Recenzija | Just Cause 4

Adrenalin, eksplozije, neizostavna kuka – sve je tu – čak i tornado koji izgleda da je Just Cause 4 otpuhao u prosjek.

Kao veliki obožavatelj serijala bio sam oduševljen najavom Just Causea 4 jer ima neka posebna čar u širenju kaosa po šarolikom otvorenom svijetu koji je Avalanche dizajnirao za sve kreativne igrače. Avalanche je s Just Cause 2 dokazao da je spreman za veliku ligu i tako je ovaj, sad već kultni serijal dobio krila za četvrti dio koji je uzeo sve dobro iz prethodnika i dodao gas još jače, a iako je izvođenje na PS4 bilo iznimno loše i još dan-danas je upitne kvalitete, radilo se o zabavnoj i zaraznoj igri. 

Španjolska sapunica

U Just Causeu 4 Rico odlazi u Solis, fiktivnu južnoameričku državu u kojoj vlada Espinosa, bogati nasljednik koji želi vladati vremenskim uvjetima strojem koji je napravio Ricov otac u svrhu sprječavanja tornada i raznih vremenskih neprilika. Put do Espinoze će pokušati zaustaviti militantna skupina Black Hand koju vodi Gabriela Morales, koja je zatvorila vlastitog oca jer je bila ljubomorna na svoju sestričnu koja je dobivala više pažnje nego ona. Rico će pomoć potražiti od spomenute sestrične i pokrenuti revoluciju s vlastitom vojskom Army of Chaos koju čini lokalno stanovništvo.

Kao što vidite, serijal nastavlja tradiciju priče koja je tu samo zato da postoji. Likovi su nepamtljivi, radnja plošna i predvidljiva, ali vjerujem da nitko tko poznaje serijal nije ni očekivao nešto dublje, tako da ne bi trebalo biti razočaranih igrača na tom polju. Just Cause se igra zbog gameplaya i eksplozija, i s te strane igra daje jako puno, a u kombinaciji sa slavnom kukom, padobranom i wingsuitom, teško ćete ju ugasiti.

I ovaj put od samog početka imamo na raspolaganju čitavu mapu, ali dijelove mape moramo postepeno oslobađati protjerivanjem Black Handa iz određene regije kako bismo mogli nastaviti priču. Priča je ujedno zatvorena iza sporednih misija koje se uglavnom ponavljaju, nemaju neke dubine, ali svejedno je zabavno igrati zbog već spomenute satisfakcije uništavanja svega na ekranu, a budući da je Rico spužva za metke a oružja ima na svakom koraku, šanse da poginete su vrlo male.

Ima tu i mini-izazova u vidu prolaska kroz checkpointove u vozilima ili s wingsuitom, ali oni (za razliku od sporednih misija) dosade prilično brzo, pa ih je najbolje igrati u malim dozama ako već morate. No s obzirom da je vozni model i dalje poprilično loš, nekako sumnjam da će netko previše vremena posvetiti ovome dijelu igre jer, osim što daju boostere za modove, nema nekog razloga da se rješavaju.

Kuka koju svi prepoznaju kad se spomene Just Cause dolazi s tri moda: tethers koji privlači objekte jedne prema drugima i služi da se penjemo po svijetu kao Tarzan; baloni s kojima neprijatelje ili bilo što drugo možemo poslati u zrak i mahati im dok bespomoćno lete u oblake; i rocket boosters koji služe tome da damo gas na sve koji imaju tu nesreću da nalete na Rica.

No ako ćemo realno, originalna kuka je najkorisnija i dovoljna sama po sebi. Privući sebe k neprijatelju ili obratno, zakvačiti neki objekt da padne na neprijatelje ili uništi nešto je i više nego dovoljno, a spomenuti dodaci su tu za kreaciju komičnih scena, ali rijetko su korisni u borbi.

Riders on the Storm

Jedna od velikih novina koja je bila u svim promotivnim materijalima je tornado i njegov utjecaj na igru i gameplay. Da, tornado je tu, ali u par skriptiranih misija i možda je i najveće razočaranje u igri. Nema nikakvu svrhu, glavni je pokretač „priče“ , ali ima ga u spomenutih par misija i to je to. Tu i tamo ga vidimo u daljini na par mjesta i može se doći do njega i gledati kako proždire sve pred sobom, no jako je teško biti mu u blizini i rješavati neku aktivnost jer je nepraktično i narušava iskustvo ako nije u misiji.

Ima tu i raznih drugih vremenskih nepogoda poput pješčane oluje, gromova i kiše, ali jedino što one donose su smanjena vidljivost i teže kretanje što je fora, ali nepotrebno.

Umjetna inteligencija neprijatelja je zastrašujuće loša, pa se čak može iskoristiti i neka vremenska nepogoda za casual zabavu s njima jer nije ih teško natjerat u srce tornada i gledat kako se migolje i vrište uzalud.

U usporedbi s prethodnikom, u Just Cause 4 je unaprijeđeno izvođenje igre, međutim, posljedica toga su iznimno loši vizuali na običnom PlayStationu 4. Osim toga, igra je prepuna raznovrsnih bugova – od objekata koji stoje u zraku, helikoptera i aviona koji nasumce počnu padati u velikim brojevima pa do krava koje se stvore na vozilu kojim upravljamo. Više puta me izbacilo iz igre, ali checkpointovi su česti i nije neki problem, no svejedno iritira kada se usred demoliranja baze odjednom javi greška koja prekine igru.

Prilikom preuzimanja igre preuzo sam i “day one” nadogradnju, nakon koje više nije bilo nijedne, dok ih PC platforma redovizo prima. Dakle, događa se ista stvar kao i s trećim dijelom – slaba podrška za vlasnike konzola, no ako ne patite na vizuale, ovo vas i neće previše smetati.

Ni tornado ne pomaže previše

Avalanche bi nakon četiri nastavka trebao uzeti pauzu sa serijalom jer je očigledno da im ponestaje ideja. Just Cause je dobar i zabavan serijal koji tapka na mjestu i vrijeme je za napredak ili led.

Igra je zabavna i znalo mi se desiti da po par sati samo letim i širim nasumičan kaos po mapi ni ne shvaćajući da je prošlo već 5 sati, ali taj osjećaj se često gubi i prelazi u zasićenje jer, osim mlakog uvođenja vremenskih nepogoda i beskorisna dva moda za kuku, igra ne nudi ništa novo i osvježavajuće, a treba joj više od toga da opstane na tržištu koje je krcato sličnim igrama, pogotovo na ovoj generaciji konzola.

Uzevši u obzir gore navedeno te zanemarivanje konzolaške publike, teško je bilo kome preporučiti igru u ovom stanju. Najbolje je pričekati neko sniženje i par zakrpa.