Recenzija | BioShock Infinite

As above, so below.

BioShock Infinite treći je izdanak BioShock sage, svojevrsnog spiritualnog nasljednika legendarnog System Shocka [recenzija] te je, uz prvi nastavak, druga igra u spomenutom serijalu razvijana od strane američkog developera Irrational Gamesa pod redateljskom palicom velikog tate Kena Levinea. Ostavivši iza sebe dug i buran petogodišnji razvojni period prožet raznim kadrovskim i inim poteškoćama, svjetlo dana Infinite je nakon brojnih odgoda ugledao u ožujku 2013. godine, a nešto više od tri i pol godine kasnije napokon je dospio u moje znatiželjne ruke.

There’s a better home awaiting in the sky, Lord, in the sky…

Istim korijenima unatoč, na prvi pogled BioShock Infinite ne može biti različitiji od svog slavnog prethodnika. Nasuprot mračnom Raptureu iz morskih dubina sazdanom na temeljima hiperbolizirane objektivističke filozofije začinjene pokojom orwellovskom idejom, lebdeći grad Columbia u kojem se odvija radnja igre izgleda doslovce kao raj. U prvih su sat vremena kroz majstorski realiziran uvod Irrationalovci tako još jednom pokazali svu raskoš svoga world building talenta i igrača, koji preuzima ulogu bivšeg Pinkertonova agenta Bookera DeWitta, smjestili u nemoguć, a opet tako uvjerljivo oslikan svijet drugog desetljeća prošlog stoljeća inspiriran doktrinom američkog ekscepcionalizma i svim problemima onovremenog američkog društva. Atmosfera je toliko bogata i gusta da se može nožem rezati, a tome ponajviše doprinose uistinu fenomenalan vintage soundtrack i vrhunski art dizajn kojime, za razliku od smeđih, zelenih i plavih tonova prethodnika, ovaj put dominiraju uglavnom žive i tople pastelne boje stvarajući pritom naoko prijateljsko i idilično arkadijsko okruženje.

Blizanci Lutece, dvojac koji kao da je ispao iz neke opskurne epizode Zone sumraka, predstavljaju svojevrsni lajtmotiv igre.

Međutim, zagrebavši malo dublje u potrazi za djevom u nevolji zvanom Elizabeth, naš protagonist ubrzo shvaća da ova utopijska fasada ispod površine skriva svoje puno mračnije i ružnije lice izbrazdano rasnom i klasnom segregacijom, podivljalim kapitalizmom i radničkom eksploatacijom fino zamotanima u paket militantne teokracije s karizmatičnim vođom na čelu. I dok u liberalni Rapture dolazimo nakon njegovog velikog pada, konzervativna nas Columbia dočekuje u svom punom sjaju, potpuno nesvjesne da smo upravo mi ona iskra koja će zapaliti već dugo tinjajuće bure baruta koje skriva u svojoj nutrini. Rapture je i glavna zvijezda prvog BioShocka pri čemu je njegov nijemi protagonist, svojoj bitnoj ulozi u priči unatoč, primarno tek nužan narativni instrument istraživanja tog beskrajnog podvodnog art deco labirinta i ideologija kojima je prožet. Columbia je, s druge strane, premda također vrlo pomno razrađena, u prvom redu tek pozornica za odvijanje osobne drame dvaju glavnih likova te preispitivanje njihovog odnosa i uloge u široj konstelaciji zbivanja.

Konstante i varijable

Promotrimo li Infinite s aspekta gameplaya, lako je uočiti da se kostur igraćih mehanika u osnovi i nije previše mijenjao u odnosu na temelje koje je davnih dana postavio System Shock. Igra je tako strukturirana kao klasični FPS s varijacijom standardne formule, pri čemu igrač za obračunavanje s protivnicima na raspolaganju ima arsenal žanrovski uobičajenog vatrenog oružja, ali i niz posebnih nadnaravnih sposobnosti, takozvanih vigora, čije korištenje konzumira određenu količinu salta, svojevrsnih magic pointsa. Izdržljivost lika određena je health barom koji se može obnoviti konzumacijom health kitova ili različitih vrsta hrane razbacane Columbijinim ulicama te štitom koji se, po uzoru na health sustav većine modernih FPS-ova, obnavlja sam nekoliko sekundi nakon prestanka primanja štete. 

Iritantnim prodajnim automatima glas je posudio sam Ken Levine. 

Kao i njegovi prethodnici, Infinite sadrži određene pseudo-RPG elemente unaprijeđivanja sposobnosti glavnog junaka pa je tako novac prikupljen istraživanjem okoliša i lootanjem poraženih protivnika glavno sredstvo poboljšavanja vigora i vatrenog oružja te obnove zaliha na jednome od brojnih vending automata kojih u Columbiji ne manjka. Svoje inherentne karakteristike kao što su health, salt i armor Booker može razvijati pronalaskom takozvanih infusion napitaka, ali i raznih komada odjeće (hats, shirts, pants, boots) koji mu u borbi daju određene posebne vještine ili poboljšavaju one već postojeće.

Infinite ne krije da mu je narativ u primarnom fokusu, a to se ogleda i u njegovu izrazito linearnom level dizajnu. Columbia se tako sastoji od niza povezanih koridora i nešto širih otvorenih prostora predviđenih za veće okršaje, a svi se zadaci u igri, najgrublje rečeno, svode na klasične fetch questove ispresijecane borbenim sekvencama. Pri tome, glavni poticaj odstupanju od najkraćeg puta između točke A i točke B predstavlja prikupljanje voxophoneova, zvučnih zapisa razasutih Columbijom koji sadrže mnoštvo detalja krucijalnih za razumijevanje igrine kopleksne priče.

Samo lootanje novca i zaliha koje bi također trebalo igrača poticati na istraživanje okoliša jedan je od najslabije realiziranih i gotovo potpuno apsurdnih elemenata igre. Potrebno je, naime, nišanskom točkicom točno ”naciljati” određeni predmet prije nego što igra ponudi opciju da ga se skupi, što u kombinaciji s minijaturnošću nekih stvari cijeli proces ponekad svodi gotovo na pixel hunting. U sprezi s gamerskim ”moraš skupit’ sve” poremećajem od kojeg pomalo pati i vaš autor, ovo može rezultirati teško opisivim trenucima frustracije nakon što ste, primjerice, pomno pročešljavši ogromnu prostoriju nosa zabijenog u pod, u nekoj zabačenoj i jedva primjetnoj kanti za smeće kao nagradu za vaš trud pronašli par pišljivih silver eaglesa i pljesnivu naranču koja će vam vratiti milimetar healtha.

„Hej, Liz, danas imamo pire.“

Nešto je trulo u državi Columbiji

Columbijin nebeski setting omogućio je kreatorima i drugačiji pristup borbi u odnosu na ranije izdanke serijala. Za razliku od Raptureovih klaustrofobičnih hodnika i konfrontacija s manjim brojem protivnika koje su često ohrabrivale stealth i taktički pristup kroz postavljanje zamki i hakiranje sigurnosnog sustava, Columbijine otvorene arene forsiraju simultanu borbu s hordama neprijateljski nastrojenih Kolumbijanaca koje je najčešće nužno skratiti za glavu da bi se napredovalo. Time se, nažalost, nepovratno izgubio i znatan dio napetosti kojom su se odlikovali Infiniteovi prethodnici. Ovakva naglašenija uloga borbe u igri i ne bi bila toliki problem u slučaju maksimalne ispoliranosti samog gunplaya, međutim on u odnosu na prvi nastavak sage nije previše napredovao te se još uvijek doima pomalo ukočenim i nezgrapnim. Collision detekcija je i dalje povremeno manjkava, a osjećaj pogotka protivnika i ”težine” oružja nije ni približno zadovoljavajuć kao u nekim konkurentnim naslovima.

Levine je često kritizirano eksplicitno nasilje u igri okarakterizirao kao jedan od najstarijih pripovjedačkih alata. 

Vigori su pak uistinu maštoviti i zabavno ih je koristiti, no efikasnost im nije najbolje balansirana, a prosječnom umjetnom inteligencijom i malobrojnošću tipova protivnika igra slabo potiče kreativnost i eksperimentiranje u njihovoj primjeni jednom kada se otkrije univerzalno najučinkovitija kombinacija. Neshvatljiva je, u vezi s tim, i odluka developera da reduciraju broj oružja koja je odjednom moguće nositi na samo dva što također vrlo limitirajuće djeluje na varijabilnost obračunavanja s neprijateljskim ljudstvom. Zamjerke valja uputiti i slaboj baznoj agilnosti glavnog lika, osobito pri strafeanju i kretanju unazad koji ostavljaju dojam da je Booker do koljena zagazio u ljepljivu melasu. Ovo je donekle kompenzirano implementiranjem sky-lineova, svojevrsnih nebeskih tračnica nalik na one u lunaparkovima, po kojima se Booker može brzo kretati viseći s njih na svom sky-hooku. Premda neosporno zabavan, valja naglasiti kako je takav način kretanja u borbi ipak prilično ograničene praktične primjenjivosti. Također, za razliku od optimalnog pacinga uvodnog i završnog dijela igre, balans borbe i narativne ekspozicije u njenom središnjem dijelu daleko je od idealnog što u kombinaciji s gore navedenim problemima lako može dovesti do osjećaja zamora i repetitivnosti.

Dama i skitnica

Elizabeth koja našeg protagonista prati kroz veći dio igre prilično je dobro integrirana u sam gameplay. Budući da u borbi ne može stradati, njena prisutnost u igrača nikada ne izaziva osjećaj opterećenja čime je uspješno eliminiran rizik pretvaranja cijele igre u jednu veliku i napornu escort misiju. Naprotiv, svojom sposobnošću otvaranja procjepa u vremensko-prostornom kontinuumu i povremenim dobacivanjem zdravlja i streljiva u kriznim situacijama, Elizabeth aktivno pomaže Bookeru u borbi što je inteligentno iskorišteno i kao narativno sredstvo jačanja povezanosti između nje i igrača u ulozi glavnog protagonista. Osim toga, Elizabeth raspolaže i zavidnom vještinom obijanja brava nekim od brojnih lockpickova koje je moguće pronaći razbacane uokolo što često rezultira pronalaskom vrijednih zaliha, a povremeno je korisna i njena sposobnost isticanja nekih važnijih predmeta u okolišu. Ostaje, međutim, žal što neki zanimljivi koncepti korištenja Elizabethinih sposobnosti u borbi prikazani u ranijim trailerima na kraju nisu dospjeli u finalnu verziju igre.

Simpatična i oštroumna Elizabeth brzo će vam prirasti srcu. 

S grafičkog aspekta Infinite briljira te se mora priznati da modificirani Unreal 3 engine gotovo besprijekorno odrađuje svoj posao. Igra se tako u svakom trenutku izvodi vrlo glatko, a do povremenih ”štucanja” frameratea može doći tek u ponekim zahtjevnijim scenama uistinu nakrcanim protivnicima i detaljima, no ti problemi nikada nisu izraženi do te mjere da bi narušavali imerziju. Navedeno je tim impresivnije uzme li se u obzir da je testirana verzija za PS3, hardver koji je u trenutku izlaska Infinitea na tržištu bio već više od šest godina. Zvuk je također vrlo dobar, a u kombinaciji s već spomenutim fenomenalnim soundtrackom i odličnim voice actingom znatno doprinosi uvjerljivosti igrinog svijeta. Manje zamjerke ovdje valja uputiti tek efektima napucavanja koji na trenutke mogu zazvučati pomalo prazno, kao i ponavljajućim one-linerima protivnika koji s vremenom postaju prilično zamorni.

Utopija ili distopija?

Baš poput Columbije, i BioShock Infinite ima, dakle, dva lica. S jedne strane on je remek-djelo promišljenog art dizajna i atmosferičnog world buildinga kojime su Irrationalovci, barem što se navedenih kategorija tiče, zacementirali svoju poziciju u samom vrhu igraće industrije. Isto tako, njegova kompleksna i pomno razrađena fabula kao primarni spiritus movens cjelokupnog iskustva držat će vas do samoga kraja unatoč možebitnoj pretencioznosti i ponekoj narativnoj akrobaciji koju si je Levine dozvolio kao kreativnu slobodu. Uz to, pozitivnom dojmu svakako doprinosi i nesvakidašnje šarmantan par glavnih protagonista dodatno humaniziranih odličnom glasovnom glumom Troya Bakera i Courtnee Draper, čiju je spontanu i uvjerljivu interakciju uistinu pravi užitak promatrati. 

Američka konzervativna politička grupacija po imenu National Liberty Federation upotrijebila je na svom Facebook profilu propagandni mural režima iz igre u nimalo ironične svrhe.

S druge pak strane, Infinite je u tehničkom smislu tek prosječan first person shooter čije se davno utemeljene igraće mehanike sa svim pripadajućim vrlinama i manama nisu značajnije mijenjale u odnosu na 2007. godinu i početak BioShock serijala te ga je iz tog razloga nemoguće svima bezrezervno preporučiti. Stoga će o tome koliko vam je koja od opisanih komponenti igraćeg iskustva bitna ovisiti i vaš doživljaj Infinitea. Ukoliko od FPS-a u prvom redu očekujete besprijekornu igrivost, akciju i adrenalin, slobodno ga preskočite. Međutim, ako tražite zanimljiv naslov bogate atmosfere, živopisnih likova i vrlo dobre priče o kojoj ćete razmišljati i nakon što završi odjavna špica, a pritom ste spremni zažmiriti na jedno oko evidentnim manjkavostima gameplaya, BioShock Infinite igra je kojoj biste svakako trebali dati šansu, pogotovo u današnje vrijeme kada singleplayer u pucačinama polako postaje luksuz.