Što se dogodi kad Kojima uzme predah od Metal Geara i proba napraviti pokoju drugačiju igru? Jedno je sigurno, a to je da uvijek možete očekivati zanimljivu priču.
U današnje doba je uopće suludo objašnjavati prosječnom gameru tko je Hideo Kojima i zbog čega potpis „A Hideo Kojima game“ ulijeva ogromnu dozu poštovanja čak i da ste osoba koja ne voli njegovo stvaralaštvo. Kada vidite taj izraz ispod igre, znate da možete očekivati, usudio bih se reći, gigantsku kvalitetu enormnih proporcija zbog čega se godinama raspravlja o karakterizaciji likova, priči, sitnicama koje se kriju između redaka i slično. Dakako, govorim o MGS serijalu. Nema gamera koji nije barem čuo za MGS ili Hideo Kojimu, a ako takvi postoje, zbilja je krajnje vrijeme da ispužu ispod kamena ili bolje rečeno planine ignorancije prema nečemu o čemu se desetljećima priča i igra s jednakim žarom i intenzitetom kao onda kada MGS ugledao svjetlo dana davne 1998. godine.
Oni, kojima nije bilo dosta, uglavnom bi kopali po Kojiminoj biografiji radi znatiželje je li radio još na kojoj igri a da nije Metal Gear. Letimičan pogled na listu pokazuje dvije interesantne igre za koje je iz aviona vidljivo da su nastale pod utjecajem Kojimine želje da bude redatelj. S obzirom da se radi o vizualnim novelama, količina interakcije s igračeve strane je minimalna, a sve se uglavnom svodi na klikanje po meniju i čitanja teksta i ponekog segmenta napucavanja iz prvog lica. Zato je Kojima pustio mašti na volji i zasjao tamo gdje je najpoznatiji – intrigantna priča puna odlično okarakteriziranih likova kao i njihovih redovito međusobno isprepletenih radnji i obrata. Ako vam je poznat njegov stil, a trebao bi biti ako ste odigrali barem jedan Metal Gear Solid nastavak, ogromne su šanse da će vas ove igre privući baš zbog priče i nesvjesno vas tjerati da se zapitate što će se dalje dogoditi. Time ćete se sigurno zateći kako drobite sate i sate u igre koje ne nude ništa nego gorespomenuto klikanje po meniju. Dakako, iz naslova možete pročitati o kojim naslovima će biti riječi.
Ode glavaaaaa
Zašto Snatcher i Policenauts nisu toliko popularne kao MGS serijal? Vjerojatno najveći a ujedno i jedini razlog bi bio to što igre nisu bile dostupne široj publici. A tek manji i eventualno nezamjetni razlog bi bio zbog toga što se radi o vizualnim novelama. Snatcher je jedva dospio na Europsko i Američko tlo 6 godina nakon inicijalnog izlaska u Japanu. I to za manje ni više nego Sega CD odnosno Mega CD. Dakle, pred publiku od svega nekoliko milijuna potencijalnih igrača. Ako pogledate top liste must have igara za odigrati na tom Seginom dodatku za Genesis/Mega Drive, uvijek ćete naći Snatcher na listi kako kotira na vrlo visokim mjestima (nerijetko i na prvom mjestu). Iz toga možemo zaključiti da igrači vole Snatcher, čak i oni koji su ga nabavili kad je bio relevantan. Isto tako, nabavka igre će vas unazaditi par stotina dolara s obzirom da je vrlo tražena igra kod kolekcionara.
Policenauts nikada službeno nije napustio Japansko tlo, iako je izašao za sve relevantne konzole toga vremena, uključujući Segu Saturn i PlayStation davne 1996. godine. Srećom pa je igra imala dovoljno jak community obožavatelja koji su 13 godina poslije udružili snage i preveli igru. Tako da je to za nas zapadnjake koji nemamo pojma čitati Kanji, Hiraganu i Katakanu jedini način kako odigrati igru. Učinili su odličan posao te na prijevod nemam nikakve zamjerke.
Snatcher stilski svojim settingom neodoljivo podsjeća na Blade Runner, grad Neo Kobe izgleda kao Neo Tokyo iz Akire, a sami Snatcheri su gotovo identični kao Terminatori, s tim da su im oči promijenjene u zelenu boju kako se ne bi povrijedila autorska prava. Policenauts bi definitivno bio film Lethal Weapon, gdje su Jonathan i Ed izgledaju gotovo isto kao Riggs i Murtaugh. Pa kada su to izvrsni filmovi, zašto ih ne uzeti kao inspiraciju?
Za potrebe novog Lethal Weapon nastavka, Mel Gibson si je pofarbao kosu u plavo
U Snatcheru se zovemo Gillian Seed koji je doživio amneziju, a radi u anti-Snatcher organizaciji pod nazivom J.U.N.K.E.R. koja nastoji otkriti porijeklo bioroida Snatchera. Nitko ne zna njihovo porijeklo niti kako su se pojavili osim toga da ubijaju ljude te uzimaju njihova tijela u svrhu asimiliranja u stanovništvo. Gillianov zadatak je otkriti te misterije kao i pokušati se prisjetiti događaja kojih se trenutačno zbog amnezije ne može sjetiti. Partner in crime će vam biti ni manje ni više nego Metal Gear Mark II koji će vam u nebrojenim situacijama biti od pomoći, služiti kao videofon i za spremanje pozicije.
Policenauts nas stavlja u ulogu Jonathana Ingrama, jednog od 5 Policenautsa čiji je zadatak bio održavanje sigurnosti na prvoj svemirskoj koloniji pod nazivom Beyond Coast. Testirajući novo odijelo, događa se kobna greška prilikom koje Jonathan bespomoćno leti u svemir, a kako ga ostale kolege Policenauti nisu mogli pronaći, smatrali su ga mrtvim. Tek 25 godina poslije ga pronalaze zahvaljujući tome što je bio u ledenoj kapsuli u induciranom snu. Jonathan je zahvaljujući tome ostao fizički mlad čime bi se insinuiralo to kako se svijet oko njega drastično promijenio. Policenautsi više ne postoje, a njegovi bivši kolege su sada na nekim sasvim drugim funkcijama na Beyondu. Jonathan je sada privatni detektiv u Old L.A. kada odjednom na vratima se pojavljuje bivša žena Lorraine. Nakon što isprva odbije sudjelovati u istraživanju nestanka njenog sadašnjeg muža po imenu Henzo Kojo, pri izlasku iz ureda Lorraine biva upucanom od strane misterioznog čovjeka u crnom motociklističkom odijelu, Jonathan prihvaća njenu smrtnu želju i kreće u istragu na Beyond.
Kao što se može i vidjeti, glavni likovi obje igre imaju donekle sličan start u kojem najčešće ne znamo ništa što se dogodilo te jedino kroz priču ćemo razmrsiti klupko puno tajni, šokantnih otkrića, obrata i svega što će nas tjerat da ne puštamo igre tako lako. Što se otkrivanja priče, to je sve što ću otkriti. Dalje ćete morati otkriti sami.
Outer Heaven je pun maski likova starih Konamijevih igara. Možete li ih sve nabrojati?
Igranje u obje igre je uglavnom podjednako i svodi se rolanje po meniju kako bi istraživali prostorije oko vas i razgovarali s ljudima. Gnjavaža zna biti to da je često potrebno više puta izvrtjeti pojedine razgovore koji su nerijetko dugački da bi se otkrili novi dijelovi konverzacije ili teksta kako bi napredovali u igri. Valjda je to bio jedini način za prolongiranje duljine igre. Osim toga, postoje i sekvence napucavanja u stilu starih igara za koje je trebao light gun. Snatcher je tu definitivno po mom mišljenju lakši jer u scenama napucavanja je grid od 9 polja u koje možete pucati Snatchere ili male paukolike robote. U Policenautsu se meta može pomicati slobodno po cijelom ekranu slobodno, samo često zna biti frustrirajuće ciljati udaljene protivnike kojih zna biti jako puno. Vjerujte mi na riječ. Voice acting je ponekad smiješan iako manje više na razini. Naravno, ni blizu MGS-u. Glazba u obje igre je u synthwave cyberpunk stilu i dovoljno zarazna da ćete melodije upamtiti odmah. Svima koji su igrali MGS jedinicu će biti upečatljiva pjesma pod nazivom End of The Dark u Policenautsu. Čim počnu prvi taktovi, nivo nostalgije raste.
Kako besramno pitati za mjere i broj telefona? Pitajte Kojimu.
Kad smo kod sličnih detalja koji su prisutni u Kojiminim igrama, jedan od likova u Policenautsu je upravo ni manje ni više nego Meryl baš kao što je jedan od likova u Snatcheru već spomenuti Metal Gear Mark II (Iz Metal Gear 2: Solid Snake). Bacite oko tu i tamo na neonske reklame u Neo Kobeu jer bi ste mogli vidjeti još koju zanimljivu referencu kao i to da noćni klub koji morate posjetit u maskama se zove „Outer Heaven“. A koje se maske nalaze unutra, to ostavljam vama da otkrijete. Isto tako, gdje god je moguće unijeti podatke kao što su ime i prezime, unesite kreatorovo ime i otkrijte još koji zanimljivi detalj o igrama. Oba glavna lika imaju karakteristične metode upucavanja ženama i slinjenja nad njihovim atributima za što bi danas obje igre zaradile cenzuru od društvenih boraca za pravdu. Komentari ponekad znaju biti neumjesni, a ponekad i smiješni u tipičnom Kojiminom stilu. Kojima ne bi bio Kojima da ne ide i takav segment eksploatirati dokle god je to moguće.
Što nakon svega reći? Koju posluku… Uglavnom, ako ste fan lika i djela Hidea Kojime, a MGS serijal možete prijeći žmirećki, znate što vam je činiti. Čak i ako ne spadate u tu skupinu, a željni ste igre koja bi u svom nekom krnjem obliku bila point ‘n’ click avantura, odnosno vizualna novela, odigrajte obje igre. Garantiram da će vas priča držati uz ekran. U slučaju da baš ne spadate ni u jednu skupinu, probajte odigrati bilo koju od igara barem iz radoznalosti. Možda vam to bude jednosmjerna karta u Kojimin svijet i postanete fan. Definitivno ima nešto u tom načinu na koji Kojima priča priču. Ne može to svatko, to mogu samo rijetki.
