Recenzija | Marvel’s Spider-Man 2

Prije više od pet godina Spider-Man se zanjihao na PS4. Bilo je to drugačije vrijeme, Marvelovi filmovi su žarili i palili kinima, svijet nije bio na rubu novog svjetskog rata, a nismo znali ni što je to korona virus. Čak se i na forumima manje pričalo o FPS-ima i DLSS-ovima, a više o igrama.

Nekad se pitam jesmo li zaista evoluirali, pa smo postali i zahtjevniji ili smo svi skupa postali čangrizavci kojima sve smeta i hranimo se samo negativom? I sam sam mislio da sam sve već vidio i odigrao te da će me teško opet neka igra oduševiti toliko da se sa svojih 38 godina osjećam kao klinac koji želi biti Spider-Man.

Krenuli su creditsi, a skupa s njima čudni trnci. Ne, nije me ugrizao pauk, nego me oprao adrenalin i sreća jer sam i u ovakvim vremenima odigrao nešto što ukazuje koliko su igre poseban medij, što me opet vraća u onu 2018. s početka teksta.

A Insomniac je ponovno pokazao koliko je poseban studio. Sony je napravio „krađu“ tisućljeća kupivši čarobnjake iz Kalifornije za samo 229 milijuna milijuna dolara. Niti jedan Sonyjev studio nije izbacio toliko hitova u tako kratkom vremenu. Podsjetit ću vas da je Marvel’s Spider-Man izašao 2018., Miles Morales 2020., a odlični Ratchet & Clank: Rift Apart 2021. Nećemo pretjerati ako ponovno ustanovimo kako je Sony pronašao svoju zlatnu koku.

New York, New York

A kakav je Marvel’s Spider-Man 2? Prokleto zabavan. Igriv. Mesnat. Predivan. Poznat, ali unaprijeđen u svakom mogućem segmentu. Nakon dugo vremena nećemo pričati o sličicama u sekundi, upscale metodama i rej-trejsovima, jer ova igra je nakon dugo vremena konačno jedan proizvod bez bugova i gotovo ikakvih tehničkih problema koji bi me naveli da seciram tu stranu igre. Možete li vjerovati da smo i prije launcha te sad već normalnih pola godine peglanja dobili jedan savršeno ispeglan naslov?

Tehnička strana toliko je savršena da će razočarati one koji se vole svađati u komentarima i tražiti dlaku u jajetu. Osobito prvih sat vremena proživjet ćete koktelni orgazam zabave, akcije i spektakla kakvog ne viđate često. Razvalit ćete vilicu do poda kada vidite koliko glatko Spider-Man lebdi New Yorkom, kada vidite koliko glatko radi i kada vam postane jasno da danas ne postoji open-world naslov s tolikim osjećajem slobode kretanja kao Marvel’s Spider-Man 2.

Ako ste igrali prethodnika, prst će instinktivno poletjeti prema R2 i magija kreće iste te sekunde s prvim njihanjem. Nekoliko trenutaka kasnije otključavate trokut, odnosno wingsuit koji uvodi novi način kretanja u Spider-Man igrama – let iniciran inercijom, gotovo poput Iron Mana ili Supermana uživanciju diže u neslućene visine i poezije pokreta.

Tu je i fast travel čije učitavanje je nepostojeće, no ja sam ga rijetko koristio kad je toliki užitak biti Spider-Man, osobito s wingsuitom kojeg imaju i Peter i Miles. Kombinacija krila i klasičnog spidey kretanja dobrodošla je varijacija u kretanje. Za još varijacije, tu su i potezi koji obojicu mogu poput praćke ispaliti dvostruko većom brzinom za još više momentuma. Brže i fluidnije dobro dođe kada je New York dodatkom Brooklyna i Queensa dvostruko veći.

Ne znam od koliko poligona su napravljeni te kakva motion capture tehnologija je korištena, no oba Spider-Mana kreću se i savijaju toliko prirodno da se čovjek pita kako je to moguće? Količina detalja je suluda, a posebno na odijelima. Svakako preporučam da ih proučite u photo modu koji pokazuje filmsku razinu detalja.

Zahvaljujući puno jačem hardveru u PS5, New York nikada nije izgledao ljepše u nekoj igri. Na ulicama je više ljudi nego ikad, pogled u daljinu puca dalje i sve je nekako življe u odnosu na starijeg brata. Detalja je više, teksture su oštrije i zaista je predivno popeti se na neku visoku zgradu i promatrati živi grad, grad koji, kažu, nikad ne spava, a ne spava ni u Marvel’s Spider-Manu 2.

Sve je posebno impresivno kada zalazi sunce, a nebo oslikaju narančasti tonovi boja. Ipak, ostaje žal što nema dinamične promjene vremena, a dojam suživota s gradom kvari manjak interakcije s ljudima. Interakcija se svodi na poneki high-five i nasumični komentar. Šteta jer to je bila velika zamjerka i u prvom dijelu koji je i u dvojci propušten nadograditi na razinu više.

Grad koji nikad ne spava

Moram priznati kako nisam pogledao gotovo nijedan trailer prije igranja. Nisam si želio pokvariti iskustvo igranja i doživljaja priče i drago mi je da sam tako napravio. Gledano retrospektivno, Sony i Insomniac su uoči izlaska Marvel’s Spider-Mana dva otkrili previše.

Uvod i zaplet su u velikoj mjeri vrhunski. Naravno da se u čitavoj epopeji i kanonadi likova pronađe i nešto bespotrebnog krindža i razvučenosti, ali ništa što bi pokvarilo dojam. Spider-Man 2 je mračnija igra. I Peter i Miles bore se s gubitcima voljenih osoba koje su im obilježile živote.

Kao što znate, Miles je ostao bez oca, a Peteru je poginula nikad prežaljena teta May. Oboje se bore pronaći balans između privatnog života i superjunaka koji spašavaju građane New Yorka. Peteru prijeti oduzimanje naslijeđene kuće, Milesu visi upad na faks, tu su djevojke koje ne dobivaju dovoljno pažnje, a nevolje tek stižu.

U New York stiže Kraven the Hunter (pravog imena Sergei Dimitri Symostivych Kravinoff) čiji je jedini cilj ne samo istrijebiti Spider-Mana, već i sve njegove protivnike. Da, dobro ste pročitali. Kravena i njegovu vojsku ne zanima tko je tko u New Yorku, zanima ih samo lov.

Kraven postaje jedan od najtežih protivnika na koja su oba Spider-Mana ikad naišla. Probudit će i uzburkati brojne likove iz prethodne dvije igre, a sve to dovest će do neočekivanih suradnji za koje nisam mislio da su uopće moguće.

Pritom je Kraven fantastično dočaran lik. Hladan, okrutan i snažan s golemom vojskom letećih dronova, robotskih pasa, a karizmom je okupio i ljudsku ekipu koja je spremna sve učiniti za njega. Kravena ne zanima tko je tko i zato je Kraven opasan mamo****č koji sadistički uživa u patnji i izazovu.

Paralelno s Kravenom, Insomniac je genijalno ubacio i Peterovog prijatelja iz djetinjstva – Harryja Osbornea, sina bogataša Normana. Harry oboli od neizlječive bolesti, zdravstvenu pomoć potraži izvan New Yorka, i sada, nekoliko godina poslije, javi se Peteru za pomoć. Peteru je potreban novac za hipoteku te pristane raditi kod Harryja u najsuvremenijem laboratoriju na svijetu. Ako ste odigrali Marvel’s Spider-Mana i(li) Miles Moralesa, pretpostavljam da znate što se dogodi s Harryjem, odnosno u što se pretvori.

Insomniac u samo nekoliko misija, povratkom u djetinjstvo, uspijeva dočarati nekadašnje prijateljstvo između njih dvojice. To su dionice koje savršeno izbalansiraju emotivnu stranu priču i do tih trenutaka neprekidnu akciju. Da, Marvel’s Spider-Man 2 je prilično emotivna igra. Konstantno propituje osjećaje glavnih likova, a s igranjem priča postane mračnija i sumornija s priličnom tankom granicom između junaka i negativca. Zapitat ćete se tko je i što je zapravo Peter Parker i zašto je napravio neke stvari. Ono na trenutke ide toliko daleko da mi postane preteško igrati s Peterom. Čak i mučno, jer to nije Spider-Man kakvog volim i znam.

Na kraju bih rekao da postoji i treća priča. Ona životna, ljudska. Petera Parkera i Miles Moralesa. Priča o dvojici nerazdvojivih mladih ljudi koji nose prevelik teret na svojim leđima. Nešto slično mogli ste vidjeti u najboljim Marvelovim filmovima zadnjih nekoliko godina.

Da biste razumjeli radnju, nije potrebno odigrati prethodnu igru, ali pojavi se puno likova iz jedinice, pa ćete primijetiti koliko su im se životi izmijenili između dvije igre. Dosta njih susrest ćete u sporednim misijama, koje se više ne svode na ganjanje golubova, pa ih nemojte preskakati, a osobito ne onu sa starim dobrim Howardom. Čak su i zlikovci dobili drugačije i, rekao bih, iznenađujuće uloge. Marvel’s Spider-Man 2 ispriča još puno manjih priča zbog kojih se isplati igrati sadržaj izvan okvira glavne priče, o čemu ću više ispod.

Od dva brata djeca

Znate li što se nalazi na coveru kutije? Dva Spider-Mana. Oko čega se najviše vrti marketing? Oko dva Spider-Mana. Rekao bih da postoje ne dva, nego tri Spider-Mana. Kako? Objasnim kasnije. Peter i Miles dijele iste kontrole i ljubav prema spašavanju čovječanstva. OK, i gadgete, ali sve drugo imaju različito. Peter ima svoj skill tree, ali i Miles ima svoj skill tree. Zanimljivo, obojica imaju i dodatan, zajednički skill tree. Ne, to nije taj treći Spider-Man.

Nadalje, Peter ima svoje specijalne napade, Miles ima svoje. Iskustvo igranja prilično je drugačije ponajviše zbog različitih specijalki koje koriste. Peter koristi više direktne, snažne udarce, dok Miles za sve koristi struju. Zajedno broje hrpu poteza i kombinacija i, kao u prvom dijelu, dobro ih je sve zapamtiti. Varijacija u igranju je više, ali su i neprijatelji teži, kao i čitava igra – zahtjevnija je.

Zato što prije savladajte novu parry mehaniku s L1. Naime, neke jake udarce je nemoguće izbjeći, pa je jedina opcija, kao u Souls naslovima, stisnuti pravovremeni blok i udariti kontru.

Igranje će ponešto olakšati gadgeti (ukupno njih pet plus nadogradnje), a bitno je i nadograđivati i odijela čime si povećavate štetu, zdravlje, fokus, kretanje… I još podosta toga o čemu ne smijem pisati, ali otkrit ćete sami. Srećom, Insomniac neke stvari ipak nije otkrio u ranijim prikazima.

Miles je sposoban podići u zrak na desetke protivnika te ih istovremeno strujom spržiti na pod. U nekim trenucima osjećao sam se toliko snažnim kao da igram s miksom Sheev Palpatinea i Darth Vadera, što nikako nije loše. Peter s druge strane sve to izvodi bez struje, ali sa sirovom snagom. Znate kako to izgleda kad se oboje pronađu u istoj misiji? Spektakularno.

Umjetnost. Poezija. Rasturanje. Adrenalin. Nabrijavanje. Moć. Snaga. Povežite sve te riječi i dobili ste borbu u Marvel’s Spider-Manu 2. S novim potezima i napadima, borba je sočnija i moćnija od prethodne igre. Adrenalin posebno raste kada napade povežete u suludi broj kombinacija kojih ćete željeti sve više. Usudio bih se reći da je taj segment kombiniranja poteza na razini, a možda i bolja od, *khm*, Arkham serijala. Znam, sad ćete me sasuti jer sam se usudio u istu rečenicu staviti Batmana ili Spider-Mana. Ali da. Vidjet ćete sami. Tako da ostaje žal što se Miles i Peter ne pronađu više vremena u zajedničkim misijama. Pritom se ukazuje i golemi potencijal za kooperativno igranje, kojeg u dvojci nema. Možda u trećem dijelu?

Kada smo kod broja tri, gdje je treći Spider-Man? Tu je. Vidjeli ste u prikazima ono crno odijelo koje Petera, nažalost, čini najjačom i najgorom verzijom sebe. “Nažalost” jer po mojem mišljenju PR to nije trebalo otkriti. Jednom kada navuče crno simbiotsko odijelo, Peter postane neviđeno moćan, što ćete itekako osjetiti. Peter dobiva nikada jače i spektakularnije moći i doslovno gnječi neprijatelje. Ta verzija Petera, tog trećeg Spider-Mana, nije dobra, ali tome unatoč uživat ćete u svakoj sekundi igranja. Otkrit ćete svoju tamnu stranu i biti sretni. Kao u prvom dijelu.

„Peter, samo želim da zajedno izliječimo svijet“

E moj Harry… Da. Nego, sjećate li se Uncharteda 2 i koliko smo tada slinili i uzdisali na akcijske scene? Mislili smo da je nemoguće takvo nešto ponovno ponoviti u igrama. Toliku količine akcije i sveopće ludosti. Ali Marvel’s Spider-Man 2 nadmašuje čak i tu razinu. Neviđenu količinu sulude akcije i destrukcije popraćenu predivnom next-gen grafikom. Da, puno je toga skriptirano uz neizostavnu dozu QTE elemenata, no vjerujte mi na riječ. Kada doživite sav taj kaos na ekranu, ništa vam neće smetati.

Njihat ćete se, letjeti, trčati, preskakati zgrade, rušiti letjelice, spašavati ogromne vlakove smrti i ljude u njima…ma srušit ćete pola New Yorka. Ritam je briljantno pogođen. Ništa se ne doima isforsiranim te od samog početka sve ima svoju glavu i rep. Prethodnik je imao jako dobre glavne misije, ali ovdje je sve to otišlo stepenicu više.

Glavne misije su raznovrsne, dobro osmišljene i napisane. Čak je i ponovno igranje s MJ malo manje naporno nego u prvom dijelu. Ali i dalje djeluje kao višak. I stealth dionice su manje naporne, ponajviše zbog samostrijela čijim ispaljivanjem si razvučete uže za nečujno šuljanje između dvije točke.

Sporedne misije (ne sporedne aktivnosti) su također bolje. Nema ih puno, ali svaka ima svoju priču i vrijedne su igranja, a meni posebno emotivna bila je Howardova misija. Svakako bih preporučio i igranje kompletne priče oko kulta The Flame s potencijalom da jednog dana preraste u nešto više od sporedne misije.

Završavanjem sporednih misija i aktivnosti, otključavate razne benefite. Skill bodove, tokene i tech portove, a sve njih koristite za otključavanje odijela te nadograđivanje gadgeta i likova. Odijela je preko 65, a većina ih ima još po četiri varijacije, što će oduševiti fanove Marvela. Kostimi su prepuni detalja i teško je reći koji bolje izgleda, a super je to što ih možete promijeniti bilo kad.

A vidi MJ…

Je li MJ opet najveća negativna strana igre? Pa…! Jednu sam već ranije opisao, a to je grad, kojem se moram ponovno vratiti. Iako je živ i detaljan, to vam neće ništa značiti jer nema neke interakcije s ljudima.

Spočitat ću i Kraveonove huntere, koji gotovo svi izgledaju isto s varijacijom od tek nekoliko lica. Neprijatelja je nikad više, a skoro svi su isti. Treća kritika ide ka umjetnoj inteligenciji neprijatelja, a osobito u stealth misijama dok igrate s MJ, kada ne reagiraju dok doslovno prolazite pored njih. Svaka iluzija stealth igranja staje na glupim neprijateljima, koji i nakon što ih većinu pobijete imaju onaj oprezni osjećaj da je “netko tu”. Boljka je to od koje igre općenito pate, ali nekako u akciji nabrijanom Spider-Manu više dolazi do izražaja.

Heroj ili Spider-Man?

Imam dojam da nisam napisao pola toga. I nisam. Dijelom što ne smijem, a većim dijelom jer ne želim. Namjerno sam izostavio neke likove i preporučam pažljivo birati koji sadržaj ćete konzumirati na internetu. Jer Marvel’s Spider-Man 2 je puno više od ovoga što sam napisao i morate ga doživjeti sami. Od sjajne priče prepune preokreta i neočekivanih zapleta, do još boljeg osjećaja kretanja i predivne grafike. I u konačnici, kompletne lepeze likova koje se nebi posramili ni najraskošniji filmovi Marvelove produkcije.

Ukratko, Marvel’s Spider-Man 2 sličan je jedinici, ali uz bitan dodatak – bolji je u svakom pogledu. Od dva igriva lika i njihove kemije, do spektakla vizuala, zvuka i radnje koju ćete dugo pamtiti. Povrh svih tehničkih ostvarenja, koja u vremenima izdavanja nedovršenih igara ne mogu dovoljno naglasiti, stoji fantastičan gameplay te odlična priča. Turobna i mračna priča, a opet toliko ljudska i puna nade.

Insomniac zaslužuje da mu se skine kapa na svim postignućima posljednjih godina. Još jednom su dokazali koliko igre mogu biti zabavne, a to je sve što želimo. A kakav će tek biti Wolverine…