Koliko su svijet i društvo u kojem živimo truli? Svaki dan proveden na ovoj planeti sve me više uvjerava da smo kao ljudi, nacije i, jebiga, živa bića koja bi navodno trebala imati najveći IQ, negdje gadno zastranili. Zašto to kažem? Zato što sam nakon otprilike dvadeset i nešto sitno sati završio Marvel’s Wolverine na 100%. Otključao sam sve što se moglo otključati, pokupio sve što se moglo pokupiti i, sasvim logično, otišao na Twitter (X, dobro, znam) na Insomniacov profil vidjeti što su objavljivali posljednjih dana i tjedana. Jasno, većina objava bila je vezana uz igru koja je ove godine najveća PlayStationova ekskluziva. A onda sam, opet kao naivna srednjoškolska, krenuo čitati komentare. Devedeset pet posto njih bilo je negativno. Sramotno. Tužno. I, iskreno, porazno.
OK, tu su one standardne Sweet Baby Inc. piz*arije i bojkot igrača jer je spomenuta firma sudjelovala u razvoju priče igre, pa već sada vidim komentare na našem Facebooku: „Wolverine je woke smeće“, „smeće od igre“ i slično. Ali, osim antiwokera, Insomniac i Wolverine postali su i kolateralne žrtve Sonyjeve užasne odluke o ukidanju fizičkih igara. Gotovo svaka objava na društvenim mrežama za Insomniac je postala festival pljuvačine. A ako postoji jedan studio u vlasništvu PlayStationa koji to definitivno nije zaslužio, onda je to Insomniac. Ljudi posljednjih nekoliko godina spašavaju PlayStation izdavanjem odličnih igara svake dvije-tri godine, dok neki drugi PS studiji nisu sposobni izbaciti jednu jedinu igru tijekom cijele generacije konzola. Što bi tek Insomniac napravio da ima pet i više godina vremena, kao neki drugi PlayStationovi studiji?
Meni je kristalno jasno da bi FFA recenzija odjeknula poput atomske bombe na ovim prostorima kada bih se bavio Sweet Baby gluparijama, kada bih posvetio 3000 riječi tome kako su neki likovi ružni i gadniji od HRT pretplate te kako Wolverine piški dugine boje. Ali iskreno, mene boli briga. FFA odavno ne ganja klikove, a i da ih ganja, mene takve stvari jednostavno ne zanimaju. Ne muče me. Svi koji me poznaju znaju da se politikom inače ne bavim, a još manje njome opterećujem igre. Iako sam debelo zagazio u četrdesete, igre i dalje gledam prilično jednostavnim pogledom. Ne dijelim ih na gay, straight, pederske, trans i ne znam kakve sve ne kategorije, nego na dobre, zabavne, naporne, dosadne, emocionalne i slično. Možda zbog toga i nisam najbolji materijal za recenzenta jer me, primjerice, uopće ne pate ni FPS-ovi. Nije mi bitno je li igra na 30, 40 ili 60 FPS-a. Ono što mi je bitno jesu emocije i način na koji doživim igru.
A Wolverine je u meni definitivno aktivirao razne osjećaje. Od potpunog ushićenja spektakularnim akcijskim scenama, kojih ima hrpa i koje su u maniri najboljih Uncharted i Spider-Man sekvenci, preko dizanja adrenalina na maksimum dok u Tier 3 Rageu koljem i siječem protivnike, pa sve do želje da što prije završim igru jer je pred kraj već postala pomalo naporna i repetitivna. A priča? Ona na kraju, nažalost, nije ispunila moja očekivanja.
Stižu me sjećanja…
Što se same priče tiče, Marvel’s Wolverine smješten je u isti univerzum kao i Insomniacov Spider-Man, ali ovo nije ona klasična X-Men priča na koju smo navikli. X-Meni još ne postoje u obliku u kojem ih poznajemo, nema škole profesora Xaviera, nema X-Mansiona, Cyclopsa, Storm i ostatka ekipe. Mutanti su još uvijek relativno rijetka pojava koja uglavnom djeluje iz sjene, a upravo u takvom svijetu zatičemo Logana. On je već Wolverine, njegov je kostur presvučen adamantijem, kandže su tu, regeneracija također, ali njegova prošlost i dalje je jedna velika rupa ispunjena fragmentima sjećanja i traumama kojih se ne može u potpunosti prisjetiti. Tri godine prije početka igre Logan je napustio Team X, skupinu mutanata koju je okupio Nathaniel Essex, a čiji je osnovni cilj bio zaštititi mutante i pomoći im da prežive u svijetu koji ih sve više počinje doživljavati kao prijetnju. Nakon tri godine skrivanja, okolnosti ga ponovno vraćaju među ljude koje je nekada smatrao obitelji. Team X pritom nije samo još jedna superjunačka ekipa. To je zapravo mračna, improvizirana preteča onoga što će jednog dana postati X-Meni – grupa mutanata različitih sposobnosti i karaktera koja djeluje kao posljednja linija obrane vlastite vrste.

Uz Logana tu su Sabretooth, Mystique, Jean Grey, Tyger Tiger, Walter, Sunfire te vođa Team X-a, Nathaniel Essex. Umjesto nepotrebnih analiza kako tko izgleda (a Jean Grey je, BTW, skroz sexy), apsolutno je nužno istaknuti fantastičnu, ali zaista fantastičnu glasovnu glumu svih likova. Posebno je razvalio Troy Baker u ulozi Nathaniela Essexa. Možda čak i previše dobro, jer će i površnim poznavateljima Marvelovog univerzuma biti jasno koliko je Essex konfliktan i kontradiktoran lik. Kao i kod svake „AAA” PlayStationove ekskluzive, vrhunska produkcija vidljiva je na svakom nivou, a animacije i glasovna gluma glavnih protagonista i antagonista definitivno su među najboljima koje sam ikada čuo i vidio u jednoj igri.
Problem je što čovjek koji je okupio Team X možda ipak nije onakav kakvim se predstavlja. Nathaniel Essex od početka djeluje kao netko tko zna puno više o Loganu nego što bi trebao, a dok se Team X pokušava nositi s Traskom, glavnim negativcem prvog dijela igre, njegovim Reaversima i sve većim lovom na mutante, postaje jasno da Essex ima vlastite planove. I upravo tu Wolverine počinje kopati po vlastitoj prošlosti, odnosima koje je pokušao ostaviti iza sebe i pitanju koje ga prati praktički cijeli život – tko je zapravo Logan kada mu oduzmeš sve ono što su drugi napravili od njega? Prvu polovicu igre, možda čak i mrvicu duže, priča mi je bila skroz zanimljiva. Međutim, cijelo vrijeme sam imao sumnju tko je zapravo glavni negativac, a tko su samo marionete. To mi, iskreno, čak nije bio ni najveći problem.
Jer kada imate Wolverinea kao jednog od najposebnijih likova Marvelovog univerzuma, od njegove priče jednostavno očekujete više. Više dubine. Više emocije. Više od toga da napravite hrpu sranja, nekoliko dobrih djela, povežete likove i njihove odnose, a onda se na kraju pojavi gumica i sve to obriše. Ovo „gumica” uzmite figurativno jer ne smijem i ne želim ulaziti u detalje, ali upravo se tu izgubila moja povezanost s pričom. Kemija koju imaju i stvaraju Logan i Jean je odlična. I taman kada se počnete vezivati za njih, dogodi se glupost i velik dio toga jednostavno nestane. Marvel’s Wolverine pritom se uopće ne boji ubiti velik broj likova, ali ja se, nažalost, nisam uspio vezati gotovo ni za koga od njih. Samo za jednog, kojeg mi je na kraju bilo zaista žao. Za ostale? Iskreno, bilo mi je svejedno tko će preživjeti, a tko neće.

Posebno me razočarao kraj. Kada otključavanjem posljednjih Vrata (objasnit ću kasnije) shvatite što se zapravo dogodilo, teško je ne zapitati se: što sam onda igrao cijelo vrijeme?! Insomniac se jednostavno previše zaigrao s izgubljenim sjećanjima. U jednom sam se trenutku osjećao kao da igram Men in Black i ljude redom flasham onim njihovim blicem koji ih briše. I koliko god je takav pristup možda zvučao dobro na papiru, meni je upravo zbog toga pred kraj počeo uništavati emocionalnu povezanost s likovima i događajima koje sam do tada pratio.
Igra se ponaša kao da mora imati ogroman, višeslojni twist, umjesto da jednostavno vjeruje Wolverinu kao liku. To s Loganovim sjećanjima već je toliko puta korišten motiv da u jednom trenutku više nema emocionalnu težinu. Pogotovo kada cijelu igru gradiš misterij oko toga što se dogodilo u prošlosti, a onda na kraju dobiješ ono što dobiješ. I jasno da sam se na kraju zapitao – koja je bila svrha svega toga? OK, jesmo pomogli mutantima, privremeno smo spasili svijet, jer znate i sami da u Marvelovom univerzumu gotovo nitko nije mrtav ni kada je mrtav, a možda ni nije živ jer samo živi u nečijoj iluziji, odnosno izmišljenoj stvarnosti. Sve je moguće. Ali kada maknemo sve te velike Marvelove ludosti sa strane, ostaje pitanje je li cijela ta priča na kraju išta značila.

Wolverineu možda nije trebala veća priča. Trebala mu je jednostavnija priča. Jer Wolverine je već sam po sebi dovoljno kompleksan lik. On je jedan od onih Marvelovih likova kod kojih je kontradikcija cijela poanta. Ima traumu, krivnju, bijes, život koji ne može rekonstruirati, pitanje identiteta, odnose s ljudima koje voli i strah od vlastite brutalnosti. Istovremeno je čovjek i životinja, ubojica i heroj, samotnjak i jedan od najodanijih članova X-Mena. Živi već više od stoljeća, ali emocionalno je obilježen gotovo svakim životom koji je pokušao ostaviti iza sebe. Njegova povijest uključuje ljubav, rat, gubitak, manipulaciju, eksperimentiranje i desetljeća borbe s vlastitom brutalnom prirodom.
Ali ono što ga čini posebnim jest njegov odnos prema nasilju. Logan nije Superman. Ne pokušava biti savršen i vrlo dobro zna za što je sposoban. Weapon X ga je doslovno pretvorio u gotovo bezumnu mašinu za ubijanje, a adamantij koji mu je ugrađen u tijelo istovremeno je njegovo najveće oružje i podsjetnik na ono što mu je učinjeno. On može biti brutalan, može biti zastrašujuć i može djelovati kao da ga nije briga ni za koga, ali ispod svega toga ima vrlo snažan moralni kompas. Često će upravo on prvi stati između opasnosti i nekoga koga smatra svojima. A to „svojima” je ključno. Logan je cijeli život pokušavao pobjeći od onoga što su drugi napravili od njega, a upravo su mu ljudi koje je prihvatio kao obitelj pokazali da može biti nešto više od oružja.
I zato je Wolverine toliko dobar kao Marvelov lik. Njegova najveća pobjeda nije kada pobijedi negativca, nego kada odluči da neće biti ono što su drugi od njega napravili. Wolverineova priča nikada nije samo priča o njegovoj prošlosti. To je priča o tome tko će odlučiti kakav će Logan biti. Njegova izgubljena sjećanja jesu važna, ali nisu ono što definira lik. Za mene je Wolverine puno više lik o identitetu nego o sjećanju. I upravo je tu, po meni, Insomniac propustio napraviti ono najvažnije. Imali su pred sobom jednog od najboljih i najkompleksnijih Marvelovih likova, sve njegove unutarnje sukobe, traume, odnose i pitanje što zapravo znači biti Logan – i umjesto da priču grade oko toga, odlučili su je graditi oko misterija njegova sjećanja. Ne mogu vam objasniti zašto bez velikih spoilera, niti to želim, ali kada završite igru i shvatite gdje je Insomniac s tom pričom otišao, meni je ostao osjećaj da je potencijalno najbolja Wolverineova priča koju su mogli ispričati ostala negdje između svih tih twistova, velikih otkrića i pokušaja da nas iznenade. A upravo zato kraj nije ostavio onaj emocionalni udar kojem sam se nadao.

Kad sam vidio da igra nije open world, bilo mi je jasno da će, u odnosu na druge Insomniacove igre, puno veći naglasak biti na likovima, priči i dugim animiranim sekvencama. I zaista je tako. Igra obiluje vrhunski kvalitetnim animacijama, od kojih neke traju poprilično dugo. I da se razumijemo – to nikako nije minus. Upravo suprotno. Sve to izgleda fantastično i dodatno podiže filmski dojam cijelog iskustva.
I upravo mi zbog toga ostaje još veći žal za neispunjenim potencijalom priče. Barem meni. Pitanje je, naravno, što vi očekujete od jedne Marvelove/Wolverine igre. Ako vas za priču nije pretjerano briga, nego želite uživati u vrhunskim vizualima, spektakularnim animacijama i činjenici da napokon možete uzeti Wolverinea i napraviti ono što Wolverine najbolje radi – poklati sve što vam se nađe na putu – vrlo je vjerojatno da ćete itekako uživati. Jer kada igra prestane pričati i odluči vam dati kontrolu nad Loganom, krv će špricati na sve strane.
Lete crijeva, lete glave, leti elektronika
Wolverine, na sreću, vjerujem većine nas, nije open world igra. Podijeljena je na nivoe koji su manje ili više linearni. Puno toga odvija se unutar interijera, gdje je prostor za istraživanje poprilično ograničen, no neki nivoi ipak nude veću dozu slobode pa možete malo odlutati i istražiti što se nalazi sa strane. Ipak, daleko je to od open worlda. Zamislite da igrate više Uncharted, a puno manje, ili bolje rečeno, skroz manje jednog Spider-Mana, što u ovom slučaju uopće nije loše. Nećete ganjati golubove po krovovima, skupljati milijun različitih gluposti ili odrađivati deset sporednih aktivnosti na svakom koraku. Razine su uglavnom miks priče, još puno većeg miksa klanja neprijatelja, još malo priče i onda, naravno, opet još više rezanja iznutrica neprijateljima. I tako ukrug.
Logan nije Spider-Man, ali je dosta agilan i može jednim skokom preskočiti pola mape. Figurativno rečeno. Čak ćete u određenim nivoima provesti više na krovovima nego na tlu
Jasno, ima i skupljanja collectiblesa, pa ćete tako pronalaziti boce viskija koje vam daju ability pointse, kovčege s materijalima potrebnima za otključavanje odijela te Nightmare Doors, koja su posebno zanimljiva i koja praktički ne možete promašiti. Nightmare Doors zapravo su različita iskušenja: u određenom vremenu morate ubiti određeni broj neprijatelja, preživjeti valove i valove protivnika te ostvariti zadani broj bodova ili pak u određenom vremenu doći do cilja. Za uspjeh ćete dobiti hrpu ability pointsa, ali možda je još važnije to što Nightmare Doors otkrivaju dodatne dijelove priče koji su poprilično bitni za povezivanje svega što se događa u glavnoj radnji. Definitivno ćete htjeti ući u svaka vrata i otključati sve što nude. Za najbolje nagrade morat ćete se, međutim, pošteno oznojiti, a vjerujem da će vam i oči krvariti kao i meni nakon što sam pobio na stotine i stotine neprijatelja samo da bih baš sve otključao.


Borba u Wolverinu veći je dio vremena prilično spektakularna zbog količine neprijatelja, krvi koja šprica, udova koji lete i Loganovih kandži koje probijaju neprijatelje. Ma naravno da imate i opciju stealtha, ali nemojmo se lagati – ako ćete igrati na normalnoj težini, koga briga za stealth? Igra vas uopće ne tjera na njega. Puno prije ćete se zaletjeti među neprijatelje, izbaciti kandže pritiskom na L2 i R2 i u sebi reći: „Ajmo, je*ači, dođite.” A onda kreće sjeckanje, probijanje očiju i lubanja, dok polako punite prvi Rage metar i osjećate kako vaši napadi postaju sve brutalniji. Blokirat ćete nekoliko udaraca jer je parry apsolutno nužan, kontrirati napade i napuniti drugi Rage metar. Tu ćete već onako lagano osjetiti da možda ne biste trebali uživati toliko koliko uživate u ubijanju ljudi, ali nećete se ni okrenuti, a treći Rage metar je pun. E, tu tek kreće pravi pokolj. I ono što mi se posebno sviđa jest činjenica da Wolverine ne pokušava biti Spider-Man s kandžama iako su neki obrasci ponašanja slični. Spider-Man je brz, akrobatski i koristi prostor oko sebe, dok je Logan agresivan, težak i brutalan. Nije spor, nego on ne bježi od protivnika – on ide ravno kroz njih. Može primiti puno udaraca, regenerirati se i nastaviti dalje, što savršeno odgovara njegovim sposobnostima i karakteru. Upravo zato borba, unatoč nekim svojim manama, ima ono najvažnije: kada je sve posloženo kako treba, zaista se osjećate kao Wolverine.
Kamera je ponekada u interijerima nepregledna i radi problem
Sjećate se da sam rekao da lete udovi i glave, a krv šprica na sve strane? Ovdje je to sve puta deset. Upravo tada Logan prestaje biti samo Logan i pretvara se u ono što svi želimo – Wolverinea. Aktivirate specijalne napade pomoću L2 i R2, skačete po protivnicima, režете ih, probijate, bacate i doslovno ih pretvarate u mesnu industriju. Tu će vas oprati adrenalin, znoj će curiti s vas, a ovu krvavu rapsodiju može prekinuti samo žena koja uđe u sobu i prigovori vam da ste se uznojili kao svinja i sve usmrdili. Eh, kad bi znala ona što mi znamo.
I da, suprotno leakovima, ako ste ih pratili – a nadam se da niste – igru nećete moći završiti samo stiskanjem kvadrata. Parry ćete morati aktivno koristiti, comboi postaju sve važniji, a tu su i brojni specijalni napadi koje ćete otključavati tijekom igre. Ability pointsi omogućuju vam i da Logana prilagodite vlastitom stilu igranja. Možete, primjerice, uložiti bodove tako da vam se zdravlje stalno obnavlja, fokusirati se na brže punjenje Ragea ili specijalnih napada, ili uzeti pomalo od svega i napraviti univerzalca. Ako se predomislite, nema nikakve drame – skill tree možete u svakom trenutku potpuno besplatno resetirati.

Na normalnoj težini igra nije pretjerano teška, uz iznimku pojedinih boss borbi. Prve dvije boss borbe su, usput, apsolutni i čisti spektakl u svakom smislu te riječi i savršeno pokazuju koliko Insomniac zna napraviti filmsku akcijsku sekvencu kada mu daš pravi materijal. Ako ste već prekaljeni Souls igrač ili ste taman završili Onimushu i navikli na malo ozbiljniji izazov, slobodno dignite težinu jednu ili dvije razine iznad normale.
Wolverinea je, očekivano, jako teško ubiti jer čim imate i najmanju mrvicu Ragea u mjeraču, Logana možete oživjeti. Zapravo je čak i za njega prilično nevjerojatno iz kakvih ćete se situacija izvlačiti i što ćete sve preživjeti. A kada pomislite da je napokon gotovo i da ćete možda ipak umrijeti, gotovo uvijek će vam netko iz Team X-a priskočiti u pomoć. Najčešće će to biti Jean jer, kao što sam već spomenuo, ona i Logan zaista imaju posebnu kemiju. Rekao bih da su, uz hrpu akcijskih i fantastičnih scena kojima igra obiluje i koje bi posramile i Ethana Hunta, upravo trenuci kada je netko iz Team X-a s vama među najboljim dijelovima igre.
Igra je prepuna akcijskijh (doduše skriptiranih) akcijskih scena koje su spektakularne i kojh bi se posramio jedan Uncharted serijal ili pak Spider-Man. Sve to uz predivnu grafiku
Sve što sam rekao za combat ovdje je duplo zabavnije. Kada vam se, primjerice, pridruži Sabretooth ili Mystique pa krenu bacati svoje udarce i specijalne napade dok neprijatelji lete na sve strane ekrana, teško je ne uživati. Posebno efektno i predivno izgledaju comboi i finisheri koje zajedno izvodite. Baš kao u Spider-Manu kada smo mogli igrati zajedno s Milesom Moralesom, ti trenuci daju borbi dodatnu dinamiku i osjećaj da niste sami protiv cijele vojske. Po meni je šteta što takvih zajedničkih misija nema više, iako za to postoji sasvim logično objašnjenje unutar priče. Svejedno, nakon što vidite koliko dobro funkcioniraju, teško je ne pomisliti – možda bi i neki oblik co-opa ovdje bio pun pogodak?

Na sam combat imam još nekoliko zamjerki, s tim da su neke od njih poprilično subjektivne, pa ih uzmite s rezervom. Prvo, možda sam sadist, ali meni je puno veći gušt sjeckati ljudske protivnike nego robote. Ne mogu reći da nije gušt otkinuti glavu divovskom mechu, iščupati mu ruke dok iskre frcaju na sve strane i gledati kako se raspada pred vama, ali nekako su mi ljudski protivnici puno draži. Wolverineove kandže jednostavno imaju veću težinu kada znate da su upravo prošle kroz nečije meso. Znam, možda nije baš najzdravija rečenica koju ćete danas pročitati, ali pričamo o Wolverinu.
Pred kraj igre postaje već prilično jasno kako je struktura misija trebala biti ipak malo više raznolika jer se jedne te iste radnje stalno ponavljaju – misklim na horde i horde neprijatelja
Druga zamjerka odnosi se na kontrole i DualSense. Zašto su comboi na kvadratu i trokutu? Po meni bi bilo puno logičnije da su na L2 i R2, čime bi se istovremeno mogla puno bolje iskoristiti cijela filozofija DualSense kontrolera. Želim osjetiti kada zabijem kandže u meso. Želim da kontroler jače vibrira i kida kada ih zabijem, a kada ih izvlačim iz nekog većeg neprijatelja, želim da adaptivni triggeri pruže otpor i daju mi osjećaj da ih zaista fizički izvlačim van. OK, vjerojatno sam i ja malo bolestan, ali Wolverine je idealan lik za takvu vrstu imerzije. Borba je već sada, kako volim reći, mesnata, ali ovdje je mogla biti podignuta na još jednu razinu.
U prvih nekoliko sati igranja, kemija Team X bila je na razini Čuvara Galaksije. Kasnije, nažalost, kemija je polagano nestala zbog smjera u kojem je priča otišla
Ipak, najveća zamjerka koju imam na borbu zapravo nije vezana uz same mehanike, nego uz njihov pacing. Unatoč svemu što sam naveo, nakon što sam otključao sve comboe/tehnike i specijalne napade, posljednja tri-četiri sata borbe počela su mi djelovati poprilično repetitivno. Možda ova kritika više ide na nedosljedan pacing nego na sam combat, jer sam u jednom trenutku počeo imati osjećaj da su neke razine jednostavno nepotrebne i da je Insomniac bez pravog razloga produžio trajanje igre. Pred kraj sam imao osjećaj kao da je netko u sobi rekao: „OK, daj bacaj im val za valom neprijatelja. Val za valom. I tako još jedno tisuću puta.” Možda vi nećete dobiti takav dojam, ali ja definitivno jesam.
Daj pobacaj ray-tracing svuda, neka vide da nas ima
Linearniji pristup misijama i činjenica da Marvel’s Wolverine nije open world igra omogućili su Insomniacu da resurse, osim u sam narativ i animacije, maksimalno uloži i u grafički dio igre. Igrao sam na PS5 Pro konzoli i 4K OLED-u i mogu vam reći – u pojedinim trenucima Wolverine izgleda nestvarno. Posebno kada pričamo o misijama koje se odvijaju u interijerima. Po prvi put na konzolama imam osjećaj da gledam ovoliku količinu detalja na jednom mjestu, uz nikad bolji ray tracing koji sam vidio u jednoj konzolaškoj igri. A ako imate dobar OLED ekran, posebno ćete biti sretni kada igra noć prebaci u Tokio. Kontrast crne noći i neonskih reklama je nestvaran, refleksije u lokvama dok kiša neumoljivo pada izgledaju gotovo nestvarno, a kombinacija svega toga u pojedinim će vam trenucima doslovno izmamiti ono „jebote, kako ovo izgleda?” lice.
Vlasnici PS5 Pro i OLED-a uživat će u bojama koje noćni Tokio nudi. Na PS5 Pro postoje dva grafička modea (da, ima 60FPS-a) i bilo koji odaberete, uživat ćete u produkcijskim blagodatima
Nažalost, ne znam kako igra radi i izgleda na baznom PS5, pa o tome ne mogu govoriti iz vlastitog iskustva. Ali na PS5 Pro, uz pravi ekran s podrškom za VRR i 120 Hz, Wolverine je, barem u interijerima, grafički do sada za mene neviđeno čudo na konzolama. Sve pršti od detalja, od materijala, osvjetljenja i sjena do sitnica u okolišu koje ćete primijetiti tek kada zastanete i pogledate oko sebe. Posebno me oduševilo koliko je stvari u prostorijama moguće uništiti. Nakon ozbiljnog fajta prostorija često više ne izgleda ni približno kao prije njega. Stolovi su razvaljeni, zidovi uništeni, staklo posvuda, namještaj leti na sve strane – i upravo takvi detalji dodatno doprinose osjećaju težine i brutalnosti borbe.
Kako uvijek ističem u svojim recenzijama PlayStationovih ekskluziva – znate da će PlayStationov first-party studio gotovo uvijek isporučiti tehnički ispoliran proizvod, a Wolverine samo potvrđuje to pravilo. Igra nudi hrpu grafičkih i zvučnih opcija, uključujući mogućnost isključivanja motion blura, film graina i ostalih efekata koje neki vole, a neki bi najradije izbrisali iz postojanja. Posebnu pohvalu Insomniac zaslužuje za ogroman broj accessibility opcija kojima možete prilagoditi iskustvo različitim potrebama igrača. Možete dodatno prilagoditi kontrole, vizualne elemente, zvuk i brojne druge stvari, što je danas već standard kojem se treba veseliti, a ne nešto što uzimamo zdravo za gotovo. I da, opcije mogu biti korisne i mlađim igračima ili osobama s različitim poteškoćama – iako, s obzirom na količinu krvi, otkinutih udova i rasporenih crijeva koje ćete gledati tijekom igre, nisam baš siguran koliko će roditelji biti oduševljeni idejom da ovo daju klincima.
Hoćemo još, hoćemo još!
Ne znam hoće li ovu recenziju pročitati itko iz PlayStationa, ali kristalno mi je jasno da se ponavljam: ljudi, opet ste previše igre otkrili! U svim mogućim trailerima, gameplay prikazima i drugim materijalima pokazali ste toliko toga da se čovjek ponekad zapita čemu uopće služi iznenađenje kada napokon sjedne i zaigra igru. Puno bi bolje bilo da neke boss borbe, neprijatelje i akcijske scene igrač prvi put doživi tijekom igranja, a ne da ih prethodno vidi u traileru. Danas sam vidio da su objavljene i slike kostima koje možete otključati igranjem, što je za mene već stvarno previše. Ako ste fan Marvela i Wolverinea, vjerujem da ćete ih ionako htjeti otključati svih 32, što je sasvim pristojna brojka i još jedan razlog da se vratite u igru nakon završetka glavne priče. New Game + je dostupan već na launchu što svakako pozdravljam.
Na kraju ove, opet poduže recenzije, rekao bih nekoliko stvari. Prva je – očekivanja. Što vi zapravo očekujete od jedne Marvelove igre? Ja osobno očekujem zabavu, akcijski spektakl, zanimljive likove i priču koja će me dovoljno zainteresirati da želim vidjeti što će se dogoditi dalje. Većinu toga sam dobio. Moglo je biti još bolje, pogotovo kada pričamo o priči, ali ono zbog čega sam sjeo igrati Wolverine uglavnom sam i dobio.
Nažalost, ništa od hrvatskih titlova
Druga stvar je – Insomniac. Ti ljudi su, jednostavno, čarobnjaci. Koliko god internet već sada, iako igra još nije ni službeno izašla, pljuvao po igri i etiketirao je kao propagiranje woke agende, ružnih žena i ne znam čega sve ne, Insomniac iz godine u godinu isporučuje jako dobre igre. Volio bih da im Sony jednog dana da vremena kao jednom Naughty Dogu, pa da u “dvadeset” godina izbace jednu igru. Možda pretjerujem, ali iskreno vjerujem da bi njihove igre tada redovito bile GOTY kandidati. Jer kada vidite što su napravili u relativno kratkom vremenu, teško je ne pomisliti koliko bi mogli napraviti kada bi imali luksuz još nekoliko godina razvoja.
I treća stvar – ima li mjesta za Wolverinea i ovakav linearniji pristup na gaming tržištu? Definitivno da. Zapravo bih volio vidjeti Logana ponovno u nekoj novoj priči, samo sljedeći put s boljim narativom i još većim naglaskom na likove oko njega. Jer kao što sam već rekao, misije u kojima Logan nije sam jednostavno su puno zabavnije za igranje. Je li moglo bolje? Uvijek može bolje. Je li Insomniac napravio još jednu jako dobru superjunačku Marvelovu igru? Je.
Za idući put volio bih, međutim, vidjeti još hrabriji Insomniac. Još novih i svježih ideja. Volio bih da se malo svi zajedno odmaknemo od etikete koju, s razlogom ili bez njega, nose mnoge first party single player PlayStation igre, a to je da su sve napravljene po istom kalupu. Jasno da nisu. Spider-Man nije Ratchet & Clank, Ratchet & Clank nije Wolverine, a Wolverine definitivno nije Spider-Man. Ali kada već imate ovakav talent, ovakav budžet i ovakav studio, prostora za napredak itekako ima.
Marvel’s Wolverine nije savršena igra. Nije ni najbolja Marvelova priča koju sam mogao dobiti. Ali je jako zabavna, tehnički impresivna, brutalna i, što je najvažnije, još jedan dokaz da Insomniac zna posao izvan Spider-Mana i Ratcheta. Wolwrinei ma ozbiljne probleme s pričom i pacingom, a pred kraj mi je i combat počeo gubiti dio početnog sjaja. Ali istovremeno, kada igra radi ono zbog čega sam je i želio igrati – kada mi da kontrolu nad Wolverinom, baci pred mene desetke protivnika i kaže „izvoli, radi nered” teško joj je odoljeti. Ako je sve ovo samo prvo poglavlje, radujem se idućem nastavku kada god i na kojoj god platformi izašao.
Marvel's Wolverine recenzija
82
Brutalna, spektakularna i jako zabavna Wolverine igra koja unatoč manama pokazuje koliko Insomniacu leže Marvelovi likovi


Komentari 16