Svježe sa Wandercona, dolazi nam prvijenac domaćeg studija Frozen Pixel! Je li ovo samo Indiana Jones kod kuće ili nešto više?
A gdje je kristalna lubanja?
Joe Wander ne skriva odakle vuče inspiraciju. Za nas starije igrače, Josip Lutalica je izgledom simpatični dvojnik jednog poznatog arheologa, ali svojim kretanjem i sposobnostima podsjeća na igraće maskote pete generacije konzola.
Wander skakuće po lijepim i šarenim razinama te udara neprijatelje i grabi predmete svojim pouzdanim bičem poput jednog Croca ili Gexa. (Sjećate li se uopće Croca? Strah me provjeriti datum izlaska…) Udaljenija postranična kamera i korištenje dubljeg 3D prostora priziva prvog Crash Bandicoota, ne samo vizualnim crtanim stilom nego i svojom težinom.
Naš slatki arheolog Josip putovat će kroz 4 svijeta, svaki sa 5 razina, te pobijediti šefa na kraju u svakome. Kristali i novčići su tražena roba, a napredak kroz razine je linearan i postupno sve teži.
Skupljanjem svih kristala i bačenog zlata otključavate i bonus nivo, a možete osvojiti i nove (jako slatke) kostime za Lutalicu. Same razine se uvijek sastoje od istih glavnih elemenata – tri zagonetke te akcijskih platformerskih segmenata između mozgalica.
Velika glava za veliki mozak
Na prvi pogled možda ćete pomisliti da je ovo još jedan u moru sličnih akcijskih indie platformera, ali ne dajte se zavarati. Wander nudi izazovne trenutke izbjegavanja prepreka i ritmičnog tempiranja skokova, ali to nije glavni fokus. Većinu vremena ćete provoditi u zagonetkama i logičkim problemima s kutijama.
Joe grabi i vuče kutije svojim bičem, a kutije se mogu koristiti na više načina. Ponekad morate rotirati kutije i promijeniti smjer lasera, možda koristiti kutije kao platforme za preskakanje, a nekad se prave kao da su Schrodingerova mačka. Sve su to mehanike koje su, u načelu, ništa novo ni originalno, ali su razrađene do temelja.
Ugodno sam ostao iznenađen s kvalitetom i kompleksnošću zagonetaka, poglavito u kasnijim razinama. Ako ste imali ranijih iskustava s glavolomkama, prva polovica igre je relativno lagana. Zagonetke s laserima i vodom su jasne i prohodne, a akcijski segmenti su taman pogođeni kao alternativni test vaših platformerskih sposobnosti.
Druga polovica uvodi više fizike sa katapultima, vjetrom, ledom, magnetima te još pokojim iznenađenjima. Zadnji svijet je na trenutke brutalno težak, s nekim zagonetkama koje mogu potrajati i sat-dva dok shvatite što treba napraviti. S razlogom je (u trenutku pisanja teksta) samo 5% igrača završilo igru. Nemojte olako shvatiti malog Josipa, neće vas voditi za ruku.
Stranputice za lutalicu
Sami dizajn zagonetki ću rado pohvaliti kad god treba, no postoji nekoliko čudnih odluka koje mi umanjuju konačni dojam. Tipično prva i treća zagonetka u razini su glavne, tj. teže. Druga zagonetka, odvojena od ostatka nivoa s akcijskim dijelovima, je uvijek lakša, a ponekad nije ni punokrvna zagonetka nego jednostavan izazov poput slagalice ili labirinta.
Postoje i mini-igre poput flipera ili ponga, što samo po sebi zapravo nije loše kao odmor od razbijanja glave – ali problem su kontrole i fizika. Potrošio sam previše vremena ponavljajući te „opuštajuće” mini-igre zbog nepredvidljivih kretnji i neprilagođenih kontrola. Jasno je što morate napraviti i bilo bi jako lako odraditi mini-igre sa prikladnim sučeljem, ali sve kontrolirate u 3D prostoru sa Joeom.
Pong, recimo, kontrolirate tako što vučete „reket” sa svojim bičem po ledu i udarate kuglu; ali treba vremena da Joe potrči do suprotne strane i vuče reket do kugle (ili pak, ako probate gurati reket, gurnete prebrzo ili Joe odluči da ne gurate dovoljno jako iz čista mira) i ode kugla u vaš gol. Igra od vas očekuje šest zabijenih golova zaredom, a kugla leti na sve strane, bez mogućnosti da instantno reagirate.
Interesantno, ekipa iz Frozen Pixela je potvrdila da i taj segment ima fiksni uzorak koji možete logički riješiti, ali na kraju dana su kontrole nezgrapne i naporne. To vrijedi za sve slične mini-igre, npr. labirinte s franjama koje mičete sa skakanjem po gumbima.
Teško ili naporno?
Druga čudna odluka je nedostatak spremanja pozicije tijekom razine. U prvoj polovici igre nema problema, ali kada provedete dosta vremena na jednoj zagonetki u drugoj polovici i potom još vremena na akcijskom dijelu (ili iritantnoj mini-igri), suočeni ste s odlukom – izgasiti igru i krenuti ispočetka drugi put ili dati sve od sebe slijedećih sat-dva da dovršite nivo.
Bilo bi mi puno draže i efikasnije da umjesto 5 razina po svijetu svaka zagonetka bude samostalna, sa bržim i lakšim akcijskim segmentima odvojenima u svoju razinu. Jasna je želja da razine ostanu izazovne, no održavanje ravnoteže između izazova i napora je jako fina procedura, a u kasnijim razinama naginje prema naporu. Nije ugodno ni kad slučajno izađete iz nivoa i morate sve ponovno…
Ima jedna stvar koju moram oštro kritizirati, a to je posljednji šef. Svaki svijet završi sa borbom protiv mitološkog čudovišta – no opet se radi više o tempiranoj zagonetki nego čistoj akciji (drugi šef mi je najdraži, podsjeća na Ripper Rooa iz Crasha).
Zadnji šef se sastoji od pet jednakih faza koje su iznimno naporne i traljave. Nisu teške; nego zbog položaja kamere, osvjetljenja, nezgrapnih kontrola na ledu i krivo postavljenih hitboxeva vrlo lako je izgubiti život i krenuti ispočetka, bez zadovoljstva. Baš teško padne, jer zadnja zagonetka je sjajna i odlično složena, a kao posljednji akcijski izazov taj šef se doima nedovršenim, zbrzanim i nedostatnim.
Odličan početak
Trebat će vam dosta vremena ako želite skupiti sve, minimalno desetak sati, a tu su i speedrun te hardcore modovi ako se želite dokazati kao ultimativni Wander. Sve je to upakirano u jako lijep vizualni identitet, s prikladnom glazbom i luckastim animacijama. Priče nema, Wander je mutav, ali ne smeta.
Arkadni pristup čistom igranju je u Joe Wanderu više nego dobrodošao. Za prvi proizvod, Frozen Pixel se dokazao kao kompetentan studio s puno potencijala za buduće projekte. Hoće li to biti nove avanture gospodina Wandera ili nešto treće, ostaje vidjeti. Ekipa, samo naprijed!
Joe Wander and the Enigmatic Adventures recenzija
