Je li igranje ovakvih igara iz današnje perspektive postalo svojevrsna nemoguća misija? Vrijeme je da se istina dozna!
Svi se sjećaju malog Toma Cruisea kako visi na užetu od karbonskog vlakna kad pokušava maznuti podatke sa strogo čuvanog računala. Dakako, referiram se na prvi nastavak filmskog serijala Mission Impossible koji je snimljen davne 1996. godine. No tek stariji gameri s većim gamerskim stažem sjećat će se i igre koja je donekle inspirirana filmom. Prvotno je izdana za Nintendo 64 1997., da bi za PlayStation izašla dvije godine kasnije. Da budem iskren, nije mi jasno niti poznato zašto je trebalo 2 godine, ali što je, tu je. PS1 verzija bila bi definitive verzija jer ima voice acting i FMV animacije koje, ako se ne varam, N64 verzija nema.
Je, je, moš si mislit!
Ako ste ikad voljeli igrati 007 igre kao što su Tomorrow Never Dies ili čak The World Is Not Enough (nije bitno što je potonja FPS), s igrom Mission Impossible bit ćete na domaćem terenu. U tom slučaju, ako niste igrali Mission Impossible, definitivno odigrajte. Ako spadate u one koji nisu igrali niti jednu od navedenih igri, dajte im šansu. Uz nešto tipičnih manjkavosti karakterističnih za to doba, radi se o zanimljivim naslovima. No, vrijeme je za fokusiranje na Nemoguću Misiju.
Očekujte nemoguće! Ili možda ipak ne?
Nakon odabiranja jedne od dvije razine težine igre (Possible i Impossible), vrijeme je za briefing dok traje loading s uputama što raditi u narednoj misiji. Koliko opazih, razlika među težinama je broj stražara odnosno vojnika po nivou, neke stvari koje treba pokupiti smještene su malkice dalje ili su neke prostorije otežane s više lasera i tako to. Dakle, ništa pretjerano strašno pa bi i početnici mogli odmah prešajbati na Impossible težinu koja se čini „very much possible“.
I tako nakon uvodne FMV špice kreće prva misija koja je kratka, a i komična sama po sebi. Nakon početnog šoka i privikavanja na „metla u dupetu“ kontrole kreće avantura. Svojski sam se potrudio igrati analognom gljivom, ali je okretanje oko vlastite osi previše osjetljivo tako da je bolje igrati strelicama. Vrlo brzo kreće situacija koju je najbolje doživjeti u videu:
https://www.youtube.com/watch?v=ruEJupxMFhg
Poslušajte taj briljantni, nadasve uživljeni voice acting i tu dovitljivost na djelu. Ja sam Fred i tražim psa! Pa da svojski moram svojim mentalnim traktorom orati po brazdama u sivoj nakupini pod lubanjom, ne bi li mi palo napamet tako se predstaviti. I još famozni brkan razmišlja što da radi. Dakako, za razliku od videa, dotičnog je bolje dočekati u obližnjoj baraci i zviznuti desnicom nakon koje će past u nesvijest, a Ethan facemakerom preuzeti njegov izgled. Ipak je bolje kad nema alarma jer se ne možete nikako riješiti stražara. A kad vas „uhapse“, onda je gotovo i kreće jedna od brojnih FMV animacija za fejlanje. To je čak kul za vidjeti, pa neće proći dugo dok ne počnete namjerno uprskavati misije u svrhu znatiželje na koji sve način ćete skončati karijeru. Koga briga za nacionalnu sigurnost! Daj me baci u neku sobu i zaprijeti deportacijom u Sibir!
My name is Hunt, Ethan Hunt!
Same misije variraju od apsurdno kratkih do uobičajeno dugih koje traju 10-ak minuta. Zapravo kad se bolje pogleda, više tih kratkih misija čine jednu cjelinu, samo su rascjepkane radi mogućnosti spremanja pozicije iliti omraženog loadinga.
Osobno, najdraže su mi misije gdje je Ethan već prerušen kao primjerice konobar te pomoću nekolicine gadgeta mora doći do cilja kako zna i umije. Cilj je obično onesposobiti nešto ili doći do bitne osobe, onesposobiti je i prerušiti se u nju. Uz to, moram pohvaliti raznolikost samih misija jer tu baš ima svega: Od najobičnijeg prerušavanja u svrhu infiltracije, spuštanja na užetu kroz lasere inspiriranog filmom i bijega iz zatvora, da oslobađanja bitnih osoba iz zarobljeništva u neprijateljskim redovima. Stvarno je uložen trud u njih, kao i raznovrsnost gadgeta. Znate li da možete onesposobiti stražare ako ih zašpricate aparatom za gašenje požara? Da, da, toliko su „ubojiti“!
Rekli su mi da mogu bit’ sve, pa sam postao serviser. Nema do prčkanja po raznom inventaru u svrhu sabotaže!
Soundtrack se mora sastojati od glavne teme izvedene u raznim formatima jer bez toga naprosto ne ide. Ostali glazbeni brojevi su na razini i pridonose atmosferi ili osjećaju napetosti u određenim trenutcima. Tu se doista nema što prigovoriti. Jedino taj voice acting podsjeća na Resident Evil 1. Toliko je tragičan da je i smiješan. Tko je igrao određenu dozu PS1 naslova s lošim vokalnim izvedbama, totalno će razumjeti o čemu pričam. Tada je to bilo kul, današnjih dana je apsurd.
Dobra premisa s dodatkom malkice traljave izvedbe
Grafika je manje više onakva kakvu se može i očekivati za PS1 igru. Ružnjikava. Ne podnosi test vremena ni najmanje dobro. Četvrtasti likovi s pomalo nakaznim facama, mutna isprana grafika s preklapanjem ili eventualnim pucanjem tekstura. Osobno nemam neki problem s tim jer sam navikao na takav grafički prikaz, ali se ne bih čudio da bi kao takav mogao biti deal breaker za mnoge današnje gamere. No ako se uzme u obzir da je to boljka većine 3D igara pete generacije konzola, onda se može oprostiti takav performans.
Tko bi normalan vjerovao išta ovakvim “prijateljski nastrojenim” spodobama?
Mission Impossible je zanimljiva igra, pogotovo što se iz aviona može vidjeti trud uložen u nju (naglasak na raznovrsnost misija), ali na površini djeluje neispolirano i ne baš najbolje izvedena. Ako vas neuvjerljiva i smotana vizualna i audio prezentacija ne pokoleba, kao i neprecizne kontrole, tada vas čeka jedna jako interesantna igra kojih danas više i nema. Mehanikom i dizajnom totalno podsjeća na spomenute bond igre s početka teksta, što je definitivni plus. Dojam koji stječem igrajući Mission Impossible je taj da bi igra sama po sebi bila dobra baza za serijal čiji bi budući nastavci bili lišeni svih mušica koje ona ima. No, to se nije dogodilo, što je šteta jer potencijal je tu. Ovako se radi o možebitnom skrivenom dragulju čiji je sjaj malo oslabio s godinama, ali i dalje reflektira dovoljno svjetla. U najgorem slučaju radi se o solidnom prosječnom naslovu za prikratiti par popodneva.
