Tko to kaže, tko to laže, da je co-op igranje mrtvo?!
„Alo, di si, šta ima?“
„A evo ništa, doma igram Witchera.“
„O Isus te, koliko to već, 380 sati? Daj ako ti je toliko dosadno, dođi do mene na PES da te otresem kao Peru Hrvate i lajnu koksa.“
„Da ju ne bi ti morao i platiti ako bacimo neku okladu. Ajde stižem.“
Razgovor je ovo koji se dan danas može čuti poprilično često, pogotovo u našoj regiji. Odlazak na igranje kod prijatelja je i dan danas aktualno kada pričamo o sportskim igrama. Igranje s prijateljima online je naravno i dalje u punom jeku što se tiče raznoraznih FPS-ova, TPS-ova (third person shootera), LoL-ova, WoW-ova i ne znam kakvih –ovova. No kada ste zadnji put baš prešli čitavu kampanju neke igre zajedno s prijateljem? E, tu na scenu dolaze Hazelight Studios i Electronic Arts (nije tipfeler, majke mi) i njihovo dijete – A Way Out.
A Way Out, more moje, jedna duša, a nas dvoje!
„Kako uopće funkcionira ova igra?“ pitali su se mnogi. Stvari su u principu i više nego jednostavne. A Way Out je kooperativna igra koja se može igrati jedino na dva načina. Jedan je couch co-op, gdje vi i vaš kolega uzimate po kontroler u ruke, ekran se dijeli na dva dijela te krećete u pustolovinu bijega iz zatvora. Igranje s jednim kontrolerom je onemogućeno, dok jedna osoba jednostavno ne može igrati paralelno s dva s obzirom na količinu radnji koje traže istovremene reakcije.
Leo Caruso ili kako ga ja volim zvati, Ray Romano sa zulufima.
Drugi način je pak online play koji je identičan ovom couch načinu, samo što osoba ne sjedi do vas kako biste se nježno s njom dodirivali. Samo jedan primjerak ove igre je potreban kako bi dva čovjeka uživala u njoj. Dakle, domaćin, kupac igre, šalje invite prijatelju, dok prijatelj biva preusmjeren na odgovarajući store kako bi skinuo free trial koji omogućuje igranje u paru. Osoba s free trialom ne može sama pokrenuti igru, već samo čekati na poziv glavnog i odgovornog. Ne postoji nikakav kod koji se šalje, tako da navedeni invite nije jednokratan, već kupac originalne igre može odigrati cijelu igru i tisuću puta ako treba s tisuću različitih prijatelja. Sve što je potrebno je jedan primjerak igre.
Šteta bi bila da propadne stvar, kad kažeš da smo tako dobar par
A par koji vodimo kroz ovu igru su Vincent Moretti i Leo Caruso. Da ne ulazim previše u priču, Vincent i Leo su dva poprilično različita frajera. Jedan je bivši bankar koji je zbog novčanih prevara i navodnog ubojstva osuđen na 14 godina zatvora, dok je Leo zbog krađe osuđen na 8. Nakon tipične zatvorske tuče u kojoj Leo i Vincent završe na istoj strani, rađa se ideja o bijegu iz zatvora te o lovu na osobu koja je i jednom i drugom namjestila da ih se uhapsi. Klasična priča koja se igra na poprilično solidan način i s humorom, ali i s nekim dubljim narativnim temama. Na početku igre vam se nude podaci o obojici pa je na vama i vašem kolegi da se dogovorite tko će izabrati opreznog taktičara Vincenta, a tko Lea koji prvo udara pa onda postavlja pitanja.
Ti ga zapričaj, a ja idem na brzinu odradit nekoliko setova da ga mogu jače odvalit šakom u njupalicu.
Unatoč različitim osobnostima, način na koji se igra s Vincentom, a na koji s Leom i nije pretjerano drugačiji, pa će tako svaki igrač iskusiti više-manje sve što i ovaj drugi. Bilo da se radi o upravljanju automobilima i čamcima te pucanju iz istih ili zašprehavanju čuvara dok drugi nešto krade i samoj krađi. Igra seli iz jednog linearnog prostora u drugi gdje svaki put likovi imaju različite zadatke, no unatoč toj linearnosti, igra uspijeva zadržati iznenađujuću količinu raznovrsnosti u obavljanju tih zadataka. Istini za volju, upravo to odrađivanje nekih zadataka, kao što je odšarafljivanje WC školjke u ćeliji, odrađuje se pritiskom jedne tipke uz vrtnju analoga pa se čini da idete iz jednog quick time eventa u drugi, ali ta filmska atmosfera isprepletena s činjenicom da ovisite o suigraču koji mora držati stražu i upozoriti vas kada ide čuvar vikanjem u mikrofon ili u uho ako sjedi pored vas čini ovu igru izuzetno zabavnom.
Makni se s mog prozora!
Kada već navodimo stvari koje čine igru zabavnom, onda se mora spomenuti i sam koncept split-screena. Čak i pri online igranju je ekran podijeljen pa čitavo vrijeme vidite što vaš kolega radi. Ako se radi o nekoj akciji gdje jedan vozi, a drugi puca, igra seli u horizontalni split-screen, dok se u slučaju istraživanja i razgovaranja s NPC-jevima vraća u vertikalni. Promjena ekrana nije nimalo kaotična i sve se tu izvodi poprilično dobro, čak i u situacijama kada igra u određenom omjeru povećava prozor onome liku koji pokrene neki bitan event za priču, kao što i zna malo pojačati ton razgovora koji je važniji. Primjerice, ako vi s Leom želite bez veze popričati s nasumičnim zatvorenikom, a Vincent istovremeno priča s nekim likom važnim za napredak u igri, jače će se čuti zvuk prozora vašeg suigrača. Paralelni zvukovi znaju biti pomalo iritantni, a još je gore kada vaš suigrač napravi neku akciju koja pokreće animaciju koja zauzme cijeli ekran potpuno izguravši onaj vaš. I dok potonja situacija nije toliko česta, ova sa zvukom jest i tu su jedini spas titlovi.
Jesu li dva mozga dovoljna za teške zadatke kao što su otvaranje vrata i zatvaranje dovoda goriva?
Izuzev uistinu raznolikih misija i atmosfere koja je hibrid Scarfacea, Kuma, Prison Breaka, Italian Joba, Shawshank Redemptiona i valjda svakog drugog filma kojeg ste ikada pogledali, iznenađujući plus su mini-igre kojih ima poprilično za ovakvu igru. U pojedinim dijelovima igre možete ostaviti ono što radite sa strane i okušati se jedan protiv drugoga u pikadu, bejzbolu, bacanju potkove, igranju Connect 4 pa čak i sviranju bendža. Koliko god da zvučalo suludo, same mini-igre funkcioniraju dobro i nerijetko ti trenuci proizvode salve smijeha i nabijanja na nos suigraču da ste bolji od njega.
Jesam zgodan?
Što se samog izgleda igre tiče, ne može se reći da se radi o nekom vanserijskom ostvarenju. Istini za volju, nije ni uložena neka suluda cifra u ovu igru, ali ako očekujete vizualni spektakl u maniri visokobudžetnih naslova iz trećeg lica, onda ćete biti razočarani. Već zbog samog split-screena taj segment pomalo pati, pa je igra znala i trznuti, a teksture su također u nekim dijelovima igre bile upitne kao i animacije tokom igranja. Daleko od toga da se radi o loše prezentiranoj igri, dapače, pokoji cut-scene je znao izgledati izuzetno dobro, ali čisto da ne biste pomislili kako ćete igrati Uncharted4-like avanturu u split-screenu.
Pajdo misli da mu ja držim stražu, a ja ga drukao kako bi mi smanjili kaznu.
I dok je vizualni dio stvarno minimalna boljka ove igre koju realno u preporuci prijatelju ne bih ni naveo kao loš element, igra pati u trenucima kada želi postati cover-shooter. Borba šakama je solidno odrađena, kao i segmenti s vožnjom i pucanjem te QTE scene, no, nažalost, onaj skloni-se-iza-zida-pa-pucaj dio je izuzetno prosječan, a igra forsira taj način akcije kako ide prema kraju. Jedan stil igranja se pretvara u potpuno drugi što je po mome mišljenju bila greška jer igra cvate upravo u trenutcima kada igrači ovise jedan o drugome (pa čak i tokom quick-time eventa), a ne kada oba lika žele biti Nathan Drake.
Idemo se igrati?
Iako ima svojih mana, A Way Out je itekako dobrodošao dašak svježeg zraka u industriji. Obavezno kooperativno igranje je nešto što se jako rijetko vidi danas i zgodno je vidjeti igru koja tjera igrače da surađuju, ali i koja je dovoljno svjesna da mora unijeti i dobru dozu raznovrsnosti, humora i sitnica koje će natjerati igrače da tokom cijele igre komentiraju događaje na ekranu. Bilo da ćete surađivati, natjecati se u sviranju bendža ili jednostavno svog suigrača namjerno uvaljivati u probleme, A Way Out će vas u svojoj kampanji od nekih 6 do 8 sati zabaviti, a to bi trebalo biti ono što daje igrama smisao.
{loadposition recenzija}
