Recenzija | Destroy All Humans!

Mali gradić Roswell, u američkoj saveznoj državi New Mexico, bio je nepoznat sve do 1947. Tada se dogodio najpoznatiji NLO incident u novijoj povijesti. Ova igra se zabavlja idejom što bi se dogodilo da se zaista radilo o letećem tanjuru i prokleto nabrijanim vanzemaljcima.

Jašući na valu sveprisutnih prerada i remastera, THQ Nordic odlučio je izbaciti reizdanje svoje nekoć popularne open-world akcijske avanture. Nosi li se rame uz rame s najboljim preradama današnjice ili ipak cilja na određenu skupinu igrača, saznat ćete ubrzo.

Invazija jednog vanzemaljca

Destroy All Humans vjerna je prerada originala koja vas ponovno vraća u ulogu malenog vanzemaljca koji posjećuje Zemlju pedesetih godina prošlog stoljeća. Čitava igra je rađena iznova, a iza njenog razvoja stoji njemački studio Black Forest Games. Na prvi pogled očito je kako su developeri pokušali ostati što vjerniji originalu, a nakon što odigrate nekoliko misija uvjerit ćete se kako su u tome i uspjeli. Priča, likovi, kao i sam duh igre ostali su nepromijenjeni.

Napredak u tehnologiji, dizajnu igara te drugačiji pristup pripovjedanju priča, učinili su ovo reizadnje modernijim, ali pritom nisu previše odstupali od originala. Sve lokacije, ili bolje rečeno mini open-worldovi, izgrađeni su iz temelja i prerađeni kako bi bolje iskoristili modernu tehnologiju.

Radnja igre u stopu prati onu iz prvog naslova. Crypto-137 je mali sivi vanzemaljac rase Furon. On dolazi na Zemlju ne bi li pronašao svojeg kolegu, koji je vjerojatno najveći pehist u ovom dijelu svemira. Prilikom testiranja rakete na lokaciji Area 42, brižnog aliena je ta ista pogodila te ga srušila na Zemlju. Kako bi spojio ugodno s korisnim, osim akcije spašavanja, Crypto je odlučio pokoriti čitavo čovječanstvo. Razlog tome je i ljudski mozak, koji sadrži čisti furonski DNA. Da vam ne kvarim previše radnju, žetva ljudskih mozgova sveprisutan je faktor u čitavoj igri upravo zbog toga.  

Crypto-137 i njegov arsenal

Ne postoji puno igara u kojima se nađemo nasuprot čovječanstvu. Iako sam jedan od onih koji uporno uzima pozitivne likove i uvijek sam na strani dobra, nisam niti trepnuo prije nego li sam spržio svoje prvo nemoćno ljudsko biće u ovoj igri. Čitava radnja i atmosfera je toliko šašava i zabavna da ćete zaboraviti kako ste vi ustvari taj negativac. U borbi s ljudskom rasom imate zaista impresivan arsenal, a osim oružja Crypto je u reizdanju dobio i poneku nadogradnju.

Na izbor imate Zap-O-Matic, Disintegrator Ray, Anal Probe i Ion Detonator. Sva ta oružja su bila prisutna i u originalu, osim što umjesto 18 mogućih nadogradnji sada imate njih 66. Ion Detonator je svojevrsni grenade launcher koji izbacuje bombe, a njih možete sami aktivirati ili se samostalno pokrenu nakon desetak sekundi. Anal Probe je upravo ono što samo ime kaže – uređaj za izvlaćenje mozga analnim putem. Iako je ideja zabavna i uzrokuje niz smiješnih scena i reakcija drugih NPC-a, češće sam koristio Brain Extraction moć koju mali sivi ima jer se pokazala puno bržom metodom. Disintegrator Ray je možda i najzabavnije oružje. Ne samo da pretvara ljude u prah, nego radi to na impresivan način. Animacije ljudi kako gore te panično trče prije nego li se pretvore u prah napravljene su odlično. Posljednje, ali ne i najmanje vrijedno oružje je Zap-O-Matic. Prva pucaljka s kojom ćete se susresti u igri ispaljuje elektrizirane munje koje mogu istrovremeno tresti nekoliko neprijatelja, ovisno o tome koliko ju nadogradite.

Za razliku od originala gdje smo metke i bombe skupljali s poda, ovaj put se municija dobije preko moći transmogrify. Gotovo svaki objekt kojeg vidite, bila to stolica, stol ili roštilj, možete pretvoriti u municiju. Kad smo već kod razlika imeđu ova dva naslova, spomenimo let s jetpackom koji je sada puno duži, fall damage koji je izbačen iz igre te dash, skejtanje po gradu koje su posudili iz kasnijih nastavaka.

Usprkos svom tom zavidnom arsenalu, ono što sam najćešće koristio je bila psihokineza. Iako svi imamo moć otvaranja automatskih vrata snagom uma prilikom hodanja prema njima, Crypto ide korak dalje pa baca aute, ljude, luftiće, krave, suncobrane, apsolutno sve što vidite. Katapultiranje izbezumljenog farmera preko pola mape nije prestalo biti zabavno ni pred sam kraj igre, kao ni bacanje krave na živčane „ljude u crnom“. U ovoj preradi, psihokineza je doživjela najveći skok s obzirom na original. Pomoću focusa, sada možete točno odrediti mjesto na kojem će objekt ili osoba koju ste podigli završiti. 

Moć koju ćete također često koristiti u svojstvu misija je Cortex Scan. Čitanje misli vam redovito kaže potrebnu informaciju, iako te misli vrlo često znaju biti iste. Gotovo svaki drugi skenirani vojnik će vam reći: „I love my country. I love my flag.“ Holobob, ili prerušavanje u ljude, je vaš glavni saveznik u stealth misijama, a čista suprotnost takvim misijama su one u kojima Crypto koristi svoje najjače oružje – leteći tanjur.

Leteći duboki tanjur

Na Cryptovom prijevoznom sredstvu napravljen je veliki pomak s obzirom na original. Death Ray je sada smrtonosniji nego ikad, a osim što puno duže traje, zapali sve s čime dođe u dodir. Stabla gore, livade postaju pustoš, a animacija zgrada kako se dižu u zrak je ono po čemu ćete pamtiti igru. Tanjur može mijenjati visinu, što pomaže kod izbjegavanja raketa, a energiju mu vraćate crpeći obližnje automobile.

Preporučio bih vam nadogradnju Repulse-O-Trona, svojevrsnog shielda kojeg upalite kad vam stiže raketa. U kasnijim misijama bit će vam prijeko potreban.

Malo smo kratki

Destroy all Humans se sastoji od 22 misije (koje su kopije originala) i jedne dodatne pod brojem 13.5. Tu misiju je također napravio Pandemic Studios koji je bio zadužen za verziju iz 2005., ali nije bila dovršena pa nikada nije ugledala svjetlo dana. Upravo je ta misija jedna od najzanimljivijih, a ujedno je i najdulja. Unutar glavnih misija postoje sporedni ciljevi koje možete i ne morate ispuniti, a nagrada za njihovo izvršenje su dodatni skinovi za Crypta. Nakon što prođete sve misije na određenoj lokaciji otključavaju se izazovi. Postoji ukupno šest lokacija, a svaka ima po četiri izazova. Čitava se igra može završiti za sedam sati te je upravo kratkoća najveći neprijatelj ovoj igri.

Izazovi se dijele na race, gdje je potrebno u što kraćem roku uhvatiti pobješnjelog drona, abduction, čiji je cilj oteti što je više moguće ljudi, krava ili objekata, armageddon, gdje s letećim tanjurem treba izazvati što više štete, i rampage, kolinje krava ili ljudi. Sve su to svojevrsni time challangei, koje uz malo više sreće riješite u nekoliko sati, s čime se trajanje igre sa svim mogućim dodacima penje na desetak sati.

Cutscene su dobile malo veći filmski izgled u reizdanju, ali ne mogu se oteti dojmu kako su mogle biti puno bolje napravljene. Nerijetko se dogodi da su čak duže od samih misija, koje znaju trajati po mizernih pet minuta. Također, u nekim cutscenama je vidljiv frame drop što kvari doživljaj radnje.

Ono što je učinilo prvi Destroy All Humans prepoznatljivim je svakako dijalog prepun humora i mržnje prema ljudima. Remake je odlučio zadržati iste dijaloge i glasovne glumce iz originala, a to se pokazalo dobrim potezom. Prerada i dalje ima taj humoristični ton, a kvaliteta glasova nije na sreću narušena čak ni petnaest godina kasnije.

Razvojni studio Black Forest Games dao je veliku pažnju sitnicama, a ono što mi je upalo u oko je veliko platno drive-in kina u Rockwellu koje sada prikazuje čitav film (Teenagers From Outer Space) u solidnoj rezoluciji.

Dotaknuo bih se još posljednje boss borbe koja je izuzetno frustrirajuća i uvelike ovisi o RNG-u te vašim nadogradnjama. Ako niste nadogradili tanjur i Crypta više od pola, nemojte ni pokušavati ulaziti u finalni obračun.

Nostalgija glavni adut

Destroy All Humans je prije svega igra koja cilja na zabavan gameplay i humorističan ton. Ona ne pokušava biti ozbiljna, niti to i nije. Istovremeno sam prelazio remake te stariju verziju kako bih što bolje uočio razlike, a umjesto razlika našao sam puno više sličnosti. To nikako nije loše, jer je original imao svoju publiku koja je prepoznala malenog sivog živčanog vanzemaljca kao nositelja zabave i kaosa. Ovo nije igra koja će rušiti rekorde i pomicati granice, niti je ikada bila.

Uzevši sve u obzir, ukoliko niste bili ljubitelj originala prije petnaestak godina, vjerojatno nećete biti oduševljeni ni ovom preradom. Ostatak ekipe koja se s nostalgijom prisjeća Crypta, kao i oni koji su željni zabavnog gameplaya bez pretjeranog razmišljanja, mogli bi izvući nekoliko zabavnih dana iz ove igre. Je li par dana igre, uz povremeno vraćanje open world komponenti dovoljno za 40€ (koliko košta ova PS4 verzija), prosudite sami.