Recenzija | Predator: Hunting Grounds

Još tamo od MAG-a s PS3 (nedostaje nam) Sony nije izdao isključivo online multiplayer igru i teško je shvatiti koja logika je bila iza financiranja ovoga. Posebice jer Predator: Hunting Grounds nije ispunio gotovo nijedan standard koji je Sony postavio sa svojim ekskluzivama ove generacije konzola. Prvenstveno tu mislimo na standard kvalitete. Kako tehničke tako i prezentacijske.

Studio Illfonic koji ipak nije Sonyjev first party studio, proslavio se s Friday the 13th igrom za koju bismo mogli reći da je bio prvi pravi asimetrični multiplayer hit. Šest igrača u ulozi bespomoćnih tinejdžera treba pobjeći od sedmog igrača koji igra u ulozi nadmoćnog Jasona. Friday the 13th uspio je pogoditi savršenu formulu kako bi trebao funkcionirati taj omjer igrača što je nešto što nije uspjelo napraviti nekoliko igara ranije (a ni kasnije). Kao loš primjer definitivno treba izdvojiti visokobudžetnu igru Evolve koja je neslavno propala uslijed lošeg balansa i pomamom za mikrotransakcijama.

Nažalost, Illfonic koji je aktivno radio i dodavao novi sadržaj u Friday the 13th izgubio je sudsku bitku za prava na ime i tu je sve stalo. Okrenuli su se zatim licenci za još jedan film, tu je pomogao Sony i nastao je Predator: Hunting Grounds.

Predator: Hunting Grounds je asimetrična online multiplayer igra u kojoj se 4 igrača bore protiv petog igrača u ulozi nadmoćnog Predatora. Illfonic je na temelju prethodnog iskustva postavio u načelu dobru formulu kako bi trebao izgledati omjer snaga, ali izvedba nije rezultirala proizvodom koji vam bez razmišljanja možemo preporučiti.

Igranje u ulozi lovaca

U ulozi lovca s još trojicom suigrača helikopterom se spuštate u južnoafričku džunglu. Cilj je uspješno ispuniti niz misija koje igra postavi ispred vas, a zatim nakon uspješno obavljenog zadatka pozvati helikopter i napustiti lokaciju.

Postoji desetak različitih scenarija kroz koje će vas voditi misije. Uništavat ćete tvornice droge narkomafije i… Iskreno, nakon 50 sati igranja uopće se ne sjećam ičeg drugog. U principu se sve svodi na to da trebate doći na neku lokaciju, pobiti gerilske vojnike, a zatim čekati da se nešto uploada/zatvori ventil/detonira, dok za to vrijeme odbijate valove neprijatelja… Misije su same po sebi dosadne, jako loše prezentirane i tu su samo da se popuni vrijeme dok vas Predator ne odluči napasti.

Umjetnom inteligencijom kontrolirani protivnički vojnici su glupi, često neće biti svjesni vaše prisutnosti, te ne predstavljaju nikakav izazov osim da kao spužve upijaju metke. Kao i misije, oni se u igri nalaze samo da popune vrijeme. Osjećaj zadovoljstva nakon savladavanja obojeg ne postoji.

Kao lovac bezglavo ćete trčati za markerima na mapi kroz petlju misija i realno – dosađivat ćete se dok ne osjetite Predatora u blizini. I (tek) onda započinje zabava. Dvoboji s predatorom su odlično odrađeni, napeti, a kako biste savladali Predatora potreban je timski napor i koordinacija. Na raspolaganju su vam različita oružja, perkovi i skillovi, a na koje ćemo se osvrnuti kasnije.

Nažalost, dojam koji podižu dvoboji s Predatorom kvari očajno loša tehnička izvedba igre. Framerate je konstantno ispod 30 sličica u sekundi, dok se sve dodatno pogoršava kada naiđete na skupine neprijatelja.

Igranje u ulozi Predatora

Nekim čudom, dok igrate u ulozi Predatora svi tehnički problemi nestaju. Framerate je stabilan čak i dok se velikom brzinom krećete kroz guste krošnje, a konstanta je prisutna i kad se sjurite na zemlju okruženi lovcima i brojnim AI neprijateljima.

I ne samo tehnički, Hunting Grounds briljira čitavo vrijeme igranja u ulozi Predatora. Vaš jedini zadatak je uloviti lovce, ubiti ih i baš kao u filmovima – “iskopati” trofej u obliku lovčeve lubanje i(ili) kralježnice.

Dok se lovci, kao što sam prethodno opisao, dosađuju odrađivanjem misija, vi ćete se kao Predator vrhunski zabavljati uhođenjem i trolanjem. Pratit ćete lovce sa sigurne udaljenosti kako bezglavo jure za vlastitim zadacima, a poseban je gušt promatrati njihove reakcije kada im odlučite glasanjem dati do znanja da ste tu negdje iznad njihovih glava.

Kao Predator zaista se osjećate moćno, a kontrole i kretanje kroz džunglu odlično su odrađene. Zadovoljstvo igranja u toj ulozi čista je suprotnost s igranjem u ulozi lovca.

Jedini i najveći problem igranja kao Predator su duga vremena čekanja kako biste uopće došli na red. Od kad je izašao, Predator: Hunting Grounds ima velikih problema s matchmakingom. Kao lovac čak i kad ste u punom partyju prijatelja čekat ćete po nekoliko minuta za spajanje, a često i duže, dok ćete u redu za Predatora čekati i po 10 do 15 minuta. Razlog tome nije nedovoljan broj igrača. Dapače.

Borba i odnos snaga

U igrama ovakvog tipa iznimno je bitno pronaći dobar balans u omjeru snaga obih strana. Ako se kao Predator spustite direktno u grupu lovaca vjerojatno nećete preživjeti ili ćete se izvući s teškim ozljedama, a ako kao lovac krenete iole solirati bit ćete laki plijen neovisno o naoružanju i iskustvu.

U trenutku pisanja recenzije odnos snaga pomalo naginje lovcima. Oni pobjeđuju u većini slučajeva, ali treba uzeti u obzir kako je krivulja učenja igranja u ulozi Predatora strma i trebat će još neko vrijeme da dobijemo realne podatke. Developeri će, sigurni smo, znati reagirati s nerfovima i buffovima kada to bude potrebno.

Veći problem od balansa je manjak raznolikosti. Partije se većinom svode na isto, dok je jedina nepoznanica vrijeme, odnosno trenutak kada će doći do suprostavljanja.

Klase kod lovaca i Predatora postoje, ali one su nedovoljno raznolike da bi utjecale na pristup igri. Kao lovci nemate na raspolaganju klasu ni perk da biste, primjerice, umjesto upuštanja u dosadne misije krenuli direktno u lov na predatora. Umjesto posebnih sposobnosti, lovci će s drugom klasom dobiti tek koji postotak healtha, brzine ili damagea više. Klase u ovoj igri tek su alibi.

Na gameplay i pristup igri više utječu perkovi koji su, usput rečeno, isti za sve klase. Ali nedovoljno utječu da kompneziraju monotomiju koja se javlja već nakon 20-ak sati igranja uslijed nedovoljne raznolikosti mapa.

Mape su velike, posebno imponira njihova verikala (koja utječe isključivo na način igranja Predatora), ali sve tri, koliko ih je dostupno u igri, igraju se i osjećaju isto. Nećete im zapamtiti imena jer za to nema potrebe. Identične su, dok je interesnih točaka premalo.

Tehnički problemi, grindanje i prezentacija

Nedopustivo je da je Predator: Hunting Grounds izdan u tehnički ovakvom stanju i zaista je nevjerojatno da se sve to skupa događa pod paskom Sonyja kao izdavača.

Igranje u ulozi lovaca često će prekidati iritantno niski i nekonstantni broj sličica na ekranu. Čiji broj se dodatno pogoršava s dolaskom AI neprijatelja. Ipak, to neće iritirati ni približno kao duga vremena čekanja na spajanje s drugim igračima. Matchmaking je i 6 dana od izlaska još uvijek u kršu.

Moramo spomenuti i problem s korisničkim sučeljem koje je GLOMAZNO, ne postoji opcija smanjivanja i definitivno ga treba preraditi. Mapa, odnosno radar zauzima gotovo polovicu visine ekrana, a razne poruke koje igra izbacuje će vam skretati pozornost sa bitnih stvari.

Prezentacijski Hunting Grounds briljira od zvukova do detalja na oklopu Yautje koji su vjerno preneseni iz filmova. Sjećate li se posljednjeg smijeha predatora iz prvog filma sa Arnoldom Schwarzeneggerom? Slično kao i onda, Predator kad je poražen u igri može pokrenuti sekvencu samouništenja koju prati upravo taj jezivi smijeh. Ako ste Predator fan šteta što ovo vjerojatno nije igra za vas.

Za igru koja bi se trebala oslanjati na klase i timsko igranje prava je šteta da svi igrači na početku kreću s istih pozicija. Unatoč tome što pružaju različite varijacije na igru, klase treba otključavati skupljanjem XP-a. Isto vrijedi i za perkove. Dok u igrama poput Call of Dutyja to ima nekakvog smisla, ovdje definitivno nema. Pa se igra otvara tek nakon 20-ak sati kada otključate većinu toga, međutim, kasnije ćemo objasniti – velika vjerojatno je da će vam do onda igra dosaditi.

Nedostaje raznolikosti

Ako zanemarimo sve tehničke nedostatke i čekanje u lobbyjima Predator: Hunting Grounds je zabavna igra, međutim, njegova trajnost zasad ovisi direktno o vama, vašim prijateljima i kvaliteti vaših protivnika. Igra jako malo toga radi kako bi ostala zanimljiva na duže staze.

Stoga Predator: Hunting Grounds možemo preporučiti isključivo fanovima ovakvog načina igranja. Ako imate prijatelje s kojima dijelite zajednički interes ovo je unatoč svim nedostacima vjerojatno najbolja igra ovakvog tipa. Trajnost će dobrano produžiti privatne partije (koje nemaju matchmaking problema) koje možete pokrenuti s prijateljima i koje su po nama najzabavniji način igranja ove igre. Ponižavanje prijatelja nikada neće dosaditi, a igranje na ovaj način prema vlastitim pravilima pruža beskonačan potencijal i zabavu.

Ako vas s druge strane slične igre nisu zanimale, neće vas osvojiti ni ova. Predator: Hunting Grounds jednostavno ima previše problema i definitivno se ne radi o igri koju bismo preporučili početnicima u žanru.

Potencijal

Unatoč relativno lošem početku, smatramo kako Predator: Hunting Grounds ima potencijal u budućnosti postati nešto veće i ozbiljnije. Developer Illfonic je na primjeru Friday the 13th pokazao kako podržava svoje igre i nakon izlaska. A upravo zahvaljujući toj igri, Predator: Hunting Grounds već sad ima veliku bazu igrača koji igri zamjeraju manje ili više sve ovo što smo i mi nabrojali iznad.

Tehnički problemi će se kad-tad riješiti, a sve što ovoj igri treba su raznolikije mape, prerađen sistem misija i klasa lovaca. A onda možemo pričati o revidiranju ocjene i eventualnoj preporuci širem krugu igrača.