Recenzija | Nioh 2

Team Ninja, poznat po Ninja Gaiden serijalu i Dead or Alive tučnjavi, urotio se protiv poštenih gamera i dao im još jedan serijal gdje je nekad preživiti skoro pa nemoguće. Ovaj razvojni tim napravio je dobar posao na prvom Niohu koji je ostvario odlične prodajne rezultate, iako postoji podvojen afinitet ljudi prema navedenom naslovu. Bilo kako bilo, Nioh je Dark Souls/Sekiro na steroidima. Uključimo li Diablo-type loot – mogli bismo nazvali ovaj žanr kao looter-ne shooter.

Koei Tecmo izdao je igru za japansko tržište, a Sony Interactive Entertainment za nas ostale. Ako se sjećate, FFA portal bio je počašćen gostovanju iza zatvorenih vrata na isprobavanju bete. Još tad sam vidio da me čeka krvav posao…

Započinjem ovu recenziju krvavim prstima. Nisam dugo bio više isfrustriran težinom souls-like igre, pa valjda od prvog Nioha. Prije nego krenemo dublje, osvrnuo bih se na formalne stvari.

Nioh 2 pričom goni prije nego prvi. Tko su Yokai, što su ti čuveni spirit stonovi učinili od poštenih ljudi i tko ste vi u toj priči – to je ono što možete očekivati. Naravno, britanskog ne fali – ako se sjećate Williama u Niohu, Britanca protagonista koji se našao usred Japana.

Priča prvog Nioha bila je totalno nepovezana, nedorečena i stvarno ubačena čisto da bude. Na žalost, tradicija se nastavlja, malo je bolje, no generalno bilo mi je teško povezati što se dešava. Koncipirana je kroz razne ere koje se protežu regijama Japana; tako ćete kroz misije otključavati dijelove priče i seliti iz jednog područja u drugo. Čak i kada uhvatite nit, premalo je priče nagurano u animacije prije/poslije story misija i one odrade svoje, dok većina toga ostaje nedorečena. Ne pomaže niti činjenica da vaš lik ovaj puta nijemo gleda i slaže face, bez da kaže ijednu riječ.

Nioh generalno prati priču gdje je korupcija preuzela ljudski razum. Spirit stonovi su žuti kristali koji omogućavaju razne moći, no prevelika uporaba ima neželjene posljedice. Štitit ćete jedne, pa druge, pa treće, a svi ih žele. Razni vladari i klanovi bit će vaši saveznici, nekad i protivnici, no uvijek dolazite na kraj misije gdje je nekoga obuzeo kristal.

Nikada nisam volio protagonista sebe – u smislu da kreiram lika i onda on šuti cijelo vrijeme kroz igru. Nikako se ne mogu prepustiti takvoj igri, odnosno priči koju želi ispričati.

Ukratko, vi ste prijelomna stvar cijele priče i vaš napredak i uspjeh kroz sve nedaće bit će ono što igra želi reći. Puno je lakše reći takvo nešto, nego ustvari doći do cilja. Generalno najbolji dio cijele igre i same priče je zadnjih 30%. Usudio bih se reći da je skoro pa duplo bolji nego sav content do tada.

Nioh 2 uveo je kreaciju lika. Muškarac ili žena, duga kosa ili kratka, samo su 2 osnovne stvari koje se nude. Nisam dugo vidio tako detaljne opcije za kreiranje lika. Već vidim što nas ovdje čeka, no za mene ono osnovno i dalje drži vodu – iako sam odlučio biti žena, duga kosa i zgodna faca bile su dovoljne da krenem konačno igrati. Vjerujem da ćete svi biti zadovoljni opcijama za kreaciju. I samo mali hint – kada se kupate u hotspringu, sav oklop nestane. Pa vi budite muško.

Odmah druga stvar nakon što krenete je shrine koji će poslužiti kao tutorijal. Pomislio sam da će me dočekati nešto kao hub u Bloodbornu iz kojega ulazite u druge svijetove, no sve lađe su mi potonule kada je dalje igra krenula.

Zašto to govorim? Nioh je patio od ružnih i repetitivnih levela. Nioh 2 je Nioh 1.5. To nije nužno loša stvar. Sve lokacije su u neku ruku slične, ružnjikave (čast iznimkama) i relativno repetitivne. Ako govorimo o main story misijama, one su još i unikatne i solidne, ali užasno me sve podsjećalo na prethodnika, iste sheme, poredak šefova, sami šefovi, izbor krajolika… Sve nekako miriši na Williama.

Stvar krene s mape. Od tamo birate koju misiju želite igrati. Cijeli taj izbornik je rekao bih doslovno isti. Ništa se nije promijenilo, receptura je ostala ista. Pređete main story misiju, pa se otvori nešto side contenta. Taj sporedni sadržaj su većinom manji dijelovi glavnih misija, ali ih krenete s kraja prema početku ili slične sheme. Najgore od svega – ima lokacija koje su iz prve igre. I takve igrate više nego jednom. Neke nove, jako su neprivlačne, a igrati 5 puta takav isti level, a samo ganjati drugi cilj – i nije baš neka inspiracija.

Mislim da je glavni plus ovdje definitivno akcija i sami gameplay. Igra je toliko tečna da je to milina, iako, na početku se nude razne opcije između kojih je jedna i stabilni frame rate. Radi odlično na PS4 Pro. Nisam siguran, ali moguće da obična verzija PS4 neće imati ove opcije, a što preostaje su 30 FPS-a u 2 varijante što nazivaju Movie Mode. Nakon prve stabilne high FPS opcije, ovo mi nije palo na pamet probati duže od par sekundi.

Nioh 2 je u svakom svom segmentu bolji i nadmašio je svog prethodnika (pričom sljedbenika). Grafički izgleda solidno, uz HRD podršku i 4K stvarno je lijepo diviti se pojedinim krajolicima dok sunce obasjava krvave proplanke razorenog i demonima nastanjenog Japana. Svaka misija prati jedan dio priče, a animacije su vrhunske. Tematika je većinom slična, no poneki level stvarno iznenadi kako su ga osmislili i povezali.

Zamislite Souls igru rascjepkanu na male komade i tako razbacane po misijama. Tako nekako Nioh zbori. Većinom je receptura slična, cilj je preživiti i domoći se kraja gdje po običaju dolazimo do boss borbe. Ne mogu reći da leveli skrivaju neke super domišljate zagonetke i da su užitak za istražiti – jako su linearni i velika brojka asseta je baš uzeta iz prvijenca.

Tako imamo Kodame, mala zelena bića koja ćete skupljati kao i Sudame – ovoga puta prvi puta u serijalu. Njih pak nagradite nekim predmetom, a oni će vam uzvratiti drugim tipom iste rijetkosti. Ako želite mač umjesto sjekire, to je jedan od načina da dobijete rijetko oružje drugog tipa. Naravno, iziskuje i malo sreće.

Ono što moram pohvaliti je broj spletki i iznenađenja kroz svaku misiju. Savršeno su isplanirali svaki detalj, baš tamo gdje je pogled prekrasan leži i neki demon iza ćoška. Tamo gdje se svijetli item, baš tamo sa stropa pada demon. Tamo gdje fokus vuče da dignete kameru propast ćete kroz rupu. Koliko sam puta popušio istu foru, već mi je neugodno…No, svaka im čast što su uložili truda da učine iskustvo zahtjevnijim, a u isto vrijeme da im se čovjek divi. Naravno, frustacija će uvijek biti.

Pošto su nam ruke malo svezane, ne smijem previše pričati o kraju igre, no samo ću spomenuti da što ste dalje, igra postaje sve bolja – i pričom i level designom. Isplati se završiti igru. Baš nakon polovice igre sve sam manje spavao.

Svaki level možete ponoviti. No, uz hrpu sporednih misija to i neće biti prijeko potrebno. Sve ovisi koliko ćete EXP-a izgubiti jer će vas ubijati doslovno svake minute. Svaka sljedeća misija zahtjeva od vas da ste jači barem 4-6 levela. U prosjeku ta brojka nekada seže i po levelu ako ga „ogulite“.

To je ono što malo lomi publiku. Igra je masivni grind. Neke misije jednostavno će biti preteške i bez prelaska sporednog sadržaja nećete imati šanse. Equipment pada svake 2 sekunde, obavezno morate mijenjati setove i kombinirati što vam treba, pa je to uz levelanje osnovna stvar koju morate zadovoljiti da krenete dalje. Možda nekada to zna biti naporno.

Ono što me čudi je da igra toliko podsjeća na prvi Nioh. Uz sporedne misije koje su doslovna replika, hrpa oružja, setova, asseta – sve je to već viđeno. Čak ćete pronaći poveznice između nekih boss borbi. Ja koji imam preko 250 sati u prvom, stalno mi je nešto zvonilo i bilo poznato. Kao ljubitelj nemam problem s tim, no da sam nedavno prešao prvi dio, bio bih malo ljut radi repetitivnosti. Ne očekujte velik napredak u level designu, a ono najgore – ne očekujte puno varijacija neprijatelja i novih demona.

Većinom će vam se vrijeme svoditi na skupljanje setova, customization, trčanje i oprezno savladavanje novih dijelova. Jedan jedini neoprez jednak je smrti. Igra je užasno teška i one hitat će vas ukoliko im okrenete leđa ili vam probiju kroz staminu. Ovaj akcijski RPG samo je za one debelih živaca. Leveli su zahtjevni, stalno netko puca iz daleka, ubiti više od jednog neprijatelja nekada zna bit znanstvena fantastika… A onda, dođete do bossa.

Najveći plus igre su definitivno boss borbe. Glavne misije to rade fantastično. Učenje taktike, pa kemijanje koliko potiona ponesti… Šlag na kraju. Jedan me boss patio 5 sati. Bio sam slab, no nisam odustao dok nije pao. Doslovno sam naučio napamet svaki njegov potez, obrazac udaraca i uzdah. Animacije i ambijent samih je nešto neopisivo. Svaki boss ima drugačiju shemu, da ne govorim specijalne napade. Oni su bitni jer svaki specijalni napad, bilo od protivnika ili bossa, možete kontrirati. Ta stagger mehanika je odlična, ali vrijedi i suprotno. Kako možete imati low, mid i high stance, tako ste u Low stancu brzi, no i slabi. Onaj high stance je pak jak no spor. Stamina pada kao luda, a jedan hitac kada je pri dnu = smrt. Najbolja taktika je skok iza leđa, 2 hita i bježite kao da vam život ovisi o tome (jer u globalu i ovisi).

Ako uzmemo što je tu zapravo novoga, pa  i nema nešto pretjerano toga. Kontriranje preko Yokai movesa najbolja je stvar, ali Sekiro je to radio bolje. Kada vidite crveno svjetlo dok čekate udarac, pripremite kontru. Ako u točno trenutku kontrirate, otvarate prostor za napad i eventualno critical koji ubija većinu protivnika. Ovisno koji tip Guardian Spirita nosite na sebi (to su vaši zaštitnici na koje između ostalog stavljate pale duše poraženih demona) – tako kontrirate. Phantom recimo funkcionira najbolje, jer imate najviše vremena za reakciju, dok Brute mora odmah napasti prije nego vas napadnu.

Ubijanje demona sada ima više smisla, jer svaki od njih ima šansu da baci svoju dušu. Te duše stavljate na svoje guardiane, a samim time raste napad ili obrana – ovisno koji tip jednog i drugog imate na sebi. I tako kreću te kombinacije.

Najzabavnija stvar svega toga je što možete napadati tim dušama, odnosno svaka od njih daje priliku da napadnete specijalnim napadom tog Yokaia. Obožavam ovaj segment, već nakon prvog bossa sam mahao njegovom mačetom i klao kao što je on mene. Naravno, bar za korištenje se prazni, pa nema baš da ćete zlouporabiti.

Završno, kada napunite specijal za svog spirita, možete se pretvoriti u demona i ako pametno odigrate, ovo je najbolja tehnika za završiti boss borbu bez brige da će vas ubiti. No, ako vas prebiju, odma vam se specijal gasi.

Arsenal oružja više je nego dovoljan. 9 tipova hladnog oružja, 3 long range tipa, šurikeni i magije. Nema tko neće biti zadovoljan izborom. Uključite u to 3 stance-a pri čemu imajte na umu da je svako oružje drugačije. Čak neka oružja imaju demona u sebi, punite im energiju, a na kraju dobijete par sekundi devastacije s istim.

Najbolje je nositi setove jer setovi daju najbolji boost, no s obzirom da ćete mijenjati opremu svaki level, malo je to ipak nedorečena mehanika. 5 je razina rijetkosti opreme.

Dodajmo na sve to razne vještine po oružju. Specijalni napadi samih oružja kroz stanceve služe svrsi. No, da biste ih naučili, potrebno je skupiti poene s određenim oružjem pa te poene pretočiti da naučite što želite. Tako za sve tipove i tako i za još par dodatnih stvari. Izbornik za ovaj dio igre malo je ružnjikav i totalno zbunjujuć.

Žao mi je što završne poteze (criticale) nisu malo razradili, animacije su 2-3 i to brzo dosadi, iako je vađenje utrobe uvijek zanimljiva stvar.

Spomenuo bih još par ostalih stvari koje su doslovno iste kao u jedinici: Imamo Blacksmitha – tamo ćete kovati nova oružja, donositi formule za setove, prodavati sve što skupite, jačati željena oružja, pretvoriti oružje u neko drugo…Puno toga, ali totalno nepotrebno. Sve što vam treba pada kroz levele.

Opustiti se možete u svojoj kućici gdje možete vješati scrollove po zidovima, izlagati razne posude koje dižu određene statse i čitati lore.

Također, Dojo misije će vam otvoriti nove grane skillova, ali će vas i napatiti. I to samo ako ste grindali puno puno. Stvar je u tome da se dobre misije za dobre skillove otključaju kada ste ubili puno demona s određenim tipom oružja. Mogao bih do sutra o RPG sistemu ove igre, no najbolje da sami prosudite što vam paše i što ćete ganjati.

Ako se bojite da je sve to preteško za vas, postoji Summon mode gdje možete prizvati ostale igrače da vam se pridruže. Ja sam na žalost 80 sati odradio u tjedan dana i izgleda da nitko nije došao do nekih dijelova, a kamoli da mi još i ide pomoći. Prizivanje je lako i zahtjeva određene predmete, a prizivate sa Shrinova koji su ujedno i check pointovi, te mjesto gdje stavljate magije, uzimate iteme, levelate se itd.

Ono najteže je definitivno zaključak. Pa, ajmo ovako.

Tko je volio Nioh i čeka nešto slično – obavezna zadaća. Tko ne voli Nioh, a očekivao je napredak oko level designa i priče – ništa od toga. Zapravo, djelomično se desilo. Tko je nedavno igrao Nioh i sada kreće ovaj – mogao bi se malo razočarati recikliranjem asseta i repetativnošću sporednog sadržaja.

No, na kraju krajeva, ne bi bilo u redu reći puno loših stvari, jer Nioh 2 (Nioh 1.5 if you will) napredak je u svakom segmentu. To što je nedovoljno unikatan u usporedbi s prvim i što ćete ubijati puno istih neprijatelja, to je svakako minus. Rang igre nije 90+, ali nije ni manje od 80. A bogami nije ni Sekiro kvaliteta. A opet, sličan je kao prvi, jako. Ali, bolji je od prvoga… Ocijeniti igru teže mi je nego ju preći.