Recenzija | Luigi’s Mansion 3

Luigi’s Mansion 3 najnoviji je nastavak istoimenog serijala. Izašao je za Nintedo Switch, a razvijen je od strane  Next Level Games studija poznatog većinom po Nintendo naslovima; Super Mario Strikers (Gamecube), Mario Strikers Charged (Wii), Punch-Out (Wii), Metriod i Luigi na 3DS-u…Svaka momcima čast na dobro urađenom poslu, slobodno mogu dodati još jedan naslov na listu slavnih i što se mene tiče, mogu komotno krenuti raditi novi.

Zadnji Luigi usisavao je svoj put na 3DS-u. Taj mi je još ostao za odigrati, a prvi sam odradio davnih dana i bio je stvarno genijalan. Mislio sam si, prošlo je dosta godina, nema šanse da bude dobro kao što je to tada bilo. Krivo. Čak mi je zabavnije bilo sada kada sam ušao svjež i očekivao tek dobru igru, a dobio nešto više. Receptura nije promijenjena, kroz svaki kat koji prolazimo uloženo je puno truda i ljubavi, pa sve izgleda unikatno i stvoreno je jedinstveno iskustvo za sve nas koji igramo. Pušta taman kada pređete igru, a dosadnih dijelova skoro da ni nema.

Luigi mi je uvijek bio drag. Ne znam kako da mu to kažem. Gledao sam na njega kao na Mariovog blesavog brata, uvijek u sjeni i nikada u centru pozornosti. Kao da je odlučio i rekao: „Ok, dosta pizdarija, dajte mi usisavač, nađite neku ukletu zgradu i pokazat ću vam kako se to radi.“ Opisno tako i ispada, Luigi ne samo da je odradio svoj posao briljantno i dobio vlastitu igru; uspio je utjeloviti svoju Nintendo metroidvaniu – avanturu jednog brkatog muškarca i njegovog usisavača koja je za sve uzraste.

Luigi, njegov pas-duh Polterpup, Mario, princeza Peach i par Toada pošli na odmor. Dobili su pozivnicu za luksuzni hotel, a koji je bolji način za provesti odmor? Sigurno ne branje gljiva što bi Mario napravio. Već prva noć pošla je po zlu, Luigi se budi da bi saznao da su svi nestali i da je hotel prazan. Savršena igra za ovogodišnji Halloween. Par koraka/vrata dalje naići ćete na čudne stvari i napokon, na kraju, i do svog usisavača.

Svjetiljka i usisavač – best frendići. Naravno da je hotel uklet i da je zlo na vrhu. A vi na dnu. Čak je i King Boo na slobodi, a njega je Luigi ulovio baš u prošlom nastavku. Stvar je jasna, vi ste taj koji će usisat svoj put do vrha i pritom spasiti svoje prijatelje. Obavezno uz bljesak ravno u oči.

Prva stvar koja upada u oko su detalji svake prostorije i sama interakcija. Nevjerojatno je koliko toga možete usisati i razvaliti putem. Ne znam kako će ovaj hotel raditi nakon što je Luigi prošao kroz njega. Usisavat ćete jastuke, tanjure, smeće, željezo, bundeve, mačeve, ručnike, lišće…Naš heroj baca sjenu na sve kućanice, što muške, što ženske, što kakve god. On je ultimativni Ghostbuster, terminator usisavanja. Šteta što nisu ubacili kolaboraciju u Monster Hunter Worldu s Luigijem.

Nova soba – nova muka. Krenite od usisavanja apsolutno svakog komada prostorije. Onda lagano mozganje što dalje i što treba napraviti. Sobe kriju ključeve, a oni otvaraju prolaz za dalje. Na kraju svakog kata krije se gumb za dizalo, koje je čudom bez ijednog, a bez njih nema na vrh.

Startate naravno u prizemlju, tamo ćete i osloboditi profesora E. Gadda koji će vas povremeno zivkati i pružati dogradnje Poltergustu – model G-00. U prizemlju, gdje će se smjestiti, pružit će i svoje trgovačke usluge, što sam spomenuo. Dakle, kupovat ćete extra živote, lokacije skrivenih duhova ili gemova koji se kriju na svakom katu i stvarno nisu jednostavni za pronaći. Ako dugo vremena zapnete negdje, profesor će vam nabaciti neki hint i pomoći da ne razbijate glavu dugo vremena.

Svaki kat poseban je i unikatan na svoj način. Više-manje katovi su tematski napravljeni, ali ne bih detaljno i što vas sve čeka da vam ne ubijem zabavu i onaj element iznenađenja. Za primjer, spomenut ću disko kat, gdje svojim plesom i usisavačem spašavate živu glavu i lovite te proklete gumbove. Strašno je koliko su slatko detaljni svi katovi, sve sobe, i kako je dobro naći neku tajnu ili skrivenog duha. Cijelim putem usisavat ćete pare, zlatne pločice i novčiće. Ne mogu ni opisati koliko je zabavno. Dosta sam razbijao glavu u nekim sobama, baš su ih se potrudili napravit zabavnima i ponekad postaviti zeznute izazove ispred nas.

Ako naiđete na neki čudan objekt, vjerojatno postoji neki način interakcije i vrlo vjerojatno vas čega nešto iza njega. Tako ćete možda gledanjem filma za koji morate usisavati da se role okreću, osloboditi zlatnog duha koja je krcat lovom. Oni kristalni pak bacaju te čuvene gemove, dok ostatak samo želi vašu krv. Ako vidite pikado na zidu, nađite mač i ispucajte ga drito u njega. Takve stvari vas čekaju, i baš je bitno imati fokus u svakoj sobi jer pune su skrivenih detalja. Često ćete usisavati pare koje će letjeti svuda oko vas jer ste našli skrivenu rupu, rupu u zidu ili usisali nešto pa poterali pare van. I predivno je pogledati što ste napravili od svake sobe kada ste gotovi (neću ni spominjati mini cirkular koji neke sobe sadrže).

Da se malo vratimo. Osnovna stvar uz usisavač bit će svjetiljka. Često po hotelu stoje zeleni prekidači koje aktivirate bljeskom svjetiljke. Također, svaki duh neopipljiv i neusisljiv je dok god ga ne zabljesnete. Neki će nositi naočale, pa ćete se prvo morati toga riješiti a onda tek frcati po očima. Jednom kada ga zabljesnete, vrijeme je za ludilo. Usisavanje dok ga ne usisate, a pomoći ćete si zabijanjem duhova o pod jednom kada ih dovoljno izmorite.

Svaki kat sadrži šefa, svaki je poseban i drugačiji. Neki su dosta jednostavni, a varijacija duhova kroz sam hotel nije neka, što mi je ujedno i mali minus. No, bit će dovoljno, baš omjer sadržaja, zabave i svih elemenata drži dovoljno do kraja. Ionako ćete većinom biti zaokupljeni usisavanjem zavjesa i podova, pa nećete ni skužiti da je broj raznovrsnih protivnika mali.

Svjetiljka također posjeduje mode koji može materijalizirati skrivene objekte ili prolaze, pa će biti obavezno tako posvijetlili sobu prije nego li je demolirate. Ili kasnije. Često sam zaboravio da se ovo može, pa sam razbijao glavu dok nisam krenuo stiskati sve redom.

Poltergust ima par modova – usisavnje, ispuh, polu-skok koji izbjegava potresne napade i one koji kreću s poda, jače usisavanje i to je to. Mnogo puta baš morate usisavati neki propeler na vrhu da otvorite vrata ili prolaz, ili pak uhvatiti kuglu koja visi na lancu pa potegnuti istu za isti efekt.

Pritom ćete vjerojatno bit iznervirani samim kontrolama. Joy Con nikako ne leži u ruci, nišanjenje je totalno nepraktično, a kamera, iako stvarno nije loša, nekada stoji malo čudno i teško je odrediti u kojem smjeru pušete. No, do kraja igre bit ćete profić i tek nekada osjetiti bijes kontrola. Aha, ostade mi još jedna mehanika, a to je odštopavač odvoda. Zabit isti u teže objekte pa ih prebaciti preko ramena, ili pak napraviti isto pa otkriti rupu u zidu samo su neke od stvari koji ćete probavati.

Gooigija sam ostavio za sam kraj. Vrlo rano dobit ćete zeleni gel za usisavač. Kada ga oslobodite, stvorit će se zeleni sluzavi Luigi. On je jadan slab na vodu i voda ga odmah ubije. Ali frajer je pravi kada treba kroz rešetke ili preživiti neki napad koji može biti smrtonosan za Luigija. Stvar je jednostavna – kombinirati obojicu i raditi skupa. Neki će protivnici i šefovi zahtijevati od vas da ih usisate u isto vrijeme s obojicom, isto kao što će to neke sobe zahtijevati. Napomenut ću da je dostupan co-op mode, pa možete dijeliti kontrole i učinit igru još zabavnijom. Čak bih i preporučio takav pristup na nekim dijelovima jer bilo je malo čudno i zbrkano prebacivati Luigije.

Kada su obojica na ekranu kamera podivlja, pa imajte na umu da vratite sluzavog unutra dok istražujete. Gooigi je dobar pijun za neke borbe, ako pogine samo se vrati u usisavač i ne gubite health.

Prilikom igranja nisam osjetio niti jedan trzaj igre, grafički je predivna, a prezentacijski genijalna. Story traje nekih 15-tak sati ovisno koliko detaljno igrate, i koliko su vam bitne sve tajne skrivene u igri. I taman je nekako tempirano da vam ne dosadi.

Moram spomenuti i ono što smatram lošom stranom igre. Osim par osnovnih mehanika koje naučite dosta brzo, to je to. Stvarno mi fali još modova za usisavač, nekakve dogradnje, nešto. Toliko potencijala, ne kažem da nije ostvaren, ali za još veću ocjenu potreban. Čak i skupiti sve što igra nudi ne nudi neku veliku satisfakciju u obliku korisnosti. I nema replay value, jednom kada pređete, jedino čemu se možete vratiti je multiplayer podrška, ali to je to.

Što se multiplayera tiče, igračima je ponuđen kooperativni “ScareScraper” mode gdje ćete u timovima pokušati biti bolji od onog drugog. Ovo je imao Dark Moon, zadnji Luigi na 3DS-u. Ako vam to nije zabavno, možda kompetitivni “ScreamPark” mečevi jesu. Nisam pretjerano zainteresiran za ove modove, no ne brinite, kao što sam rekao par puta, igra nudi dovoljno zabave i bez njih. Ali lijepo je znati da Nintendo misli na ovakve stvari.

Rado priznajem da sam se zabavio uz Luigija više nego što sam mislio da budem. Baš ove Nintendove ekskluzive pokazuju zašto su pri samome vrhu iako tehnički kaskaju 2 stoljeća. Ali naprave igru koja će probuditi ono dijete u vama i zadovoljiti vas pritom tonom zabave. Podsjećaju me zašto volim gaming.

S druge mi je strane drago da se serijal nastavio i vrlo sam pozitivan da će nam i nastavak nekada doći. Vjerujem da nije bilo lako sve ovo osmisliti, skidam ljudima kapu. Da nisu uživali u tome što rade, mislim da bi se osjetilo. Ovako, nema razloga da ne probate Luigija i sluzavog.

I zapamtite, sakriti pare u čarape neće pomoći. Luigi usisava i zidove. A neka ga, dugo je bio samo sjena poznatijeg brka i neka nam se oslobodio.