Recenzija | Diablo IV

Malo je gaming serijala tako velikih i tako utjecajnih kao Diablo. Do te mjere da se cijeli žanr već preko 20 godina naziva po njemu. Diablo možda nije bio prva akcijska RPG igra, možda nije bio prvi izometrijski RPG, ali se nakon njega sve slične igre i dan danas nazivaju Diablo like igrama. I tako od 1997. kad je izašao prvi. Takav utjecaj danas ima samo nekoliko naslova (i nije uvijek laskav). Npr. soulsborne naslovi ili pak Assassin’s Creed kao primjer za open world naslove.

Diablo je po izlasku potpuno zaludio mase svojim jednostavnim, ali fantastičnim gameplay elementima, ozbiljnom, mračnom, gotičkom horror atmosferom te apsolutno nezaboravnim, sad već kultnim, soundtrackom. Tih par taktova na gitari su dovoljni da fanove bace u trans, što je bilo vidljivo i prije 15-ak godina kad je nakon dugogodišnje pauze najavljen Diablo III.

Čekanje i kontroverze

Ovom prigodom ne želim preduboko ulaziti u kontroverze u kojima su se pronašli i Activison i Blizzard posljednjih nekoliko godina, ali mora se spomenuti da je nakon dugo, dugo godina po prvi put u pitanje dovedena sposobnost Blizzarda da novi Diablo naslov bude odličan. Blizzard je prije toga bio sinonim kvalitete i sigurnog hita. Bilo da se radilo o njihovim poznatim serijalima (Warcraft, Starcraft i Diablo) ili pak sasvim novim naslovima koji su odmah po izlasku pomaknuli granice svojih žanrova (Hearthstone ili Overwatch). Istina, za naslove se znalo čekati jako dugo te je Blizzard bio poznat po svojim službenim “soon” najavama termina izlaska. Nije bilo bitno kad izađe, ali smo znali da jednom kad izađe, bit će ispeglano, adiktivno i zabavno.

Nažalost, reputacija firme je u zadnjih par godina dovedena u pitanje s par loših naslova (Warcraft III Reforged), lošim balansiranjem postojećih igara te dubioznim najavama novih igara koje hardcore fanovi nisu ni htjeli. Sjećamo se najave mobilne igre Diablo Immortal i izjave – “Don’t you guys have phones?”. Zbog svega navedenog, velik broj igrača je sa skepsom pratio najave i razvoj novog “pravog” (ne za mobitele) nastavka ovog mega popularnog serijala.

Pripreme za izlazak

Ako ništa drugo, Blizzard je ranije ove godine omogućio da prije pravog izlaska u čak u nekoliko navrata testiramo igru. Nebitno zvala se se open beta, closed beta ili server slam test, igra je bila dostupna za testiranje s velikim brojem svojih aktivnih elemenata. Doduše, samo s jednom regijom i level capom do 20. ili 25. levela, međutim, dovoljno da nas (raz)uvjeri ima li Blizzard još uvijek ono nešto.

Testiranja su skeptičarima vratila osmjeh na lice, prvenstveno zaraznim gameplayom i dobrom starom horor atmosferom. Sve je rezultiralo prodajnim rezultatima u kojima se Diablo IV prometnuo kao najprodavaniji Blizzardov naslov u prvih par dana prodaje.

Tata se vratio (odnosno kćer)

Diablo se vratio nakon punih 11 godina. Doduše, nije se vratio Diablo, već Lilith. Iako se na prvu radi o vrlo jednostavnoj, prvenstveno akcijski orijentiranoj igri, Diablo ima izrazito bogat lore, odnosno opsežnu povijest svijeta, događaja i likova. Postoji tu i dosta izdanih knjiga, a i Blizzard je sam pred izlazak ponudio serijal od 4 videa u kojima ukratko pojašnjava pozadinu svih događaja i odnosa, pa tako i Lilith. U tom segmentu igra dosta odskače od većine naslova u ovom žanru.

Da se vratimo na antagonista ovog naslova, gdje se po prvi puta ne radi o samom titularnom liku, već Lilith, koju smo mogli vidjeti u brutalnom traileru s kojim je prije par godina najavljen novi naslov. I dan danas mi je taj trailer jedan od najbolje odrađenih trailera u videoigrama ikad, a imamo ga prilike u cijelosti vidjeti na početku, prilikom pokretanja same igre.

Kraki spoileri slijede…

Lilith je kćer jednog od tri glavna zla u ovom svijetu. Osim Diabla, to su Baal i Mephisto (Lilithin otac). Cijeli Diablo svijet je baziran na beskrajnom sukobu dobra i zla, anđela i demona. Lilith kao demon i Inarius kao anđeo su odlučili kako im je dosta tog sukoba te su pobjegli, odmetnuli se i napravili Sanctuary i tamo napravili nas – ljude. Da ne idemo preširoko, stvari nisu išle kako spada te je Lilith prognana i zarobljena. Ali u ovoj igri pratimo njen povratak među ljude, odnosno među svoju djecu. I to je u najkraćim crtama zaplet Diabla 4. Temelj i početak.

Kao što sam napisao ranije, od igara ovakvog tipa se ni ne očekuje nekakva duboka i vrlo kvalitetna priča kakvu možemo sresti u npr. The Last of Us, Red Dead Redemption ili Witcher naslovima, ali Diablo igre se potrude čak i u ovom segmentu.

Kampanja traje 20-30 sati igranja i ja sam osobno zadovoljan pričom. Nisu svi likovi pamtljivi ni simpatični, ali ako ste voljni pogledati dublje od površine, ovdje se mogu vidjeti zanimljivi elementi. Igra se dotiče religijskih pitanja, odgojnih, roditeljskih, klasičnih pitanja dobro/loše te općenito smisla postojanja i našeg mjesta u svemiru. Sve su to pitanja koja nikada nisu crna ili bijela, a priča u vidu odgovora ili barem pokušaja odgovora nema previše šarenila. Diablo 4 je mračan, turoban i brutalan, istovremeno zavijen u gotičku atmosferu i okupan krvlju. Blizzard ovo definitivno nije radio za malu djecu.

Kakav je Diablo IV?

Ako bih probao opisati Diablo IV u par epiteta, on je ogroman, atmosferičan, brutalan i zarazan. Idemo redom.

Ogroman.

Bez ikakvog pretjerivanja, ako gledamo stanje igre na izlasku, Diablo IV je veći od prva tri Diablo naslova zajedno (također na izlasku). I tu mislim na skoro svaki aspekt igre. Svijet ima pet regija od kojih je svaki za sebe golem. Također, sve regije su zaista dobro odrađene, s distinktivnim krajobrazima, narječjem likova i pripadajućom glazbom, odnosno atmosferom.

Osim svijeta, velik je i broj aktivnosti koje možete obavljati, bilo za vrijeme kampanje ili nakon odrađene kampanje. Tzv., end game aktivnosti. Postoji barem 3-4 različite aktivnosti koje igrači mogu raditi nakon što završe kampanju. A da ne govorimo o 5 različitih klasa pa se sve skupa može odrađivati po nekoliko puta. S tim da je svaka klasa dovoljno različita da igranje nikada ne dosadi.

Kao i uvijek, velik je izbor mogućnosti izgleda likova. Jedan od elemenata po kojem je serijal poznat – svaki predmet koji stavite na sebe, utječe na izgled lika. Ovdje odmah po izlasku imamo transmog sistem koji omogućuje da kad jednom otključate neki tip opreme koji vam se sviđa, taj izgled možete primijeniti na svu drugu opremu koja vam se ne sviđa, neovisno o statistici. A tu su po prvi puta i mountovi, kojima također možemo mijenjati izgled i opremu.

Atmosferičan.

Poslije nezadovoljstva igrača prethodnim Diablom, koji je bio šaren i stripovskog izgleda, Blizzard se vratio u prošlost te primijenio sve brutalne elemente koje smo voljeli u prva dva naslova. Atmosfera je baš kakvu je velika većina fanova htjela. I tu ne mislim samo zbog uklanjanja šarenila, već i brojnih drugih elemenata.

Soundtrack je apsolutno genijalan. Izuzetno dobro se naslanja na brutalni vizualni segment igre, a uz to se odlično prilagođava svakoj regiji kroz koju prolazite kako bi stvorio savršeni audiovizualni miks koji vuče na još. Vrijedi spomenuti i brojne pozadinske questove te čak likove koji vam ne daju zadatke, ali možete kliknuti na njih i čuti neke njihove komentare, priče ili jadikovke. Nekome će oni djelovati kao filler sadržaj, no osobno smatram kako pridonosi atmosferi čitave igre.

Brutalan.

Tu neću dugo jer sam se već osvrnuo u nekoliko navrata, ali mora se još jednom napomenuti da je Diablo IV zbilja krvava igra. Ne suspreže se prikazati ni nasilje ni krv, kako kroz priču, tako ni kroz gameplay. Znači, gameplay je također izuzetno brutalan te igrač konstantno barata s bogatim i moćnim arsenalom skillova koji uništavaju horde i horde neprijatelja na izuzetno maštovite, ali primarno zabavne načine.

Zarazan.

Ono što je Blizzard prvenstveno uspio napraviti je ponovno rekreirati tu zaraznost po kojoj su njihovi naslovi i postali poznati. Istina, za ovakve igre, koje se baziraju na bjesomučnom ponavljanju jednog te istog, osnovni preduvjet je da ne dosade. Da gameplay element bude taj koji konstantno gura na još. I u tome je Blizzard itekako uspio.

Jedini problem leži u tome što Diablo IV prvenstveno cilja na starije igrače, a koji zbog životnih obaveza više nemaju toliko vremena za igranje kao nekad. Ali element zaraze definitivno je pogođen.

Savršena igra ili ima mana?

Ništa nije savršeno (osim NieR Automate) pa tako i Diablo IV ima elemenata koji se mogu popraviti. Poput nekih elemenata iz prethodnih igara, a koji nedostaju. Runewordsi, set itema, stasha za gemove, cow levela… Likovi koje srećemo kroz igru su često zaboravljivi te ne postoji ni jedan kao što je nekad bio “Shtay awhile and lishten” Deckard Cain.

Ako izuzmemo sami launch, kada je u prvim danima bilo puno rubber bandinga kod ulaženja u nove regije, a naročito u nove gradove, sveukupno gledano prvi dani prošli su bolje od očekivano, a osobito od fijaska po izlasku Diabla 3. Danas situacija nije idealna, ali osim tu i tamo ponekog pucanja veze, ne možemo reći da Diablo IV pati od nekih prevelikih tehničkih problema.

Moje općenito mišljenje?

Tri tjedna nakon izlaska, što reći? Je li Diablo IV ispunio očekivanja? Kratko i rezolutno – DA! Drago mi je da sam s recenzijom malo počekao kako bih se mogao osvrnuti i na druge elemente osim samog stanja igre po izlasku. Jer je ovo “živa” igra, što je Blizzard već potvrdio s prvim obraćanjem developera na streamu, a čini mi se da se mnoge stvari o ovoj igri pogrešno pretpostavljaju.

Diablo IV je prvenstveno akcijska igra u kojoj je cilj konstantno igrati jedno te isto. Jedno te isto. Jedno te isto. I nisam slučajno to napisao tri puta, jer moram naglasiti da shvatite je li ovo igra za vas ili ne. Diablo 1 i 2 nisu imali nikakve posebne sadržaje nakon završetka, pa su igrači svejedno ulagali po tisuće sati tamaneći jednog te istog bossa kako bi dobili komad savršene opreme. I to ne nužno samo opreme koju žele, već opreme s optimalnim statistikama.

Ali vremena se mijenjaju. Danas pažnja traje sve kraće te se Blizzard zaista potrudio pružiti sadržaja kako to konstantno ponavljanje ne bi dosadilo. Sadržaja već sad ima na pretek, igra će konstantno dobivati redovni novi sadržaj u vidu sezona, a u planu su već i dvije pune ekspanzije. Poput živog organizma s elementima MMO igara i live service pristupom.

Diablo IV zato nikad neće uspjeti zadovoljiti sve tipove igrača i sve igrače. Nekima će biti pretežak, nekima prelagan. Nekima dosadan, nekima zarazan. Neki buildovi bit će jači, neki slabiji. Ali ono bitno, developeri se oko ove igre zaiste trude. Njihova ljubav i posvećenost se vide u puno toga, od kvalitete same igre, ubacivanja puno easter eggova (npr. možete susresti cijeli jedan kamp iz prošlog Diabla), ali primarno – slušaju igrače, prate, popravljaju i reagiraju.

Ja sam od Diabla IV dobio puno više nego što sam skeptično očekivao. Igra je već sada genijalna, ali još bitnije, ima fantastične temelje i odličnu podršku developera. I s obzirom da je “živa”, ponekad će kroz periode biti lošija, ali većinom samo sve bolja i bolja.