Recenzija | Hogwarts Legacy

Iako sam dio generacije koja je odrastala paralelno s izlaskom filmova o Harryju Potteru i njegovoj družini boraca protiv zlog čarobnjaka Voldemorta, priznajem da sam ih prvi put pogledao tek u srednjoj školi. Unatoč tome, posve sam svjestan zaluđenosti svijetom prepunom čarolija koja je vladala među mojim vršnjacima. Dapače, u potpunosti sam ih razumio nakon što sam i osobno svjedočio filmskoj magiji koja je stvorila formativni serijal jedne čitave generacije.

Avalanche Software, koji iza sebe ima dugu prošlost rada na manjim naslovima, poput Hannah Montana: Spotlight World Tour i raznih prilagodbi Disneyjevih i Pixarovih animiranih filmova, dobio je nevjerojatnu priliku da razvije igru za kojom će sliniti svaki ljubitelj serijala. Knjige su već dulje vrijeme na čekanju, no igre su uvijek imale posebno mjesto u mome srcu, stoga nisam mogao odoljeti i ne vratiti se u Hogwarts, ovoga puta s kontrolerom u rukama.

Neiskorišten potencijal zanimljivih spletki

Hogwarts Legacy odvija se na koncu 19. stoljeća, a igrači na pedesetak sati postaju izuzetak u svijetu magije. Pridružujemo se Hogwartsu kao učenik pete godine, nešto što se inače ne događa. Kako bismo nadoknadili manjak znanja, pridružuje nam se profesor Eleazar Fig, stariji predavač i vrsni čarobnjak koji očito još uvijek ima zdravu dozu avanturističkog duha. Na putu do Hogwartsa, dolazimo u posjed spremnika sa svjetlećim pečatom kojeg samo mi možemo vidjeti i otključati. Sadržaj spremnika iznenađuje sve u kabini – sadrži portkey. Nedugo nakon, našu leteću kočiju napada zmaj i u panici da se spasimo, primamo za ruku profesora Figa koji privlači portkey i teleportira nas u najdublje prostorije čarobnjačke banke Gringotts.

Spletom okolnosti, baš smo mi – igrači – oni koji posjedujemo rijetku sposobnost da vidimo tragove davno izgubljene magije koja nas vodi do stoljećima zatvorenog trezora Percivala Rackhama. Svjedočimo njegovim sjećanjima u kojima tvrdi kako ta drevna magija ne smije doći u ruke onih koji je nisu vrijedni, a naše istraživanje prekida goblin Ranrok, koji svoje političko-terorističke aspiracije pokušava ostvariti tajnama Percivala Rackhama. U kaosu koji nastaje, zajedno s profesorom Figom bježimo kroz svježe otvoreni portal i završavamo u okolici Hogwartsa, taman na vrijeme za ceremoniju dobrodošlice i s puno većim brigama od one u koju ćemo od četiri kuća Hogwartsa biti smješteni.

Na kvalitetu pisanja možemo gledati kroz dva spektra. Prvi je onaj o realizaciji pisanja i tu svakako stoji kako je radnja jednostavna, ali kvalitetno napisana te svojim sporijim tempom dozvoljava da svaki detalj sjedne na mjesto i time uspješno drži pažnju igrača kroz čitavo svoje trajanje. Isto vrijedi i za sporedne misije – nisu pretjerano komplicirane i ne dostižu razinu jednog Witchera 3, ali su upakirane u duh Harryja Pottera zbog čega se čak i najjednostavniji zadaci čine šarmantnima. Velik dio posla odrađuje izvrsno napisan i još bolje odglumljen dijalog. Skoro svaka rečenica kao da je krojena sa svijetom Harryja Pottera na umu pa je nerijetko da su rečenice prepune simpatičnih izraza poput: “Merlinove li procvale brade!” Obogaćivanjem dijaloga raznim terminima čarobnjačkog svijeta puno znači i za ritam samih dijaloga koji čestim aliteracijama kao da daju poseban takt svakoj rečenici.

Stvari ipak zaslužuju određenu razinu kritike kada se osvrnemo na prethodno spomenuti potencijal. Kako se Hogwarts Legacy etiketira RPG elementima, oni se prenose i na dijaloge gdje možemo sami birati koji od ponuđenih odgovora koristimo kako bismo nastavili razgovor. Razočaravajuće je što ti odabiri samo diktiraju ton u kojem će se rečenica izvesti, a ne i budući ishod određenog razgovora ili questa. Odabiri se većinom svode na binarni “dobrica” ili “balavac” odgovor. Kroz igru se čitavo vrijeme naglašava maliciozni utjecaj zabranjene magije, no ne postoje jasne posljedice njenog korištenja. Štoviše, čak i kuća u kojoj završite nema neki poseban utjecaj van jednog questa koji je jedinstven za svaku kuću.

Zbog takve površne implementacije dobiva se dojam nedovršenosti dijelova igre. Temelji za pravi utjecaj na priču krojen od strane igrača stvarno postoji, no on se nikada ne koristi za nešto više od mazanja očiju. Isto vrijedi i za prijatelje koje steknemo na godini gdje se nikako nisam mogao oteti dojmu da je originalna ideja bila puno dublje razrađena.

Nevjerojatni detalji i ograničenja prošle generacije

Uzimajući u obzir Avalancheov prethodni opus, nije iznenađujuće da se na Hogwarts Legacyju itekako primijeti da je prisutan na obje generacije konzola. Interijeri, a time bih posebice istaknuo sam Hogwarts, izgledaju nevjerojatno. Bogatstvo boja, odbljesaka i zapanjujuća količina detalja u svakom kadru daju život čitavom dvorcu, a dojam je potpun tek kada se sve vidi u pokretu.

Nažalost, vanjski svijet ni približno ne drži kvalitetu interijera. Na udaljenim se stijenama primijeti kako teksture ili nisu do kraja učitane ili su znatno slabije kvalitete. Naglo okretanje kamere uzrokuje vrlo primjetan pop-in i nerijetko se događa da učitavanje tekstura kasni. Isto vrijedi i za kvalitetu sjena koje kod nekih predmeta kao da uopće ne postoje. Izuzetak je prostor Zabranjene šume i nekolicina lokacija koje su dodatno uređene, primjerice, drvećem s kojeg vjetar nosi šareno lišće.

Postoji jasna razlika između animacija lica u režiranim scenama – gdje su one odrađene na zadovoljavajućoj razini – i van njih, koje ujedno čine i većinu dijaloga. U usporedbi s jednim Forbidden Westom, Hogwarts Legacy ovdje zaostaje za jednu cijelu generaciju. To je samo po sebi malo zapanjujuće kada se uzme u obzir da su animacije likova prilikom kretnji i borbe vrlo tečne, a sve je popraćeno i predivnim efektima čarolija koje svojim šarenilom daju svakom kadru život.

U svrhu recenzije, Hogwarts Legacy sam odigrao na PlayStation 5 konzoli koja nudi dva grafička moda. Prvi je fidelity koji cilja na 4K rezoluciju i 30FPS-a. Drugi je fidelity with ray-tracing koji je grafički ujedno i najimpresivniji mod, dok je treći performance, koji ostvaruje 60FPS-a, no to ostvaruje smanjivanjem kvalitete grafike. Igra se vrti vrlo stabilno te osobno preporučam da se vodite isključivo onime što vama čini prioritet, nećete pogriješiti.

Međutim, auditivna strana jedna je od najboljih koje sam ikada čuo. Hogwarts Legacy ne samo da je kandidat za glazbu godine, već je garantirani pobjednik. Peter Murray, J. Scott Rakozy i Chuck Myers stvorili su instrumentalnu zvijer koja impresivno emulira motive legendarnog Johna Williamsa, a da pritom daju prstohvat vlastitog šarma. Bilo da je riječ o mističnoj glazbi koja svira prilikom istraživanja Zabranjene šume ili o epskoj orkestralnoj skladbi koja svira usred kaotičnih okršaja s trolovima i goblinima, svaka nota Legacyjeve glazbe pomno je planirana i savršeno iskorištena. Dojam upotpunjuju i zvučni efekti koji idu do tolikih detalja da jednako oduševljavaju na početnim dijelovima igre, kao i na kasnijim. Jedinstveni zvukovi svake čarolije, šuštanje lišća usred jesenskog vjetra, posve unikatan zvuk svake vrste biljka koje pokupite sa zemlje, neprestani zvukovi koji ispunjavaju svaki kutak Hogwartsa – količina truda uložena u dizajn zvuka rezultirala je novim mjerilom za ostatak industrije.

Klasika umotana u ukrasni papir čiste čarolije

Hogwarts Legacy većinom prati klasičnu formulu aktualnih otvorenih svjetova, međutim Avalancheov pristup usporediv je s Sucker Punchevim dizajnom Ghost of Tsushime. Obje se igre vjerno drže standardnih smjernica žanra, no to maskiraju lajtmotivima kultura koje čine osnovu njihovih svjetova. Ghost of Tsushima umjesto vidikovaca ima pisanje haikua, dok Hogwarts Legacy umjesto skupljanja blaga po hodnicima Hogwartsa ima lov na leteće stranice rastrganih knjiga. Uzimajući to u obzir, temelj gameplaya čini questanje kojeg je sastavljeno od tri elementa:

• istraživanje,
• borba,
• učenje.

Za igre otvorenog svijeta, istraživanje je daleko najbitniji dio. Igrača se mora konstantno motivirati na istraživanje, u suprotnom otvoreni svijet nije iskorišten. Hogwarts Legacy u tome ne samo da uspijeva, već nadmašuje sva očekivanja. Svaki korak ispunjen je nekom aktivnošću ili detaljem koji privlači pogled. Tu posebice oduševljavaju Hogwarts i Hogsmeade.

Prvotni je jedna od najdetaljnijih lokacija ikada stvorenih za neku igru. Ne prođe više od nekoliko sekundi bez da se nešto novo događa. Fascinantna je razina detalja. Od razgovora između dva portreta o nesnosnom smradu koji izlazi iz poda hodnika, dva učenika koja lebdećeg trećeg pokušavaju spustiti na zemlju nakon što su napravili krivi napitak, gudačkog kvarteta koji svira bez ljudi pa sve do bračnog para duhova koji se naganjaju hodnicima jer je muž prevario ženu prije nekoliko stoljeća. Svaki dio Hogwartsa je ostvarenje sna svakog ljubitelja Harryja Pottera i nevjerojatan uspjeh u dizajnu lokacija.

Hogsmeade je pak prepun šarenih i nagnutih kuća koje bacaju sjenu na uske uličice, raznih prodavača poput Ollivandera – legendarnog majstora za čarobne štapiće – i manje očitih aktivnosti, poput posjeta prodavaonici slatkiša, Honeydukesu, u kojemu možemo rigati vatru nakon ljutih papričica ili lebditi nakon par bombončića. Atmosfera Hogwarts Legacyja jedna je od najboljih ikada stvorenih za neku videoigru.

Van te dvije lokacije nalazi se sve što se do sad moglo vidjeti u ostalim igrama otvorenog svijeta. Imamo veliki prostor Škotskog visočja koji poziva na istraživanje, a kao odmor od napuštenih ruševina, zaraslih šuma i mračnih močvara, postoji i nekoliko zaseoka u kojima možemo trgovati ili pomoći onima kojima je pomoć potrebna, bilo da je riječ o kuhanju običnog napitka ili o tjeranju opasnog trola.

Vanjski je svijet itekako ispunjen aktivnostima. Tragat ćete za blagom u napuštenim špiljama i goblinskim rudnicima, rješavati zagonetke legendarnog čarobnjaka Merlina, spašavati fantastična bića poput hipogrifa i boriti se u arenama, no osjetna je razlika kada se usporedi s detaljima mikrokozomosa jednog Hogwartsa zbog čega se većina tih aktivnosti, iako nagrađuje raznom opremom i nadogradnjama, poput povećanja prostora u inventaru, nakon nekog vremena čini kao obaveza, a ne istinska znatiželja.

Teško je povjerovati da je za nevjerojatan osjećaj moći potreban samo pokret jednim drvenim štapićem i poneka riječ latinskog. Avalanche je dizajnirao jedan od najzabavnijih sustava borbe ove generacije. U suštini se svojim mehanikama ne razlikuje mnogo od standardnih pucaj-obrani-baci-moć, no animacija, izvedba, a pogotovo dinamika su razlog zašto je borba toliko prokleto zabavna.

Animacije su stvarno predivne. Stalno sam imao osjećaj kao da plešem smrtonosni tango, prepun boja i napetosti. Postoje dvije glavne mehanike – običan napad i obrana. Međutim, magija se događa kada se u priču ubace dodatne magije. Obični se napadi koriste kako bi se smanjilo čekanje na obnovu posebnih moći koje s vremenom možete nanizati u dvoznamenkasti broj čarolija koje se jedna za drugom nižu u nevjerojatan niz. Neprijatelje ćete povući, zapaliti i potom nakon dva obična napada baciti, samo da biste ih podigli u zrak, zamrznuli i nasilno pribili uz pod, taman prije nego što iskoristite najsnažniji napad, svoju drevnu magiju, kako biste izveli smrtonosni udar. Sve je to popraćeno predivnim efektima i odličnom glasovnom glumom u kojoj se svi sudionici deru latinske inkantacije čarolija koje bacaju, što dodatno podiže napetost i na izvrstan način upozorava igrača što će se dalje dogoditi.

Sve je podignuto na još višu razinu dinamikom same borbe u kojoj nema stanke. Kada borba krene, ona se ne smiruje dok na bojištu ne ostanete ili vi ili neprijatelj. Konstantno se regeneriraju moći, a onda kada se ne može ništa napraviti običnim napadom, vrši se pravovremena obrana koja baca ubojitu kontru, taman da se vrati neka od potrebnih čarolija. U prvoj su polovici igre borbe nešto sporije od kasnijih dijelova jer velik broj čarolija nije otključan, no onoga trenutka kada one postanu dostupne, kreće nevjerojatna zabava kojoj jedinu prepreku predstavlja manjak težinu. Postoje tri težine: Easy, Normal i Hard. Osobno sam igrao na Normal, no igra je bila vrlo lagana, stoga vjerujem da bi Hard ipak bio prikladniji za one kojima videoigre nisu nepoznanica.

Za kvalitetnu izvedbu, ne samo borbe, već i istraživanja, treba zahvaliti i dizajnu kontrola. DualSense je kao stvoren za Hogwarts Legacy, a brzina mijenjanja dostupnih čarolija je as u rukavu koji omogućuje brzi tempo kaotične borbe. Uz to je prisutna jedna od najboljih implementacija DualSenseovih motora što rezultira nevjerojatnom imerzijom uz kvalitetan haptički podražaj. Nekima će smetati količina elemenata na korisničkom sučelju, no grafički dizajn istoga je, kao i ostatak igre, u potpunosti u tonu sa svijetom u kojem se igra nalazi i pruža sve informacije bez da ga zakrči. Hogwarts Legacy izvrstan je primjer pružanja informacija bez da smeta preglednosti ekrana.

Bez muke, nema nauke, a s njom dolaze i mnoge zagonetke koje su uključene u glavne i sporedne misije te mnoge aktivnosti. U njih je direktno ukomponirano korištenje čarolija. Od levitiranja kutija za penjanje na visoki prostor pa sve do korištenja specifičnih čarolija za otvaranje tajnih vrata, sve s dodatnim kontekstom, poput poluga s vlastitim jedinstvenim runama kojima je označen redoslijed. Sve se čarolije uče kroz misije, a većina ih se uči kroz nastavu. Ona je izvedena isključivo kroz misije, tako da nemojte očekivati simulaciju školskog života, kao što je to izvedeno u Personi. Unatoč tome, svaki sat nastave lijepo je animiran i zabavan, a profesori su, svaki na svoj način, šarmantni i zanimljivi.

Kao i većina AAA igara otvorenog svijeta, Hogwarts Legacy je akcijska avantura koja ima RPG elemente. Oni se manifestiraju u opremi kojoj je moguće primijeniti izgled bilo koje prethodno skupljene opreme. Maksimalan level igrača i opreme je 40, a većinu opreme je moguće unaprijeđivati posebnim pečatima koji se otključavaju riješavanjem izazova te potom poboljašavaju ili obranu ili napad. Sustav je poprilično jednostavan i osobno bih preferirao ili puno dublji sustav ili njegovo potpuno izbacivanje jer ovako ostavlja dojam polupokušaja površnog mikromenadžmenta.

Nezaboravna školska godina

Ne može se reći da Hogwarts Legacy nema svojih poteškoća. Tehnička je strana u neprekidnom sukobu s krajevima kvalitativnog spektra, a otvoreni svijet, iako ispunjen tematski vrlo prikladnim aktivnostima, u suštini je samo lista ponavljajućih elemenata. Usprkos nedostatcima, Hogwarts Legacy ogledni je primjer igre čije vrline ne samo da nadmašuju mane, već značajno kompenziranju njihov učinak. Zabavan gameplay, zanimljiva radnja, simpatični likovi i predivan svijet koji na svakom koraku poziva na istraživanje daju igri jednu posebnu, snažnu dušu pred kojom će rijetki ostati hladna srca. Kada se sve to stopi u jednu smjesu koja odiše aromom bakine gibanice, zapazi se nešto nevjerojatno…

… hvatanje samo djelića atmosfere filmova velik je izazov sam po sebi, no u potpunosti ju emulirati čini se kao nemoguć zadatak. Uz dovoljnu dozu ljubavi prema igrama, magičnom svijetu čarobnjaka i vještica i malo pomoći čarolije, Avalanche Software uspio je u nemogućem i napravio sigurnog kandidata za igru godine te jedan od najbogatijih otvorenih svjetova – u kojem sati neprimjetno lete, a svako pokretanje daje neprocjenjivo ugodan osjećaj povratka u zagrijanu kolibu usred maglovitog i magičnog Škotskog visočja.