Hideo Kojima. Konami. Metal Gear Solid! Snake? No Snake! Big Boss? No Big Boss! Kojima? No Kojima! Zombie? Konami. Fuck Konami!
Uvodni dio se odnosio na 95% reakcija na najavu ove igre prošle godine, kada je ista dočekana na nož zbog Konamijeve odluke da otprdi legendarnog Kojimu i usmjeri sveti Metal Gear serijal u neke sasvim druge vode. Mora se priznati da je odluka ponajbolji stealth serijal prešaltati u zombie tower defense/survival svijet u najmanju ruku nelogična i…pogrešna? Zaista?
Dobrodošli u Dite
Dakle, ravno pa desno jedno kilometar
Sam početak igre daje tračak nade da ćemo vidjeti/igrati s Big Bossom iz prošlog nastavka. No nekoliko sekundi kasnije, neimenovani “heroj” Mother Basea se nesebično žrtvuje kako bi spasio šefa (koji sigurno bježi u heliću zajedno sa svakom nadom o igranju s njim) te biva uvučen u čudnu crvotočinu koja ga baca na planet Dite. Sam planet k’o svaki drugi planet, osim dva mala sitna detalja; napučen je čudnovatim Wandererima te je veliki dio planete prekriven Dustom, toksičnom prašinom koja vas ubija u roku vrlo brzo.
No dobro, u početku se snalazimo van te zle Prašine te polako istražujemo mapu, koja je navodno reciklaža Afganistan mape iz Metal Gear Solid V. Mapa je velika i treba jako puno “klipsanja” da bi se došlo s jednog kraja na drugi. Međutim, zbog zle Prašine, to je skoro pa nemoguće u početku jer se spremnik za kisik relativno brzo troši te ga se može napuniti jedino u glavnom kampu. Ako se zeznete i ispraznite spremnik s kisikom usred Prašine, isti možete nadopuniti Kuban energijom…ili vrlo brzo umrijeti. Kuban energiju možete skupljati ubijanjem spomenutih Wanderera ili uništavanjem Kuban kristala razasutih po mapi.
Nema kraja mojoj sreći kad se napokon dokopam teleportera u Prašini.
Van Prašine se mogu postavljati markeri za lakšu navigaciju te na lokacije gdje ima resursa za skupljanje. Unutar Prašine je drugačija priča. Kada se prvi put prolazi određenim dijelom mape pod Prašinom, markeri ne rade i navigira se “na slijepo” te se vrlo lako izgubiti.
Srećom, tu malo pomažu svijetla iz teleportera ili velikih kasuna. Teleporteri omogućavaju prebacivanje s jednog dijela mape na drugi, no da bi se otključali potrebno ih je prvo aktivirati. Prvotna aktivacija će privući veliki broj Wanderera koji će pokušati uništiti teleporter te ga je potrebno obraniti i ne poginuti. Srećom pa se može pokušati ponovo ako se ne uspije iz prve. Jedini minus kod umiranja je što se izgube svi skupljeni resursi, no ne zauvijek. Na mjestu pogibije se stvori Lost Box sa svim izgubljenim resursima te je potrebno samo ponovo doći do njega i pokupiti ga. I ne poginuti pritom, jer se onda ti resursi gube zauvijek. Jednom otključani teleporteri više ne privlače Wanderere te su sigurni za korištenje. Također, kad se jednom otkrije dio mape pod Prašinom, markeri onda rade bez problema i puno je lakše orijentirati se u prostoru.
Home, sweet home
Jesam li stavio dovoljno ograda? Ma nisam, idemo još jedan red staviti…
Osim Kuban energije, po mapi skupljate razne resurse koji su potrebni da daljnje otključavanje i unapređivanje baze i craftabilnih itema. Osim resursa za izgradnju, najbitniji resursi su voda i hrana s obzirom da je naš dragi lik konstantno gladan i žedan…realizam kao.
Čiste vode nema te se u plastične boce skuplja prljava voda, koja je u početku jedina opcija te ponekad dobijete probavne smetnje i trovanje želuca. S vremenom se u bazi otključa “logorska vatra” gdje se prljava voda prokuhava i postane čista pitka voda. Također se i sirovo meso može ispeći, čime dobivamo puno hranjiviji resurs koji će nas duže držati sitima.
Glad i žeđ su važni faktori u igri te je potrebno uvijek paziti na postotak gladi i žeđi te imati sa sobom vode i obroka, količinski zavisno o dužini “izleta” po mapi. Glad utječe na zdravlje lika u vidu količine HP-a, dok žeđ utječe na izdržljivosti (staminu). Manjak HP-a, brže se pogine; manjak stamine i kraće se trči. No ne treba se nakrcati kanistarima vode i škrinjama mesa, jer naš lik ima vrlo ograničenu “zapreminu” toga što može nositi. Jedna od bitnijih stvari u igri je balansirati količinu potrebnih resursa poput vode, hrane i lijekova, s obrambenim resursima (malo kasnije o tome) i praznim mjestom za resurse koji se skupljaju po mapi. Srećom, naša baza ima spremište za sav višak svih resursa pa se nikad ništa ne baca ili ostane neupotrebljeno.
Iće i piće
Glavna baza je naše sigurno skrovište te je uglavnom sigurno od napada Wanderera. Svaki put kad se vratimo u bazu, svi skupljeni resursi se registriraju kao permanentno skupljeni. Prelaženjem misija se otključavaju naprednije inačice radnih stolova, gdje možemo craftati oružje, opremu, municiju i lijekove. U početku imamo samo osnovne mogućnosti, no s vremenom se otvaraju bolja oružja, naprednija oprema za uništavanje Wanderera i više lijekova. Opcija ima zaista puno te je tu posao odrađen odlično.
U bazi nismo sami te igranjem pronalazimo druge nesretnike koji su dospjeli na ovaj prašnjavi svijet. Njih “upošljavamo” da po mapi skupljaju prijeko potrebne resurse, paze na tankove s kišnicom ili vrt s povrćem što je zgodno i pomaže u svakodnevnom obnavljanju potrebnih resursa. Nažalost, konverzacija s njima je prilično nepostojeća te ćete nakon dva-tri pokušaja razgovora s njima od toga i odustati.
Koga ti to zoveš zombijem?
Glavni potivnici u igri su zombie-like ljudi, nazvatn Wandereri. Njima je brižnima eksplodirala glava te umjesto nje imaju svjetleći batrljak. Konami se nije pretrgao od mašte, pa osim baznih batrljaka, imamo svega par različitih vrsta Wanderera.
Možda me ipak nije skužio?
Wandereri na momente znaju biti iznimno glupi, ne znam je li to zbog manjka glave i sadržaja iste. Ako ih se alarmira i ispred sebe craftate ogradu, Wandereri neće pokušati zaobići ogradu, već će se uporno zabijati u nju pokušavajući je srušiti, dok će se po nižim preprekama pokušati popeti kako bi došli do vas. Tada ih je lako riješiti, ubadajući ih kopljima ili strijelama. Vatrena oružja nisu preporuka u takvim sigurnijim situacijama, jer su meci skupi. No ako se previše zaigrate i ostanete bez ograde ili je zaboravite ponijeti sa sobom, situacija se posve mijenja. Jedan Wanderer na nižim levelima vas može vrlo brzo dokrajčiti, dok vas manja grupica ekspresno riješi čak i kad su desetak ili više levela slabiji od vas. Stoga je najsigurnije rješenje ili potpuno zaobilaženje Wanderera ili mamljenje pojedinaca van grupe i tiho ubijanje s leđa te polagano prorijeđivanje grupe. Kasnije u igri, kada se otključaju naprednija oružja, moguće je rješavati manje grupe u Rambo stilu s owerpowered oružjem, ali čak i tada se zna desiti da vas Wandereri iznenade i svladaju.
Neke lokacije su napravljene da posluže kao filler horror iskustvo. Pogotovo kada ste u blizini Lord of the Dust, ogromnog čudovišta veličine nogometnog stadiona. Zemlja se trese od njegovih koraka, šuljate se mračnim hodnicima punim uspavanih Wanderera koji samo čekaju da im dovoljno približite kako bi se prenuli iz sna i napali vas. Malo je reći da sam u nekoliko navrata previdio skrivenog pojedinca i vrisnuo k’o mala curica kada bi me dohvatio.
Igrajmo zajedno
Multiplayer dio odnosno co-op je bio dio igre kojem sam se najviše veselio, no ostao najviše razočaran. Naime, u co-opu se ne može prelaziti kampanja, čime bi ova igra najviše sličnosti imala s The Divisionom, što bi bilo odlično iskustvo. Konami je odlučio onemogućiti to te je za igranje više igrača namijenio survival tower defense mode, vrlo sličan eventovima u Destiny 2.
Spajanje s trojicom igrača je dosta brzo i rijetko kada će se desiti da matchmaking traje duže. Kada se svi spoje, nema pucanja ili ispadanja igrača van, igranje je vrhunski stabilno i to je besprijekorno odrađeno.
Za početak easy, što je sigurno je sigurno
Nakon odabira mape i željene težine mape, treba otrčati od početne točke do baze gdje je Iris ekstraktor te postaviti obrambenu opremu okolo. Dakle, turreti, žičana ograda, mine, što god da igrači imaju otključano.
Zavisno o mapi na kojoj se igra, baza je relativno solidno okružena kućama i drugim preprekama te je potrebno “samo” taktički postaviti ograde i druge prepreke koje će držati Wanderere podalje od Iris ekstraktora. Nakon svakog završenog vala, ekstraktor otpusti “eksploziju” koja uništava vaše prepreke u radijusu eksplozije. Intermezzo traje vrlo kratko gdje se mora što prije ponovo postaviti nove prepreke, pokupiti nasumično nabacane Kuban kristale te na predviđenim putanjama Wanderera van baze postaviti mine i ograde kako bi se što više usporio napredak istih i držalo ih se što duže što dalje od baze. Naravno, uvijek će se netko provući do ekstraktora i napasti ga, no isti može dosta dugo primati štetu. No jednom kad ga uspiju uništiti, igra je završena.
Tko ima veliku glavu neka digne ruku i popije strijelu.
Kada sam krenuo s online dijelom igre, bio sam na 10. levelu, dok su moji suborci bili uglavnom oko 20. Online Wandereri su izgleda na početnom 20. levelu pa sam prvih desetak i više mečeva glumio potrčka; debelo underpowered, svojim oružjem sam samo škakljao Wanderere te je bilo kakva borba s njima bila besmislena. Kako bih izbjegao svoje i tuđe frustracije, odmah sam se prešaltao u vodonošu te sam služio kao distrakcija kada bi se suborci našli okruženi, oživljavao ih, skupljao resurse po mapi u zajednički bazen resursa, gradio ograde i postavljao mine. Kad već ne mogu biti koristan u borbi, makar da sam kvalitetan potrčko. Na kraju zadnjeg vala se podijeli vrlo dobar loot, što oružja i opreme, što Kuban energije te se vrlo brzo napreduje.
Budući da se napredovati u levelima može jedino iz glavne baze, prvih desetak mečeva sam izlazio natrag i single-player dio nakon svakog meča, kako bih si mogao dignuti level. Nakon 20. levela i opremanja dobrim oružjem, to nije više toliko potrebno te se bez problema može odigrati više mečeva za redom s istom ekipom.
Kako se napreduje u igri, tako se dobiva i više mapa za igranje. Neke su lakše za branjenje, neke su puno teže, no uz solidan tim i dobru koordinaciju posla između ljudi, uopće nije teško riješiti Wanderere. Problem nastaju kada je level Wanderera 30 ili 40, a u timu ima samo jedan ili dva jaka igrača, dok su ostali preslabi. Ako ta dva slabija ne odigraju vrhunsku potrčko partiju, vrlo brzo se izgine i Wandereri unište ekstraktor.
Treba reći da se lobiji uvijek brzo popune i, mjesecima nakon izlaska, još uvijek ima dovoljno igrača da se može svakodnevno igrati.
Daj mi sav svoj novac!
Kao i dobar dio modernih multiplayer igara, i Metal Gear Survive ima mikrotransakcije. Tako se za prave novce može kupiti dodatno save mjesto, koje zaista ne znam kome bi moglo trebati.
Zatim su tu SV bodovi kojima se može kupiti boost resursa. No igranjem multiplayer dijela, dobiva se debelo više nego dovoljno resursa, čime je kupovanje boostera zaista nepotrebno, tim više što su boosteri vremenski ograničeni. 24hr booster traje zaista 24 sata te sumnjam da će itko igrati 24 sata u komadu kako bi što bolje iskoristio trajanje tog boostera. Također, svakodnevnim igranjem igre dobivaju se i SV bodovi te ih se kroz neko vrijeme može skupiti dovoljno da se i kupe ti boosteri. Iskreno, boosteri su napravljeni za one nestrpljive “igrače” s viškom novaca koji sve moraju dobiti odmah, sad, bez čekanja. S gledišta izdavača, na takvima će svatko rado zaraditi.
Kako je pokojni Freeddie pjevao – da li je ovo vrijedilo?
Metal Gear Survive je i više nego solidna igra. Ogromna mapa, puno istraživanja i skupljanja resursa, raznovrsnost predmeta koji se mogu koristiti, tehnički besprijekorna izvedenost više-manje svega, online dio koji s tehničke strane funkcionira savršeno bez greške, zarazni gameplay skupljanja plijena… sve to doprinosi dosta dugačkom igranju za igrače kojima se ovakav tip igara sviđa.
Naravno, biti će tu onih koji će pljuvati po igri nazivajući je smećem, bez da su istu isprobali minute. I sam Konami je svjestan da mnogima naziv igre neće pasti dobro, pa su umjesto toliko prozivane pohlepe igru ponudili odmah u pola cijene. Solidan survival loot shooter u pola cijene s besprijekornim online dijelom ma kako god da se zvao je dobar deal.
{loadposition recenzija}
