkazam prvučena kroz gotovo svaki monolog i dijalog. Već na samom početku naš siroti Sir Dan po izlasku iz svoje grobnice mora slušati dvije betonske glave na zidovima kako se međusobno sprdaju s njime potpuno ga ignorirajući i nazivajući ga „it“ (srednji rod na britanski način). No to našeg junaka neće spriječiti u nakani da riješi ono što je trebao prije ravno 100 godina.
Drugo što ćete primjetiti je ona klasična boljka prvih 3D igara u prvih par godina PlayStationa – užasna kamera. Ručno se rotira triggerima, ali nerijetko će u dijelovima nivoa biti namjerno onemogućena. A tada će se postaviti kako su programeri zamislili peglajući vaše živce. Kad se naviknete na nju, druga boljka će biti neprecizne kontrole. Možda je neprecizne prejaka riječ, ali u usporedbi s preciznima kao što je slučaj kod Crash Bandicoota ili Spyro the Dragona, osjećaj je takav da ćete često pasti u razne provalije. Posebno će vam istestirati živce platformske noćne more od nivoa kao što su The Ghost Ship ili Pools of the Ancient Dead.
Živim za smijeh i publiku jer bez njih sam nitko i ništa
Sada kad ste već uspjeli nekako pregrmiti iritantnu kameru i ne baš najzgodnije riješene kontrole koje će neupućenima bilo kakvo platformiranje učiniti noćnom morom, očekuje vas mnošto predivnih nivoa razbacanih po lijepo nacrtanoj mapi. Nivoi, kao što je gore spomenuto, stvarno djeluju kao da ih je sam Tim burton dizajnirao, što ne treba čuditi s obzirom da su vizuali inspirirani njegovim filmom The Nightmare Before Christmas.
Dam mu note da ožeže neku dobru mjuzu, a on se samo nasmije i nestane. Sramota.
U tom slučaju znate što vas čeka. Groblja, kripte, mračne začarane šume, mauzoleji, ludnice i lokacije koje su idealna podloga za infestaciju raznih demona, zombija, opsjednutih ljudi, životinja, biljaka (mora tu biti i bundeva inače tematika nije potpuna). Posebno ističem nivo Asylum Grounds gdje vam jedna betonska glava Jack of the Green recitira zagonetke putem stihova, a vi morate skužiti o čemu se radi i riješiti zagonetku da biste otvorili nove dijelove nivoa.
Osim protivnika, nivoi su razasuti s ponešto oružja, energetskih boca, vrla za puniti energiju i novaca za kupnju streljiva. Ostala oružja valja nabaviti od heroja koji će vam ih dati. A da bi se do njih došlo valja skupiti kalež na svakom nivou. A kalež se može skupiti jedino kad postotak duša ubijenih protivnika dosegne 100%. Kako našeg junaka tek heroji sprdaju na račun njegovog „uspjeha“? Ne propuštaju ga ismijati na razne načine dok pritom hvale svoje oružje kao najbolje ikad za korištenje. Naravno, svaki heroj će nam prvo ponuditi pružje, a drugi put nešto kao što je novac ili boca životne energije.
Netko je privlačan ženama, netko gravitaciji, a netko strelicama.
Neki od njih imaju pravo pa će njihova oružja zbilja biti esencijalna za korištenje, dok druga baš i neće. A tu će biti svega: od više vrsta mačeva, čekića, palica, noževa, samostrela, koplja i slično. Palica može imati višestruku ulogu, pa tako osim mlataranja mrskih neprijatelja može poslužiti i kao privremena baljka za potpalu nečega.
Natrag na groblje na vječni počinak
Krećući se tim nivoima dok u pozadini svira vrlo atmosferična glazba koja samo upotpunjuje ugođaj, imat ćete dojam da ste upali u nekakav Halloween svijet u kojem nema kraja. Svaki kutak je živopisan, jedinstven i pamtljiv. Zato se MediEvil pamti. Zato ga ja pamtim i vraćam se na ponovno prelaženje. Ne trebaju mi trofeji jer igra ima tu moć. Iskreno, ne pamtim kad sam zadnji put doživio platformera takvog kalibra koji odiše karizmom, posebnošću i atmosferom (uvijek ta atmosfera, ali što mogu kad je igra takva).
Selo koje spava dok nas djevojčice i očevi ganjaju sjekirama, a debele žene tavama.
Popularnost ove igre svojedobno nije izostala te je naš popularni kostur s mačem dobio nastavak. Nastavak uopće nije bio loš i tematikom se nadovezivao na original, samo nekako imam dojam da se dio magije i atmosfere izgubio. MediEvilu po mom mišljenju ipak više paše srednjovjekovno okruženje, a ne 19. stoljeće. Nažalost, MediEvil (ako ne računamo Resurrection za PSP) nije doživio sljedeće generacije konzola.
Iako se sjećam da su gameri nestrpljivo iščekivali da tadašnji SCE Cambrigde nakon ne baš uspješne igre Primal konačno krene raditi na nastavku, to se nije dogodilo. Nakon nekoliko rebrandiranja imena tima, Sony je ugasio Guerilla Cambridge početkom ove godine i tako vjerojatno poslao franšizu na vječni počinak. A da su gameri željni novog nastavka i dan danas dovoljno govori jedan kratki YouTube video gdje je netko izmodelirao random scenu i ubacio u nju Sir Dana u Unreal Engine četvorci. Malo je reći kako bi igra predivno izgledala kad bi netko na takav način napravio treći nastavak. Ovih dana za utjehu ostaje ponovo ubaciti jedinicu u sivonju i postati heroj Gallowmerea još jednom.
