Recenzija | Call of Duty: Black Ops 6

Kao što su svake godine zagarantirani blagdani poput Uskrsa i Božića, tako je zagarantiran i novi Call of Duty. Serijal je to koji već punih 19 godina izlazi u godišnjim intervalima, kao takav sa sobom uvijek donosi dozu skepse u kvalitetu proizvoda, pa se tako sumnjalo i u Black Ops 6.

Iako se sa prodajom Activisiona pod okrivlje Microsofta predviđao rebalans ritma razvoja, odnosno veći razmak između dva nastavka, to se ipak nije dogodilo. COD se prebacio na Game Pass, na taj način pokušat će pogurati rast pretplata, a tom poslovnom modelu ujedno i odgovara model godišnjeg izlaska. Pritom je Activision iz nekog razloga s Black Ops 6 i ove godine odlučio ostati na starim konzolama, što svakako ne utječe dobro na percepciju prosječnog igrača koji očekuje više i bolje.

Kampanja: Trening ili kvalitetan film?

Treyarch se vratio svojem Black Opsu. Navodi kako je šesticu razvijao četiri godine s namjerom da isporuči svojevrstan refresh. Takve floskule se bacaju svake godine. One su dobre, hajpaju i prodaju, pa idemo vidjeti “laže li istina” ili nas opet očekuje dobra godina za Call of Duty.

Unazad par godina Call of Duty pati od loših single player priča. Iako se nikad nije očekivao neki bogati i ozbiljni SP mod, u starim danima serijal je znao iznenaditi sa kvalitetnim misijama i intrigantnim zavjerama. Sve to većinom je upakirano u top akciju u stilu Michael Bay filmova. Bez puno filozofiranja možemo reći da smo to dobili i ovdje.

Black Ops 6 vraća stare protagoniste Adlera i Woodsa te upoznaje s novima poput Troya Marshalla koji i krasi naslovnu stranicu igre. Tim bivših CIA operativaca nakon što su izbačeni iz akcije, osnivaju vlastiti odmetnički tim kako bi stali na kraju neprijateljskoj organizaciji Pantheon te otkrili što se krije iza političkih zavjera za vrijeme kandidature bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona.

Kampanja se najvećim dijelom igra u ulozi Williama “Case” Calderona, novog protagonista koji je, nažalost, još jedan u nizu onih nijemih karaktera. Slaba karakterizacija glavnog lika umanjuje sveukupni doživljaj, no tome unatoč moram priznati da kampanja jednog COD-a dugo nije izgledala i igrala se ovako dobro.

Eksplozije i cringe razgovori svedeni su na minimum, a igra vas u devet sati (koliko treba za kompletiranje) doslovno drži prikovanim za ekran. Lokacije su lijepe i raznovrsne, možete igrati stilom koji preferirate (stealth ili potpuna akcija), a većina misija su otvorenog tipa gdje možete glumiti Ramba a možete i fino pritajeno u maniri Hitmana. AI neprijatelji, iako nisu previše inteligentni, dovoljno su prirodni i pridonose atmosferi.

Kampanja je tako ove godine dovoljno dugačka, bogata, raznovrsna i atmosferična. Šteta što se nije više poradilo na glavnom liku i što su neki raspleti previše predvidljivi, u protivnom bi ovo bila jedna od najboljih Call of Duty kampanja dosad. Ovako je samo dobra.

Max Payne je stigao u Call of Duty

Call of Duty se već duži niz godina, pogotovo u kompetitivnom igranju, oslanja na “movement”. Dakle, što ste sposobniji kretati se fluidnije, bacati po podu i klizati, samim time šanse su vam veće, a osobito u multiplayeru.

Ove godine, Treyarch se odlučio na razinu više te uveo čitav niz ažuriranja kretanja koje je stavio pod zajednički nazivnik – Omnimovement. Radi se o cjelini koju je najlakše opisati kao Max Payne kretanje u prvom licu. Tako uz slide cancel, dolphin dive te ostale kerefeke kojima se služe veliki znojavci, imate i bacanje u stranu, unaprijed, unazad, te zakretanje za 180 stupnjeva bilo u letu ili na podu. Sve to dostupno je i u kampanji, međutim, najzornije se prikazuje u multiplayeru.

Multiplayer: Dovoljno svježine?

Multiplayer u Call of Dutyju je bio i ostao preteča same igre. Naravno da fanovi cijene dobru kampanju ili Zombi mod, no trajnost leži i ležat će u multiplayer okruženju. Omnimovement svakako je najveća inovacija ove godine, međutim, od Treyarcha smo očekivali još podosta toga za prolaznu ocjenu. Što je i uslijedilo.

Tako se nakon puno godina vratio Prestige način igranja u kojem nakon određenog levela možete resetirati napredak i početi grind ispočetka za nove nagrade i veći level. Radi se o starom načinu zabave i sredstvu uspoređivanja kompetitivnih igrača koji je opće prihvaćen.

Također, ove godine lijepo je konačno igrati na novim, originalnim mapama, umjesto na remakeovima starih. Vraćene su i Wild kartice za bonuse na loadout (poput dodatnog perka, attachmenta na oružje itd.) pa su tako još jedan stari ali i unikatni motiv za grind u multiplayeru.

Uhvatio me algoritam

I sve to zvuči super, divno, krasno da se ne bi u ovaj način igranja umiješali već poznati algoritmi, tzv. ubojice modernih kompetitivnih igara. Naravno, pričamo o skill based matchmakingu, engagement optimized matchmakingu i ostalim algoritmima patentiranima od strane Activisiona s ciljem da zaštite lošije igrače, a otežaju drugima.

Algoritam game Activision je pojačao 2019. s rebootom Modern Warfarea i Warzoneom te isto toliko traju prilične reakcije igrača. Iako su algoritmi u principu zamišljeni kako bi pomogao lošijim igračima, olakšao im napredak te ih istrenirao za bolje igrače – realnost je ipak drugačija. Activisionu se ovo isplati, podilaženje masama očituje se na statistikama prodaje i financijama općenito, ali kako bi to postigao jako puno manipulira. Manipulira skillom, lobbyjimae, serverima, hit detekcijom i svim vezanim uz kompetitivnu stranu igre.

Ako se u CoD ovih dana uputite kao usputni kežualac, odigrate dva do tri dobra MP meča, igra će vas doslovno baciti u lobbyje PRO igrača i strimera koji će vas dobro kazniti za sve prethodne gejmove. Dakle, igra prati skill i stavlja u snažnije lobbyje isključivo sukladno neposredno prijašnjim mečevima.

I tu se najveći problem javlja kada igrate s prijateljima različitih sposobnosti, jer ako je samo jedan igrač jako dobar, Black Ops 6 će vas sve baciti na užasne servere s boljim igračima. Vaš tim nema šanse. Dakle, u multiplayeru više ne postoji nikakva slučajnost i raznolikost, samo znojenje i frustracija kada vas uhvate algoritmi. Iako se fanovi godinama bore, prosvjeduju i negoduju zbog ovog aspekta, vjerojatno će se takav pristup isplatiti i na Black Opsu 6.

Black Ops 6, nažalost, pati. Iako zabavan, multiplayer je previše izmanipuliran statistikama i prodajnim rezultatima, što se ne očituje samo algoritmima koji idu u smjeru masovnosti, nego i u mapama koje su nikada manje. Dizajnirane s pretjeranom akcijom da nadražuje taj serotonin. Zadnjih godina najpopularnije mape su Shipment i Nuketown, ponajviše zbog bržeg levelanja, što je u Black Opsu, nažalost, utjecalo na sve mape.

I dok su u nekim modovima manje mape zabavne, uništile su modove poput Search & Destroyja i Hardpointa koji se igraju baš nikako.

Kad mrtvi ožive

Osvrt na Black Ops 6 završimo s popularnim zombijima koji su već duži niz godina uvijek hvaljen element serijala. Treyarch se vratio, a samim time vratio se i stari round based Zombi mod. Nema više open world zombija kao u prošlogodišnjem MW 3. Igra svakim određenim brojem ubijenih zombija resetira horde i povećava težinu. Već samo taj podatak vratio je osmijeh na lice starim fanovima. A ovog puta smo dobili čak dvije zombi mape – Liberty Falls i Terminus.

Obje mape su dovoljno različite s različitim pristupom igranju. Dok se Terminus vodi kao ogromna mapa koju postepeno otključavate te prolazite priču sa već poznatim likovima, pritom rješavajući i brdo zagonetaka s easter eggovima, Liberty Falls je sa druge strane ležernija mapa u kojoj nema priče, ali svejedno možete uživati u izazovnim hordama zombija.

Sam Zombi mod je nakon prvog testiranja doživio salve kritika, ali Treyarch je dobro reagirao i uveo čitav niz poboljšanja. Od novih animacija, preglednijeg HUD-a do težine neprijatelja i fluidnosti napretka. U globalu, atmosfera je podignuta na viši nivo, a Zombi će ostati upamćen kao kvalitetan povratak korijenima.

Kada sam spomenuo atmosferu, osvrnut ću se na grafički i zvučni aspekt Black Opsa 6. Igram na mid range PC-ju (i7 12 700K, RTX 3080Ti, 32GB DDR5) i prilično sam zadovoljan. Iako grafika nije ništa revolucionarno i ne može niti biti kada ju koči prošla generacija konzola, sveukupni dojam je dobar. Teksture solidne, animacije kvalitetne, zvuk sjajan, a s tehničke strane sve je prilično ispolirano bez primjetnijih bugova.

Kod zvuka dodajmo i jednu novinu koja je prilično odjeknula. Black Ops za dodatnih 20 eura nudi i dodatnu, precizniju audio tehnologiju, o čemu je FFA pisao ovdje. Ja sam se zadovoljio sa standardnim zvukom koji je, već sam napisao, dovoljno dobar. Ako kupite, javite nam dojmove u komentarima.

Za kraj ili novi početak

Ove godine Treyarch nas je nostalgično podsjetio da i dalje zna raditi dobre Call of Duty kampanje. Ova u Black Opsu 6 definitivno nije usputna stanica kao u prethodnim igrama serijala. Uz to smo dobili solidne zombije koji će fanove zadržati na jedno dulje vrijeme.

Multiplayer je uz sve mane algoritma dovoljno svjež zahvaljujući Omnimovementu, što mi je dovoljno da ovogodišnji CoD mogu promatrati kao nešto što nije tek usputni proizvod. Black Ops 6 je sam po sebi dokaz da developeri još uvijek imaju prostora za implementaciju novina i inovacije, samo je pitanje je li to zaista cilj.

I tako se za kraj vraćam brojkama. Brojkama koje su bitnije od igrača i savršeno oslikavaju što je Call of Duty posljednjih godina – prvenstveno poslovni model. Sa svim tim na umu, brojnima je i dalje dovoljno. U nedostatku boljeg, igrat će se. A Black Ops 6 je samo nekoliko poslovnih odluka udaljen da bude u redu najboljih, osobito ako naginjete natjecateljskom igranju.

I sada stvarno za kraj, za potpuni dojam pričekat ćemo 14. 11. kada će uslijediti potpuna integracija s novim Warzoneom. Tamo će se prebaciti sva oprema i oružja iz Black Opsa 6. Želim vam kvalitetan grind.