“Mars aeternum!”
Došao je red da se osvrnemo na najnoviji Call of Duty. S obzirom da su za ovo izdanje najavljivali velike planove za svoj singleplayer element, ova recenzija obuhvatit će samo kampanju za jednog igrača.
Activision je u ovu godinu ušao znajući da ih čeka težak posao. Ljudima je dojadila formula recikliranog gameplaya i nedostatak novosti, a prijetnju im je predstavljao najveći rival Battlefield 1, koji je svojim novim nastavkom odlučio osvježiti žanr pucačina smještajući radnju u razdoblje Prvog svjetskog rata. Interesantno je stoga vidjeti da je Call of Duty krenuo u sasvim drugom smjeru te svoja bojišta širi na sve udaljenije horizonte.
Čitava flota na jednom mjestu? Nema šanse da nešto pođe po zlu.
Kada sam prvi puta vidio igru, pomislio sam da je serijal dotaknuo dno. Nije izgledalo originalno, a ni sam prikaz nije bio impresivno prezentiran. Nije pomoglo ni to što sam osjećao zasićenost serijalom počevši od Modern Warfarea 3. Već godinama igram ovaj serijal zbog toga što želim brzu i kvalitetno odrađenu kampanju, stoga mi je i singleplayer bio glavni predmet interesa.
I tako je došao E3 koji mi je promijenio mišljenje. Naišao sam na prikaz svemirske pucačine i pomislio sam si: “E ovo izgleda zabavno!” Malo je reći da sam se iznenadio kad sam vidio da je riječ o novom Call of Dutyju. Odlučio sam tada da ću ipak i ovom nastavku dati šansu i uopće nisam požalio.
Produkcija na razini holivudskih filmova
Prvo ću spomenuti grafiku koja je često predmet sprdnje za serijal. Izgled nije neviđen, ali je toliko lijepo dizajnirana okolina da je stvarno užitak za oči. Vidi se da su uložili truda u detalje kao što su natpisi upozorenja u kokpitu naizgled sporedne letjelice ili rutina rada inženjera dok se vozimo dizalom prema komandnom centru. Animacije lica jedne su od najboljih na tržištu zbog čega su dijalozi vrlo impresivni. Trud je vidljiv i čini veliku razliku od prethodnih igara.
Osim toga, lokacije su predivne i zbog njih je put u svemir bio pun pogodak za serijal i osvježenje koje mu je već dugo trebalo. Svaka lokacija ima svoju specifičnu paletu boja koja je uvijek raznolika i nikad nije naporna.
Uzmimo za primjer sam početak igre. SDF je preuzeo kontrolu nad zemaljskom vojnom bazom na Titanu, jednom od Saturnovih prirodnih satelita. Sve započinje iskakanjem iz letjelice te manevriranjem kroz olujne oblake. Nakon slijetanja, pogled vam pada na svijetlo-ljubičastu površinu Saturna dok pažljivo manevrirate zaleđenim tlom Titana.
Tko bi prije 13 godina rekao da će Call of Duty istraživati svemir.
Takve su lokacije učestali prizor u Infinite Warfareu koji je lokaciju Sunčevog sustava iskoristio do maksimuma. Dobili smo najraznovrsnije lokacije do sada koje pridodaju prijeko potrebni element svježine.
Glazbena podloga također nije razočarala. Nakon što smo u posljednjih nekoliko nastavaka dobili mlake izvedbe u usporedbi s prvim Call of Dutyjem ili Modern Warfareom, ovdje nas je dočekao zanimljiv miks svečane vojničke glazbe i misterioznog sci-fi instrumentala koji često podsjeća na aranžmane iz Mass Effecta i Deus Exa.
Glasovna gluma vrhunski je izvedena, a vojni žargon pridodaje autentičnosti. Ovaj nastavak također obilježava prvu pojavu ingame glasa protagonista u nekom Infinity Wardovom Call of Dutyju. Iskreno ne razumijem zašto im je toliko dugo trebalo s obzirom da je Treyarch krenuo s time još u Black Opsu, no bolje ikad nego nikad. Ovako smo dobili razrađenog protagonista koji nije samo dvije ruke koje drže oružje i oči kroz koje gledamo.
Borba u svemiru nudi interesantnu promjenu dinamike
Formula za gameplay nije se puno mijenjala, pogotovo ako usporedimo s posljednja dva nastavka, Advanced Warfareom i Black Opsom 3. I ovdje je prisutno trčanje po zidu, jet-packovi na leđima i futuristička vizija današnjeg oružja. Nisam dobio dojam da je borba brža nego li je bila u Black Opsu 3, no ono što mi se svidjelo je responzivnost kontrola koje su radile besprijekorno i omogućile da igra bude zabavna od početka do kraja.
Uvedeno je i pilotiranje vlastitom borbenom letjelicom koje je izvedeno na vrlo jednostavan način, no u isto vrijeme dodaje još jedan aspekt koji rezultira raznolikošću igranja. Misije se često izmjenjuju između infiltracija u neprijateljski teritorij po tlu i uskakanja u letjelicu kako bismo uništili neprijateljsku flotu na rubu atmosfere planeta.
Borba u zraku je kaotična, no vrlo zabavna i jednostavna.
Za promjenu smo dobili i dozu slobode prilikom planiranja svojih misija. Uvedena je nekolicina sporednih misija koje su neobavezne, no topla je preporuka odigrati ih zbog mogućih unapređenja opreme i zbog interesantnog dizajna. Tu se može naići na infiltraciju neprijateljskog broda pa sve do otvorenog napada na čitavu flotu. Interesantan dodataka koji je do sad bio prisutan samo u Black Opsu 2.
Sada malo o aspektu koji developeri serijala nekad pogode, a nekad u potpunosti promaše – radnja. Premisa je jednostavna, Zemlja je u problemima jer je došlo do nedostatka prirodnih resursa. Kako bi spasili svijet, sve se zemlje udružuju u UNSA koji kreće u reorganizaciju i širi ljudski doseg van naše atmosfere. SDF nastaje kao pokret otpora protiv UNSA i preuzima kontrolu nad Marsom. Kroz taj je sukob većinom vladao status quo, no sve se mijenja dolaskom talentiranog mladog admirala Salena Kotcha (Kit Harington) koji je produkt SDF-ove dugogodišnje antizemaljske propagande. On ujedinjuje borbene flote SDF-a i kreće u osvajanje Zemlje.
Tijekom godišnje parade vojne flote u Ženevi, Kotch odluči pokrenuti svoju invaziju. U tom trenutku uskačemo u cipele poručnika UNSA-eve mornarice, Nicka Reyesa. Nakon što kapetan bojnog broda Retribution pogine u obrani, Reyes preuzima dužnost i kreće u borbu protiv militaristički nastrojenog Marsa.
Izvrsna karakterizacija odvraća pozornost od mlakog antagonista
Ipak, kroz kampanju se provlače određeni problemi. Imerzija pati u nekim trenucima tijekom napetih svemirskih bitki kad npr. uništeni brod eksplodira i od njega ne ostane apsolutno ništa nakon eksplozije već je samo nestao kako bi smanjio mogućnost kolizije. To se ne događa uvijek, samo ponekad, ali dovoljno je očito da se primijeti čak i prilikom kaotične borbe koju Infinite Warfare nudi.
Problem koji prati ovaj serijal još od davnih dana je onaj loše umjetne inteligencije. Nažalost, ni ovdje nije drastično poboljšana. Osobno sam to često uspio smetnuti s uma dok je trajala brza akcija oko mene koja nije ostavila puno vremena za razmišljanje.
I Lewis Hamilton je našao svoje mjesto u popularnom serijalu.
Također, sama radnja gubi na svojoj jačini zbog neiskorištenog potencijala antagonista. Salen Kotch u početku je predstavljen kao legendarni vođa koji će vratiti slavu Marsu, no ta prijetnja nikad se ne iskoristi do kraja. Čitava motivacija SDF-a ostaje vrlo površna, glavni cilj im je pokoriti Zemlju jer im se ne sviđa UNSA i u tome leži čitava mudrost.
Srećom, tu uskače nevjerojatna kemija među likovima koja je postignuta velikim talentom Briana Blooma, Davida Harewooda, Jamie Gray Hyder, Claudije Black i još mnogih drugih. Upravo su radnja i pamtljivi likovi kao što su Reyesova dugogodišnja partnerica Nora Salter, karizmatični robot Ethan i tvrdokorni britanski marinac Usef Omar glavni adut ovoga nastavka.
Infinite Warfare najšareniji je Call of Duty do sad.
Ta je kemija omogućila da se u Call of Dutyju osjeti nešto što je jako dugo izostajalo – emocije. Kroz desetosatnu avanturu lako se povezati s karizmatičnim likovima oko nas. Zezanje između dva člana tima ili čuvanje leđa suborcu pretvori se u ugodno iskustvo koje gradi povezanost sa svakim članom posade Retributiona.
U njihovu je karakterizaciju uložen velik trud i kao rezultat smo dobili neke od najživopisnijih likova u serijalu. Osim odličnih likova, kampanja sadrži i pamtljive trenutke koji svojom holivudskom režijom i pametno napisanim dijalogom još dugo ostaju u pamćenju.
Je li ovo novi početak za serijal?
Česti predmet diskusije kod ovakvih igara je trajanje njihove kampanje. Ovaj put smo dobili možda i najdulju kampanju, no ne bih se uopće bunio da je dulje trajala. Uživao sam na svakom koraku, a dulje trajanje omogućilo bi još jači emotivni utisak na igrača te bi ostavio dovoljno prostora da se motivacija antagonista dovoljno produbi i ima veći značaj. Tu se mogla ubaciti još koja sporedna misija i dobili bi kampanju kojoj bi se rado vraćali.
Borba kroz ulice Ženeve podsjeća na starija izdanja.
Infinite Warfare se ovom kampanjom pokušao vratiti na pravi put i drago mi je priznati da su to uspjeli. Velika je šteta što potencijal koji je radnja imala ipak nije do kraja ispunjen zbog svoje kratkoće. I sam sam bio skeptičan oko odlaska u tamu svemira, no upravo je taj potez omogućio Infinity Wardu veliku slobodu koja im je očajnički trebala da osvježe kampanju.
