Recenzija | Desperados III

Da se izrazim poetično, najučinkovitija droga za ljudsko sjećanje je nostalgija. Ružičaste leće kroz koje gledamo na sretne trenutke prošlosti utječu na našu percepciju više nego li volimo priznati. Ipak, nekada je ta boja ista sada kao i prije. Nekada, ali samo nekada, sretni trenuci nimalo ne oslabe. Sjećanje na smeđi kaubojski šešir lovca na ucjene i crni kaput hladnokrvnog brkatog medicinara dovoljan su okidačza putovanje kroz vrijeme. Starog su majstora zvali Desperados, a ovo je priča o njegovom povratku.

Točno u podne, 2001.

Tu i tamo kada čekam u Konzumu na redu za blagajnu mi dođe da potiho, gotovo šapatom izreknem: „Desperados.“ Siguran sam da bi netko u istome redu pokušao panično prikriti suzu u oku. Prije skoro dva desetljeća, žanr taktike u stvarnom vremenu (rekli bi Englezi, ril tajm tektiks) imao je zavidnu popularnost. Igara toga žanra nije bilo puno, ali Commandos je još uvijek besmrtno ime koje prelazi preko usana starijih kompjuteraša. Bilo je tu još pokušaja rušenja kralja s trona, među kojima je najuspješniji bio upravo Desperados.

Za one koji ne znaju, riječ je o igri u kojoj je šačica piksela s kaubojskim šeširima upravljana mišem pretvorila svakog igrača u taktičara kojem bi i Sun Tzu zavidio. Greške se nisu opraštale, ali se upornost nagrađivala. Da povučem paralelu s modernim vremenima, Dark Souls je za akcijske avanture kao Desperados za strategije. Strpljenje je obavezno, ali nagrada je osjećaj uspjeha rijetko viđen u igrama.

Svi koji su Desperadosu dali šansu su to i sami otkrili, a taj je uspjeh potaknuo Infogrames da se drži onoga što im je išlo. Idući je pokušaj bio oživljavanje Robina Hooda, rekao bih i vrlo uspješno, no ono koje je malo kaskalo za Desperadosom, dok je ekskurzija u Chicago 1930. bila zaboravljiva. Nekoliko godina kasnije i jedna dimenzija više, Desperados je dobio svoj nastavak u obliku Cooper’s Revengea. Eksperimentiranje je omogućilo prebacivanje iz ptičje perspektive u onu trećeg lica, no eksperiment nije uspješno prošao. Igra je bila mlaka, a njen nastavak Helldorado dodatno je razočarao. Sve se činilo da je neuspjeh Desperadosa bio posljednji čavao u lijesu nekoć velikog žanra. Sve do prije četiri godine.

Njemački developer Mimimi Games inspiraciju za svoj hit Shadow Tactics: Blades of the Shogun pronašao je upravo u dobrom starom RTT žanru, a da bi stvar bila bolja, igra je bila prirodna evolucija Desperadosa. Smještena u feudalni Japan, spretni šinobi i časni samuraj udružili su snage protiv zlog šoguna, dok je igra vratila osmjeh na lica mnogim strateškim iskusnjarama. Veselju nije bio kraj kada je igra bila ne samo hit, već uspjeh koji je Mimimiju doveo legendu žanra na vrata. Desperados je pokucao, a Mimimi je prihvatio izazov.

Tragači

Desperados nas je upoznao s karizmatičnom ekipom lovaca na ucjene čija je glava, John Cooper, bio jedan od prepoznatljivih likova u žanru. Desperados III vodi nas u prošlost, na avanturu koja je spojila Coopera s njegova dva najbliža suradnika, Doc McCoyjem i Kate O’Hara. Godina je 1870. i tračnice Kolorada postale su opasno mjesto za putnike. Pljačkaši zaustavljaju vlak na kojem se nalazi naš heroj koji namrgođen i nestrpljiv putuje do prve crte željezničke ekspanzije. Tamo ga čeka njegov prijatelj Hector, no očito je da će kasniti.

Među putnicima nailazi na gunđavog doktora u crnom kaputu. Doc McCoy radi za tvrtku DeWitt, istu tvrtku u čijem je vlasništvu vlak. Udružuju snage u nadi da će pronaći brzo rješenje za pljačkaški problem. McCoy je motiviran DeWittovim novcem, no Cooper je motiviran bolnom prošlošću. U riječima i tonu Cooperova glasa osjeti se nervoza. Boji se da će mu pobjeći meta koju je toliko dugo lovio. Frank, osoba čije je ime već dugo vremena urezano u metke Cooperove pljuce, čeka svoju sudbinu, no ulozi su visoki, a vremena je sve manje. Za Coopera je ovo osobno jer on zna Franka. Zna ga jer se nalazi na istoj cesti kao i vlastiti otac čija je sudbina isprepletena s Frankovom.

Detalje pozadine radnje ostavljam na vama, no pripremite se na pristojnu priču prepunu sitnih preokreta. Ovo nije igra u kojoj je radnja stavljena u prvi plan, no očito je da je uložen trud koji se isplatio. Ta radnja uspješno tjera dalje i vrlo me brzo zaintrigirala, no ona ne bi funkcionirala bez odličnih likova. Nešto što nisam očekivao je da će pet članova ekipe biti toliko karizmatično da me veseli svaki daljnji dijalog. Ima tu klišeja, svakako, ali motivacija likova je prirodna, a sami dijalozi iznenađujuće zabavni. Bit će trenutaka sreće, bit će trenutaka tuge. Igra me često uspjela i nasmijati svojim pokušajima humora. Ovo je aspekt igre od kojeg nisam ništa očekivao, a dobio sam puno. Izuzetno mi je drago što se toliko vremena posvetilo ne samo radnji, već i likovima koji tu radnju guraju dalje svojim motivacijama.

Dobar, loš, quicksave

Na putovanju kroz još neukroćeni Divlji Zapad proći ćete kroz planine Kolorada pa do močvara Louisiane, no ono što je zajedničko na svakoj od misija u koju kročite je mapa puna neprijatelja. Ovo je jedna od igara gdje je najbolje udahnuti, otvoriti mapu, vidjeti sve crvene oznake na njoj, uzeti gutljaj kave i uživati jer je život lijep. Svaka skupina tih crvenih točkica međusobno je povezana i svaki manji, ili veći, sukob u koji uđete je zagonetka. Zadaci na misijama su, naravno, upakirani u lijepu pričicu dobre motivacije, no u suštini se svode na: „Dođi od točke A do točke B i, molim te, pokušaj ne poginuti.“ Taj vrlo jednostavan princip surađuje s idejom da je svaki sukob jedna slagalica koju morate otkriti kako riješiti.

Neprijatelji koji se nalaze na jednom području uvijek su nekako povezano. Možda su tri za redom stražara postavljena na točno takvim pozicijama da se međusobno u nekom trenutku vide. Možda su povezani onim jednim likom koji patrolira pa ide od jednog do drugog. Možda se pak drže skupa i pričaju o nevremenu koje se približava. Sve je povezano i to podiže izazov na visoku razinu. Vaš zadatak je eliminirati prijetnju, no kako ćete to napraviti je u potpunosti na vama.

Prije nego što uđem u dubinu same mehanike igre, volio bih opisati kako se ovo igra. Desperados III nudi vam petoro likova s kojima možete igrati. Tu je John Cooper, vješt s nožem i Coltovima, brz, spretan i efikasan. Doc McCoy nešto je sporiji, no iz daljine je sa svojim Colt Buntlineom jednako smrtonosan kao i Cooper. Kate O’Hara društveni je igrač i unatoč svome Derringeru koji je jednako opasan kao i svako oružje, više se oslanja na odvraćanje pažnje. Hector i Isabelle su novi likovi. Hector je mrga od čovjeka čija je ljubav života Bianca, njegova zamka za medvjede. Ako se želite nekoga na brzinu riješiti, postavite zamku, fućkajte i čekajte u nekom grmu. Isabelle je pomalo kontroverzan lik zbog svojih vudu sposobnosti. Može povezati sudbinu dva lika tako da što se dogodi jednom, dogodit će se i drugome. Može i preuzeti kontrolu nad neprijateljem te ga nagovoriti da sabotira ostale. Iako zvuči nadnaravno, sposobnosti su izvedene dovoljno uvjerljivo i, najiskrenije, toliko ćete se zabavljati da ćete to smetnuti s uma dok kažete keks.

Uspjeh se krije iza kombiniranja sposobnosti više likova. Recimo, Kate može jednom stražaru odvući pažnju, što će dati dovoljno vremena da Cooper izađe iza kuta i baci nož drugome, dok McCoy iz daljine svojim vjernim Buntlineom ubije trećega. Kada je prostor očišćen valja se riješiti prvoga. Kate prekida svoju diverziju, uzima zamah nogom i odalami stražara ravno u životne dragulje što ga baca u nesvijest. Cooper ga veže, uzima tijelo i baca ga u obližnji grm čime ga efektivno skriva.

Neće sve biti tako jednostavno za riješiti. Ima puno dinamičnih kotačića u mašini gdje i samo jedan pokretan stražar drastično mijenja situaciju. Nekada je dovoljno malo mućnuti glavom, ali nekada je i tajming jako bitan. Zamislite da su tri stražara stalno u pokretu i kruže između dva. Jedan od njih žvače duhan i uživa u smjeni, dok drugi gunđa zbog čega se tri pokretna stražara stalno zaustave kod njega i popričaju. Ljubitelja duhana je lako riješiti jer njegov nestanak neće primijetiti, no gunđalo je problem. Ako se njega eliminira iz igre, tri pokretna stražara će primijetiti da ga nema kada idući put dođu do njegove postaje. Dići će se panika, počet će potraga, a na vama je da onda ili brzo reagirate i eliminirate svo troje ili pak date petama vjetra i sakrijete se dok se situacija ne smiri.

Tu će vam puno pomoći vidno polje neprijatelja koje se na PC-u aktivira desnim klikom na neprijatelja. To vidno polje je pomično ovisno o poziciji neprijatelja i podijeljeno u dva dijela. Prvi je onaj u kojem će skužiti i muhu ako preleti. Ako se tamo nađete, ili ste hrabri ili ste ludi. Drugi je osjenčan i u njemu se nećete primijetiti ako se šuljate. Međutim, ako potrčite ili stojite, vidno polje se lagano krene puniti žutom bojom, ako ta žuta boja dođe do vas, vidno polje postaje crveno, čitavo područje se podiže na noge, a iz baraka izlaze dodatni stražari i prave haos.

Prvu razinu dodatne dubine dodaje raznolikost neprijatelja. Obični šmokljani od stražara neće biti problem za pojedinačnu eliminaciju. Njih Kate može odvući na neko skriveno mjesto, mogu nasjesti na Hectorovo fućkanje ili pak mogu okrenuti glavu za Cooperovim lažnim novčićem. Međutim, poncho je puno opasniji neprijatelj. Po imenu se da zaključiti da se lako prepozna po tome što nosi pončo. Njegovu pozornost ne možete odvratiti na dulji period, a Kate ga neće moći ni svojim šarmom odvući na neku sakrivenu lokaciju. Najveći problem predstavlja long coat. Šokantno, ali njih se prepoznaje po tome što nose baloner. Njih se može eliminirati na dva dijela. Klin se klinom izbija pa te mrge može odjednom riješiti samo prijateljska mrga. Hector na njih navali sjekirom, nastane kratka borba i Hector ubija long coata. Druga metoda je kombinirani napad. Jedan napad s udaljenosti bilo kojeg lika ošamuti long coata na kraće vrijeme, dok s drugim likom morate prići od iza i eliminirati ga bliskim napadom. I tu nije kraj, morate računati i na spol neprijatelja. Ako je stražar žena, Kate joj neće moći odvući pažnju, no ako je muškarac, onda će sliniti za njom dok vi iza njega uništavate trud industrijalizacije.

Na to se nadodaje druga razina dubine, a ona se dotiče vještina. Osim što svaki lik ima drukčiju vještinu, svaka od njih ima svoju statistiku. Udaljenost na kojoj je učinkovita, prostor koji obuhvaća, zvuk koji proizvodi ili na izvoru ili na cilju, čak i vrijeme koje je potrebno da neprijatelj padne mrtav da ga se ne primijeti dok pada. I to vrijeme je za oružje svakog lika drukčije! To pak dovodi do eksperimentiranja u potrazi za najefikasnijim načinom.

I onda dolazi završna razina dubine, a ona je dragi kamen čitavog žanra. Ovo je igra koja ima jako puno quicksavea i jako puno quickloada. Što je najbolje, developeri to naglašavaju i potiču ljude da se drže istoga. Ako prođe dulje vrijeme da niste spremili svoj napredak, iskoči vam pop-up na koji kliknete i igra vam se spremni. Ako ste nešto zeznuli, a vjerujte mi, hoćete, quickload traje svega jednu sekundu i igra se nastavlja. Sve je izvedeno toliko fluidno da se igraču daje sloboda i motivacija da eksperimentiraju sa svakim sukobom.

Dizajn levela je toliko besprijekoran da garantiram da nema sukoba koji je moguće riješiti na samo jedan način. Sve je otvoreno kombiniranju i vaša mašta je najčešće jedina granica u izvođenju ludih taktičkih kombinacija. Na jednoj sam misiji proveo skoro tri sata jer sam eksperimentirao s nekoliko sukoba. Uspio sam jedan sukob riješiti s jednim likom fokusirajući se na brze reflekse i koristeći shortcutove na tipkovnici za bržu reakciju, s dva lika pažljivim korištenjem vještina i s tri lika koristeći nešto što se zove Slowdown.

Slowdown je mogućnost zaustavljanja vremena te mapiranja različitih akcija na različite likove. Možete staviti da McCoy puca na neprijatelja iz daljine, ali tek kada vid stisnete Enter. Pritom ćete mapirati da Cooper sa svoja dva revolvera puca na dva stražara, dok će Hector istrčati iz grma u kojem se skrivao i sjekirom napasti long coata. Vi stisnete Enter, a magija se izvede istovremeno. Ne sjećam se kada sam imao ovoliko slobode u nekoj igri. Ovo nadmašuje čak i prvi Desperados i Commandose. Za ovakav dizajn treba razumjeti RTT žanr, a Mimimi ga svakako razumije.

Sve je to popraćeno poznatom težinom, no ovoga puta se ona da fino regulirati. Ima više težina, od kojih se svaka može dodatno personalizirati kako bi odgovarala pojedinačnom ukusu. Riječ je o mehanici koja daje puno života igri koja je već i ovako onaj tip koji se prelazi ponovno i ponovno dok se ne iscrpi sva mašta.

Nosila je 60 FPS-a

Nešto što me oduvijek privlačilo kod Desperadosa je umjetnički stil. Pejzaž je bio predivan jer je bio inspiriran western romanticizmom 19. st. Igra dan danas izgleda predivno zbog okoliša koji nije ostario ni dana. Pametan dizajn puno znači za igru. Desperados III rađen je u Unityju i u potpunosti je prešao u 3D. Razumijem to i pozdravljam potez, ipak smo u 2020., ali ipak mi nedostaje taj više prizemljen pristup grafici. Trojka izgleda lijepo, lokacije su raznovrsne i animacije vrlo fluidne i kvalitetne, ali nekada, baš zbog toga što se vidi da je to Unity, igra previše podsjeća na animirani film. Ovo je više osobna opaska nego zamjerka, ali za one kojima se svidio dizajn prvog Desperadosa, dobro je napomenuti da ne očekuju isti dizajn. Eventualni problem za svakoga će biti poneka slaba tekstura koja se prvenstveno može naći u dizajnu prirode. Riječ je o nečemu što upada u oči, ali nije strašan problem.

Dizajn korisničkog sučelja je savršen. Postoji niz opcija koji omogućavaju personalizaciju sučelja, ali ono je toliko savršeno dizajnirano da nije potrebno više od pet minuta da se netko navikne na igru. Toliko je opcija dostupno na klik miša, a opet nimalo ne upada u oči ili smeta prilikom igre. Shortcutovi za tipkovnicu su jasno napisani, ali uopće ne upadaju u oči, već su tu kao podsjetnik. Čist, kvalitetan i tematski prikladan dizajn za svaku su pohvalu.

Glazbena podloga je vrlo dobra. Odudara od one koja je bila u prvome dijelu, ali ne mogu reći da nije pamtljiva. Mislim da nostalgija ovdje radi svoje i jednostavno se opirem tome da prihvatim promjenu u serijalu, ali moram priznati da je podloga kvalitetna, tematski prikladna i ponekad ode previše u moderne vode, no to brzo nadoknadi nekom kvalitetnom skladbom. Odličan je primjer misija u New Orleansu gdje se ista blues tema izvodi pomoću različitih instrumenata ovisno u kojem ste dijelu četvrti. Zbog lijepog dizajna lokacija i vrlo dobre glazbene podloge, igra pršti atmosferom i svaka misija ostavlja svoj jedinstveni dojam. Raznolikosti ima na sve strane.

Glasovna gluma me možda i najviše iznenadila. Opet, nostalgija, nedostaju mi stari glasovni glumci, ali posao koji su odradili novi glumci je toliko dobar da ćete s guštom čekati nove dijaloge i scene. I to nije sve, usred misija će se različiti dijalozi vrtjeti između likova ovisno jesu li si blizu ili ne. Sve ima svoj jedinstveni karakter i Mimimi je upio sav šarm serijala te ga udvostručio. Za one koji su igrali prvijenac, nadam se da ćete se oduševiti kao i ja kada čujete da prilikom izvršavanja naredbi likovi govore neke od istih linija dijaloga kao u jedinici. Trojka je toliko prirodan nastavak serijala da bi čovjek rekao serijal nikada nije otišao na pauzu.

Igra se izvodi vrlo fluidno i nisam imao u niti jednom trenutku pad FPS-a. Konzistentne performanse i kvalitetan i raznolik dizajn čine ovu igru guštom za igrati. Pojedinačno gledano po elementima, dubina u igri je impresivna, ali kada se gleda kao paket, ovo je čista bomba.

Mane koje su (skoro) ubile Desperadosa

Ima tu i nekih problema. Ne velikih, ali ima. Unatoč izvrsno dizajniranom korisničkom, neke quality-of-life greške su se promakle. Prelazak u 3D znači da ćete često rotirati kameru, a kako postoji i doza vertikalnosti u igri, onda ćete u nekim trenucima htjeti pomaknuti lika do ruba krova, no on će registrirati da vi želite koristiti ljestve. To isto zna stvarati probleme da ne možete naciljati točno onu akciju koju želite napraviti, baš zato što 3D dodaje više kompleksnosti čitavoj igri.

Nekada je tanka granica između onoga što neprijatelj vidi i onoga što vidno polje pokazuje da vidi pa ponekad primijete nešto što ne bi smjeli. Ako želite prekinuti akciju, morate nekada više puta stisnuti desni klik jer ne želi prihvatiti jer ste možda bili pokazivačem točno nad neprijateljem i onda ste aktivirali vidno polje. Nekada će vam se desiti da iako ste u grmu skriveni, zapravo niste i neprijatelj vas primijeti. To su rijetke mane i nisu nešto što toliko kvari doživljaj, već su stvari koje se mogu ispraviti zakrpama.

Vizualna strana ponekad razočara kvalitetom tekstura, kao što sam već spomenuo, dok se za auditivnu jedino može prigovoriti da su neke skladbe previše ponavljajuće pa postanu naporne na misijama umjesto da su pamtljive i vezane uz mentalnu sliku misije. To se jako rijetko događa i može se izbjeći time da se ne provede sedam sati pokušavajući napraviti savršen combo na početku same misije jer vam vrag ne da mira kao meni.

Petorica veličanstvenih

Unatoč tome što me Shadow Tactics oduševio, i dalje sam bio oprezan te se nadao najboljem, ali očekivao najgore. Ne znam zašto je to tako, vjerojatno zbog dugogodišnje povezanosti sa serijalom, ali bilo je bedasto od mene. Ovo je jedna od najboljih igara generacije. Možda neće imati emotivni učinak jedne sočne avanture ili RPG-a, ali dizajn misija i sloboda u gameplayu nude jedno od najzabavnijih iskustva u gamingu.

Desperados je dobio nastavak dostojan svoga imena. Mimimi je zadržao sve elemente koji čine ovaj žanr toliko zaraznim te je pritom dodao mehanike koje ga pomiču u novo desetljeće gaminga.Ovo je teška igra i znam da nekima neće leći, ali oni koji joj daju priliku, koji se navuku na nevjerojatnu raznolikost koja se nudi i prihvate slobodu eksperimentiranja, oni će dobiti nezaboravno iskustvo nečega što se ponosno može zvati videoigrom.