Recenzija | A Plague Tale: Innocence

Jesen je 1348. godine. Rane godine Stogodišnjeg rata. Pokrajina Akvitanija na jugozapadu Francuske je također zahvaćena invazijom Engleza. Mlada Amicia de Rune koristi trenutak zatišja pa s ocem Robertom i vjernim psom Lionom uživa u idiličnim obiteljskim trenucima u pitoresknoj šumi nadomak svog imanja. Između ostalih tema, iz njihove konverzacije saznajemo kako Amicia ima i mlađeg brata Huga koji je bolestan od samog rođenja, što će se pokazati kao okosnica daljnje radnje.

Sve što je dobro, kratko traje, pa tako i ovaj susret. Lion otrči dublje u šumu tražeći vepra, a hrabra Amicia kreće za njim. Prekrasno jesensko šarenilo se naglo pretvori u Crnu smrt – groznu pošast koja je u tom periodu odnijela preko 75 milijuna života. Voda postaje tamna, mutna, ljepljiva i teško prohodna, na zemlji se nalaze čudni crni tragovi, vepra pronalazimo neobjašnjivo unakaženog, a na kraju puta nalazimo Liona koji je na umoru. Kao točka na i, tlo se počinje tresti, otvaraju se procjepi u zemlji, a kroz jednog od njih Lion naglo nestaje, a nešto drugo izlazi…

Instant klasik

Ovo je bio vrlo kratak, a efektan uvod u odličnu, novu, singleplayer igru. A Plague Tale: Innocence (APT nadalje) je došao iz, meni do sada nepoznatog (ali od sada su definitivno na mom radaru), Asobo Studia. Kratko istraživanje na internetu pokazuje da se radi o manjem studiju od 140 zaposlenika lociranom u Bordeauxu u Francuskoj. Studio je osnovan 2002., a iznjedrili su već 17 naslova. Većinom se radilo o suradnjama (The Crew, ReCore) i korištenju poznatih Disneyevih licenci (WALL-E, Up, Toy Story…). Posljednji originalan naslov je bio Fuel prije točno 10 godina.

Znate kako se kod nekih igara poslože svi dijelovi slagalica i čine cjelinu koja je vjerojatno veća i bolja od zbroja svih svojih elemenata? Spomenuti Asobo nam je isporučio jako ispoliranu i famozno prezentiranu igru, s odličnim engineom, nevjerojatno atmosferičnim svijetom, likovima koji su većinom vrlo životni i uvjerljivi, brutalno surovim prikazom jeze i horora te kompaktnom naracijom koja se može postići samo u linearnim igrama. Kao točka na i je genijalan soundtrack kojeg bih prvenstveno opisao kao „prikladan“. Naime, svaki element u priči, svaka emocija kroz koju kao igrači prolazimo, se savršeno nadopunjava i dodatno pojačava prikladnom glazbom. Bilo da su u pitanju kratkotrajni trenuci opuštenosti, prijateljstva i familijarnosti, ili puno češći osjećaji terora, horora, jeze, tjeskobe, neizvjesnosti.

Još malo o priči, ali bez previše spoilera…

Ne znam kakvo je vaše mišljenje o današnjim igrama i preferirate li multiplayer naslove, ali moram priznati da mi, iako volim always online naslove (hello Destiny), zbog mojih preferencija prema priči, naraciji i dijalozima, uvijek nedostaje odličnih narativno vođenih naslova. I dok možda i imamo dosta singleplayer igara, u posljednje vrijeme je većina njih neka varijanta open worlda koji nerijetko ima jako puno nepotrebnog sadržaja, samo kako bi vas čim dulje zadržali uz igru i opravdali uložene novce za kupnju. Naravno da takve igre ne moraju biti loše, ali zaista mi za promjenu paše odigrati strogo linearan naslov koji možda i odigram za 15-ak sati, ali ga pamtim još godinama te mi nikako nije žao dati i puni iznos kao što bih dao i za neki naslov koji traje 140 sati.

APT je jedan takav naslov. Kratak, kompaktan, ali vrijedan svake kune (that’s what she said).

Kao što naslov govori, osnovna tema ove igre je kontrast emocija. Svijetlo i tama, brutalnost i nevinost, neiskvarenost i beskrupuloznost. Upravo taj tamni dio igre je prikazan nevjerojatno brutalno. Igra se nimalo ne suzdržava u vizualnoj depikciji strahota. U nekim segmentima naši protagonisti doslovce hodaju po leševima, čija velika količina u potpunosti usporava brzinu hodanja te u na trenutke imate osjećaj da propadate. A sve je dodatno potpomognuto realističnom zvučnom kulisom.

Ako mislite da je to previše, nedugo nakon prologa, susrest ćete se i s pravim neprijateljima – štakorima. I to štakorima u ogromnim količinama. Developer kaže da u jednom trenutku na ekranu može biti i do 5 tisuća (!!!) štakora. Nevjerojatno kako tako malo stvorenje može biti dostojan protivnik. Vidjeti kako cijeli roj (horda?) štakora obgrli i proguta cijelog čovjeka za par sekundi je zaista neočekivano iskustvo.

S druge strane imamo spomenuti element nevinosti, vidljiv poglavito kod mlađeg protagonista koji ne samo da je mlađi, već je i od rođenja izoliran zbog svojeg medicinskog stanja. Ono što mi se dodatno sviđa je da su osobnosti oba djeteta prikazana realistično i dopadljivo. Nisu razmaženi, nisu nedokazivi, nisu kruti.

Kako se igra?

APT je akcijska avantura igriva iz trećeg lica. Većinu igre upravljate starijom sestrom Amiciom. Veliki naglasak u igri je na stealth elementu, koji je često potrebit, ali ne uvijek i nužan. Naime, neke dionice u igri vam pružaju slobodu izbora. Možete ih preći ili šuljanjem i izbjegavanjem ili uz pomoć suputnika s posebnim setom vještina ili direktnim napadom, a kako napredujete, dostupni su vam i drugi elementi koje je možda najbolje iskusiti iz prve ruke.

Ono što donekle ublažava osjećaj bespomoćnosti i jeze u igri je činjenica da većinu vremena nećete biti u potpunosti sami. Najčešće je s vama mali Hugo, ali ćete tijekom igre susretati i druge zanimljive sporedne likove koji će vam pomagati.

Osnovno oružje koje Amicia koristi je praćka. Da, obična mala praćka. Na sreću, u igri postoji i crafting. Praćku možete i nadograđivati pa ćete ju moći brže napinjati ili npr. bacati 2 kamenčića odjednom. Amicia kasnije upoznaje i tajne alkemije pa će moći bacati vatrene elemente i na taj način držati štakore od sebe. Jer, ruku na srce, bez tih elemenata, napredak u igri pored ljudskih negativaca i horde štakora bio bi nemoguć. Crafting osim nadogradnje praćke omogućava i proširenje inventara ili pak mogućnost korištenja craftinga bez alata ili pak u hodu, jer je isprva potrebno tražiti alat i posebne stolove u radionicama.

U igri ćete se susresti i s ponekom mozgalicom, ali ni u jednom trenutku nisu preteške ili prezahtjevne. Ponekad je u pitanju ispravno paljenje baklji, ponekad se moraju okretati poluge, ponekad se guraju kolica, ali u svakom slučaju je sve kako biste izbjegli glavne neprijatelje – štakore.

Ispoliranost i prezentacija na nivou

Igru sam igrao na PS4 i PS4 Pro. Vrti se izuzetno stabilno u 30 FPS-a te doslovce ni u jednom trenutku nisam primijetio pad ispod te brojke. Igra je vizualno izuzetno privlačna. Asobo je napravio odličan engine koji prikazuje zavidnu količinu detalja. Okoliš je prekrasan, boje iskaču iz ekrana i sve skupa djeluje autentično, realistično i privlačno. Animacije možda nisu na razini na kojoj je recimo Naughty Dog, ali su likovi dovoljno detaljni, uvjerljivi i prepoznatljivi.

Ono što je potrebno posebno izdvojiti su štakori. Fizika iza njih je genijalno odrađena. Način na koji se miču, trče, previjaju kao jedan velik entitet, a opet jasno vidljivo sazdan od stotina i stotina sitnih elemenata je hvale vrijedan. Prolazak igre mi je trajao dulje no što je trebao upravo zato jer sam se ponekad znao igrati s bakljama i fenjerima i promatrao kako štakori reagiraju i bježe od izvora svijetlosti.

Igra je i odlično ispolirana. Uz tehničku stabilnost, nisam susreo skoro ni jedan bug. U jednom trenu mi nije prepoznao neke trofeje, da bi ih kasnije iskočilo 4-5 odjednom, ali moguće da je to i zbog toga što sam igranje prebacio s jedne konzole na drugu.

AI je možda mogao biti bolji, ali je i dalje dovoljno dobar da ne utječe ni na igrivost, ni na ukupni dojam. U jednom jedinom slučaju se dogodilo da je neprijatelj gledao praktički direktno u mene, ali je zaključio da nema nikoga i vratio se, ali s obzirom na mogućnost korištenja raznih elemenata prolaska dionica, nisam zamijetio neke bitnije nedostatke u ponašanju.

Moram još jednom spomenuti nevjerojatno dobar soundtrack u igri, za koji je zaslužan Olivier Derivier. Do sada je radio glazbu za Obscure, Alone in the Dark, Remember Me ili pak lanjski Vampyr. Iako je cijela igra jako dobra, glazba je tu dodatan faktor koji pomaže da se iskustvo igranja ove igre pretvori u nezaboravno. Olivier je postigao da se glazba apsolutno prožima s atmosferom, gameplay elementima i pozadinskim zvukovima. U trenucima niste sigurni koji zvuk je zvučni efekt, a koji je dio same glazbene dionice, a to je pravi podvig. Pa ako do sada niste čuli za njega, valja ga zapamtiti.

Pohvaliti se moraju i glumci koji su odlično odradili glasovnu glumu, čime dodatno podižu autentičnost svake scene. Naposlijetku sam bio ugodno iznenađen i boss fightovima koji nisu preteški, ali koriste zanimljive mehanike. I kao točku na i, nakon odjavne špice, imamo jako dobar epilog koji savršeno zaokružuje cijelu priču.

Zaključak

Malo tko je na početku godine mogao očekivati da će u godini kada izlaze Resident Evil 2 Remake, Metro Exodus, DMC5, Kingdom Hearts III, naslov A Plague Tale: Innocence konkurirati za naslov godine, ali prema mojem mišljenju, ova igra definitivno zaslužuje tu nominaciju. Asobo Studio je napravio vraški dobar posao i od developera za kojeg prije nisam ni čuo se prometnuo u tim koji ću sada definitivno pratiti i čiji ću novi naslov s nestrpljenjem iščekivati.

Ovo je igra koja koristi mnoge prokušane i poznate elemente, ali unosi i dašak novosti u vidu jednostavnog oružja ili pak neobičnog neprijatelja koji se koristi na zastrašujuć i inovativan način. I dokaz je, kako nije uvijek potrebna revolucija kako bi igra bila odlična. Potrebna je strast prema gamingu, prema dobroj priči i atmosferi, a ova igra ima to sve. Vidi se da je produkt ljubavi i umijeća.